Radovan Karadžić u svijetu Marka Vešovića I

Nije im, očito, išlo u glavu da je današnji Radovan, koji je pomorio toliki svijet po Bosni, isti onaj predratni Radovan koji je u kafani punoj gostiju, bez jedne riječi protesta, bez i jednog gesta otpora, puštao da mu do mile volje – nos zavrću, uvrću i tegle!
Onaj isti nos koji je, u crnogorskoj gori, simbol časti!
Izraz: “otkinuti nos nekome” – kod nas znači – tesko ga osramotiti, i to zanavijek. Karadžićevi preci bi ispraznili livor u džigericu svakome dvonošcu koji bi im se takao nosa. Ili bi ga ispraznili, ili bi morali da sele iz Drobnjaka, jer bi im dalji život, pod tolikom sramotom, bio nemoguć na Durmitoru.
I zbog toga bi mene, nakon onog prizora u kafani, svagda podgušio smijeh kad vidim Karadžica kako gusla, kao njegovi preci. Gusla – otkinutoga nosa, uvijek bih pomislio, baš onako crnogorski.

—
Jer istina je da su Slobova televizija, radio i novine, debele tri godine, od Srba metodično pravili strojeve za ubijanje Nesrba, ali da Karadžić nije temeljito odradio svoj dio posla, ubijanje bosanskih Muslimana ne bi bilo mogućno. Zadržaću se tek na jednom primjeru.
Srpski seljak je, od početka, bio glavni oslonac Karadžićeve politike.
Jer svi fašizmi računaju sa seljakom kao svojim glavnim osloncem, zapisala je negdje Isidora Sekulić. Sve njegovo javno izrečene laži, od dolaska na vlast do danas, bile su skrojene prvenstveno po mjeri seljačkog uha.
Znao je odlično: od rata u Bosni neće biti ništa ako u srpskom seljaku ne probudi kmetsku dušu. Zar bi drulčije mogao nagovoriti čovjeka, do juče normalnog, da se lati kame i zakolje komšiju sa kojim je pojeo vreću soli? Stoga je Karadžić svom ruralnom narodu pobećao: ako ostanete u Alijinoj državi, biće vam oduzeta ona imanja koja vam je dodijelila prva Jugoslavija, oduzevši je od muslimanskih aga i begova. A seljak će, bezbeli, za obojak zemlje zaklati i rođenog brata. Svirepost današnjih srpskih zločina u Bosni djelimično se može objasniti upravo tom seljačkom pohlepom za zemljom. Zar se na selu, odvajkada, najsurovija ubistva nisu dešavala baš u svađama oko međaša?

Stoga je i Ekmečić odlično znao šta govori kada je kazao: današnji rat u Bosni nastavak je ustanka iz 1804. godine. Stoga i Nikolica Koljević tvrdi da su muslimani partizanski narod navikao da vječito živi na tuđ račun. Stoga i Karadžićeva sredstva javnog priopćavanja do besvjesti ponavljaju: srpska zemlja, srpska zemlja. Jer zemlja je najjači pokretač i seljačkih emocija i seljačke uobrazilje.

UBIJANJE GRADA

Spusti se u gradove
Da bijemo gadove
Vuksane, blagdane,
Lepo ti je ime.

Svet te čeka pokorni
Konjaniče umorni
Vuksane, mrtvane,
Lepo ti je ime.
(Radovan Karadžić)

http://www.rasonalisti.net/nacionalizam/slike/radovan_i_ratko.jpg
Radovan Karadžić (Dragan Dabić) u svijetu Marka Vešovića I

————

On se boji proroka u sebi. Šta je on prorekao? On je samom sebi prorekao da će srušiti grad. Pa kakvo je to proročanstvo? Da je on prorekao da neko drugi ruši, bilo bi proročanstvo. On je artikulisao neke emocije koje je krio. Ja sad ne znam zašto je on mrzio grad? Je li to seljačko-brđanski odnos prema gradu? Meni je tajanstveno, zagonetno, zašto je on mrzio ovaj grad koji mu je sve dao. To ne znam. U ratu je pokazao da ga mrzi.

JEVREM BRKOVIĆ:

Njegova ličnost je podignuta u jednom vrlo čudnom ambijentu crnogorskom. Tamo su snjegovi znali da zapadnu po pet, šest mjeseci i osnovna literatura, nije bilo televizije, nije bilo radija, su gusle. A gusle su jedan instrument patetizovane epike, mitomanije, koje razaraju moderno ljudsko biće. On je tipičan guslarski jeti, durmitorski snježni čovjek, koji je kao dijete živio samo od gusala i parčeta hljeba.

MARKO VEŠOVIĆ

Ima jedan razgovor sa Karadžićem gdje on sa nekim od svojih komandanata razgovara i on mu kaže: «Neće Srbi da uzmu puške». A on kaže: «Pa streljaj ih, p…a im materina!». Ja to nikada neću zaboraviti. Kako može onaj mlakonja kojeg je zlostavljala njegova vlastita žena, ne samo predamnom, pred desetinama njegovih prijatelja, štiklom ga u nogu pred nama. Kako se taj mlakonja preobrazio odjedanput u čovjeka koji kaže `streljaj ga`? Meni je bilo zaprepašćenje kao je ta pihtija od čovjeka postala krvolok.

