Od afroameričke šou zvijezde Berta Williamsa potiče rečenica: “Nije sramota biti crne boje kože. Ali radi se o veoma otežavaćujoj okolnosti.” Ovih dana vrijedi: nije sramota biti musliman u Evropi, ali je to veoma teško biti. Muslimani kao jedinke kao da i ne postoje. Kao jedinke su nevidljivi. Ne postoje kao ljudi koji su članovi u lokalnim fudbalskim klubovima, ili kojima je njihov posao bolničara važniji nego njihovo bosansko ili afganistansko porijeklo. Na današnjem vremenu rijetko ćete se sresti sa muslimanima koji su učitelji ili bravari, koji vole ovu ili onu vrstu muzike, koji su članovi sindikata – ne da ih nema, nego ih javnost kao takve ne poima.
Svaki musliman na zemljaskog kugli ponaosob se tereti za sure u koje ne vjeruje, za ortodoksne učenjake koje ne poznaje, za nasilne teroriste koje ne odbacuje ili za režime u zemljama iz kojih je pobjegao. Muslimani se moraju distancirati od Ahmedinedžada u Iranu, od talibana u Afganistanu, od samoubilačkih napada i ubica iz časti. I kada to urade niko im ne vjeruje jer se sve trpa u isti koš: islam i islamizam, vjera i ludilo, pobožnost i intolerancija, inividua i kolektiv. Za usporedbu: u Njemačkoj se trenutno vodi diskusija zbog nasrtaja na djecu u katoličkim školama, preispituju se strukture koje su omogućile seksualno zlostavljanje djece. Ali niko ne očekuje od svih katolika na svijetu da se distanciraju od tih zlodjela. I nikome ne bi palo na pamet da poznatog voditelja Haralda Schmidta, koji je katolik, da osudi djela Isusovaca koje i ne poznaje.
Ranije smo rasizmom nazivali pojavu pripisivanja određenih osobina cijelom kolektivu – danas, za razliku, se podle predrasude nazivaju “strahovima koji se moraju uzeti za ozbiljno”. Šta ovaj novi rasizam čini tako elegantnim jeste to da mržnja naspram muslimana se ne artikuliše kao mržnja naspram muslimana. Nego se napadi uvjek umotavaju u odoru liberalizma i odbrane modernističkog društva. Vrijednosti jednog slobodarskog, simpatičnog i pluralističkog načina života se navode kao protutežnja islama.
U međuvremenu je nastao čudan savez ateističkog feminizma i kršćanskog konzervatizma, koji zloupotrebljava hidžab kao projekcioni prostor za kritiku zbog zlostavljanja žena s jedne, a s druge strane kao fobijski strah od svega drugačijeg. Budete iznenađeni ko se sve ne bori za prava žena, i sumnja nije neosnovana da kršenje prava žena se otkrije tek kada ih muslimani čine – kao da nisu za osuditi ako ih čine nemuslimani. Pošto samo muslimani moraju polagati testove iz tolerancije kada žele da dobiju njemačko državljanstvo time bivamo uskraćeni podacima koliko nemuslimanskih emigranata bi moralo vratiti njemački pasoš zbog nepoštivanja principa koje su uzimanjem ovdašnjeg državljanstva bi morali poštivati. Netolerantni i neliberali su uvjek samo drugi.
I tako je u toku diskusija o islamu u Evropi koja se ne vodi samo na krajnjim desnim marginama društva, nego je stigla i u građansku sredinu. Nevjerica naspram muslimana Evrope nije ekskluzivno pravo pripadnika desno-nacionalističkih stranaka kao što je Nick Griffin iz British National Party (BNP) iz Engleske koji traži izgon “ne-indigenih” Britanaca ili Geert Wilders iz Holandije. Tim strankama je pošlo za rukom da politička sredina društva diskutuje o temama koje diktira krajnja desnica: zabrana minareta u Švajcarskoj, zabrana nikaba u Francuskoj a u medijima se vode žustre debate o “islamskom porobljavanju Evrope”.
Ali kakve veze ima ovaj pogled na islam sa Evropom? Šta nam kaže ova diskusija o nama nemuslimanima, kršćanima, jevrejima ili ateistima? Ako jedna manjina uspjeva da zbuni većinu; – u kojoj mjeri je onda stabilan sopstveni identitet? Ako konflikti sa muslimanima manje imaju veze s njima nego s nama samima, onda bismo sebi trebali postaviti pitanje, šta su odlike evropske prosvjete, šta znače historijski procesi i principi – sekularizam, liberalizam i tolerancija – i šta oni zahtjevaju u ophođenju sa muslimanima.
Prvobitno je “sekularizacija” označavala pravni akt oduzimanja materijalnih dobara od crkve. U širem smislu taj pojam označava potiskivanje crkvenih autoriteta iz sfere ovosvjetske vladavine. Sekularizacija ne stavlja u pitanje vjersku praksu nego uspostavlja politički sistem koji je neovisan od crkvenih upliva – sekularizacija nije antireligiozna niti antiklerikalna. Individualna pobožnost i vidljivost vjerskih simbola u javnom životu nemaju veze s tim. Ko želi zabraniti nošenje hidžaba u školi ili gradnju minareta neka se ne poziva na sekularizaciju. Ovo je jedan od razloga zbog kojeg zagovarači zabrane hidžaba njega ne vide kao vjerski simbol, nego ga proglašavaju simbolom ugnjetavanja. Isto kao što protivnici minareta u džamiji ne vide Božiju kuću, nego je definišu kao prostor za pripremu terorističkih akata.
Zbog toga nije pitanje da li postoje muslimanke koje su prisiljene da nose hidžab – nego šta ih ugnjetava? Da li je to samo komad platna? Ili su to patrijarhalne strukture koje ignorišu autonomiju žene? Da li će zabrana hidžaba zaustaviti te strukture? Ili će ta odluka samo pojačati postojeći osjećaj nemoći jer se u te strukture sada da uvezati i država? Žena neće više nositi hidžab, ali da li će je to osloboditi iz struktura ugnjetavanja? Zar ne bi bio uspješniji metod emancipacije tih žena da mi se omogući obrazovanje i radno mjesto, nego da im se zabrani vjerska nošnja? Kada bi smo na neurednoj odjeći djeteta školskog uzrasta primjetili zapuštenost njegovog kućnog odgoja, vjerujemo li da bi naredba nošenja školske uniforme riješila problem?
Racionalizam prosvjete i liberalni individualizam na koji se kritičari islama veoma rado pozivaju, kao orijentaciju imaju autonomiju svakog ljudskog bića. Prosvjeta i liberalizam staju u odbranu prava na samoopredjeljenje individue: crkva, pripadnost određenoj socijalnoj klasi i porijeklo ne smiju definisati moderni subjekt, nego država mora da štiti autonomnu odluku svake jedinke društva. Ko se bori za zabranu hidžaba neka sebi postavi pitanje da li postoji mogućnost da se žena dobrovoljno odluči na nošnju istog.
Liberalna država mora da štiti odluku muslimanke da nosi hidžab, isto tako kao i njezinu odluku da ga ne želi nositi. Ko se predstavlja kao borac za prava žena neka im onda omogući mogućnost biranja po pitanju hidžaba, neka se zauzme za prava svih žena (bez obzira bile muslimanke ili ne). Zaostavština prosvjete znači zalagati se za mogućnost ispoljavanja individualnog koncepta sreće bez da se država smije u tako nešto mješati. Zbog toga je sekularizacija bila usko povezana sa principom prava na vjeroispovjest. Politički sistem, zakoni zemlje, obrazovanje su odvojeni od utjecaja crkve, ali građanima treba biti omogućeno pravo da na unutar ovog političkog uređenja imaju pravo na sopstveno ispoljavanje vjere i svjetonazor.
Zaostavština prosvjete znači imati mogućnost odabrati put racionalnosti ili iracionalnosti, biti vjernik ili ateista znači imati slobodu vjerovanja u zagrobni život, ali i priznavati državu i slobodu vjeroispovjesti drugih. Samodeklarativna sloboda na vjeroispovjest koje de facto priznaje samo nasilni ateizam kao jedinu formu savremenosti prestaje biti takvom. Sloboda na vjeroispovjest koja pod tim podrazumjeva samo kršćanasku vjeru – također prestaje biti takvom. Tolerancija u praksi znači tolerirati ono šta prezirete ili vas iritira. Naravno da ne trebamo smetnuti s uma kritiku na račun radikalnog fundamentalizma i nasilja, bez obzira poticala ona od muslimana ili kršćana (ko je mišljenja da samo kod muslimana postoje vjerski motivisani kriminalci neka se informiše o kršćanskom bratstvu Sv. Pia ili nasilne protivnike abortusa u SAD-u)
Ali razlika između prosvjete i rasizma je u tome da se prva bori protiv diskriminirajuće prakse kao takve dok druga to smatra nerazdvojivim identifikacionim biljegom kompletne zajednice.
Opasnost za zaostavštinu prosvjete nisu ljudi koji stoje van toga sistema – neprijatelji iz vana. Nego oni demagozi koji iz političkih i socijalnih pitanja prave vjerska i etnička. Rasizam i ksenofobija su također prijetnja evropskoj ideji – ne samo vjerski fanatizam i terorizam.
Evropski ideali prosvjete, sekularizma, tolerancije i prava pojedinca u Evropi sve više padaju u zaborav.
Piše: Carolin Mencke
Objavljeno u sedmičnjaku “Die Zeit” od 25. 2. 2010.
Prevod i obrada: IslamBosna.ba