————

…Ja sam gledajući na televiziji šta priča, s kojom ubijeđenošću priča, pomislio: majku mu, da nisam u Sarajevu, da sam u Crnoj Gori, rekao bi ovo mu je istina sto posto! Sposobnost da samog sebe ubijedi da je sto postotna laž – stopostotna istina, to je nešto što me fasciniralo. Čovječe, ovdje opšta klanica, a on priča «Srbima se u Bosni ponavlja `41. godina» i obrazlaže do detalja. I to tako obrazlaže da ti počneš da sumnjaš: «pa majku mu, možda se meni priviđa da ovdje padaju granate».

————-

Stoga bi se prva postavka paljanske estetike mogla sažeti u čuvenu rečenicu Todora Dutine: “Ako ne umemo pisati, bar umemo paliti biblioteke.”
Što se na Karadžića odnosi tek djelimično. Jer ova prisrbica sa Durmitora, po opšte prihvaćenom mišljenju, nije lišena pjesničkog talentića, a ja lično ga smatram veoma, veoma, veoma talentoidnim. Ipak, svi njegovi pokušaji da se proslavi kao pjesnik neslavno su propali, što nije njegova krivica. Muslimani su glavni krivci što se njegov pjesnički glas nije čuo dalje od Kozje ćuprije. Jer Karadžiću se, davno, još u njegovoj prvoj knjizi pjesama, omaklo priznanje da su njegovi preci, “drobnjačke vojvode”, skrivili smrt Smail Age Čengića. Našto su Muslimani kazali: “E neš ga se, majci, pročut ko književnik! Držaćemo te u anonimnosti slijedećih petsto godina!” A danas, nakon puna 24 mjeseca razvaljivanja Sarajeva, Karadžić je u svijetu postao čuveniji no Ajfelova kula! Talenat nikada ne može propasti!
Paljanski književnik je Srbin svih dvadesetčetiri sata dnevno, svih sedam dana sedmično, svih dvanaest mjeseci godišnje. Srbin je i kad piše i kad kiše, Srbin je i kada je u skupštini i kada je na ženi. Paljanski pisac,sjedeći na srpskoj stolici, za srpskim astalom, u srpskoj sobi, srpskim perom, umakanim u srpsko mastilo po srpskoj hartiji piše srpskim pticama koje na srpski način lete srpskim nebom i o srpskim ribama koje u srpskom stilu plivaju srpskom vodom, a pri tom iz srpske lule povlači srpske dimove i ispušta ih potom u srpski vazduh. Jer srpski narod je najbolji na svijetu i tačka……
http://www.vreme.com/g/images/293660_251.jpg
Radovan Karadžić (Dragan Dabić) u svijetu Marka Vešovića I

——

Karadžićeva vjera u sebe kao neiscrpni bunar ljudskih vrlina, to jest, vjera da spada u ljuska bića na koja je – da se sjetim Sterijinog stiha – priroda stedro izlila darove mnoge, svagda je bila u teškoj zavadi sa činjenicama, zavadi nekad komičnoj, nekad tužnoj, koja me, između ostalog, opominjala da je Karadžić Crnogorac. Jer nigdje, kao u Crnoj Gori, nijesam sreo toliki prezir prema činjenicama. Toliko nipodaštavanje očiglednih dokaza. Toliku odbojnost, da ne kazem i mržnju, prema stvarnom. Da bi razriješio sukob izmedju predstave o Velikom Sebi i realnosti koja tu predstavu nemilosrdno ugoni u laž, Karadžić se ponašao kao da tog sukoba nema, to jest, odlučio je, jednom za svagda, da činjenice – ne postoje! Što ne svjedoči u korist Karadžićeve bajke o sebi, to i ne zaslužuje postojanje.

Na primjer. Kad se upitate: koja je stvarna vrijednost njegovih pjesama u okviru savremene srpske poezije, odgovor je lak i jednostavan: Srbi imaju bar 50 pjesnika kojima Karadžić ne moze biti ni konjušar. I imaju jos 50 pjesnika koji su pismeniji, obrazovaniji, darovitiji, ostvareniji od Karadžića. Što znači da njegovog imena nema na mapi savremenog srpskog pjesništva. Jer u mape se, kako je poznato, ne unose nazivi zaselaka.
Ali Karadžić je bio potresno uvjeren da je “jedan od tri najbolja pjesnika” u današnjemu Srpstvu. Ubjedjivati ga da su njegovi pjesmuljci, u odnosu prema poeziji Stevana Raičkovića, isto što i Glibavac, zaselak mojih Papa, u odnosu prema Novom Sadu, ili ga pak upozoravati na očiglednu istinu da samo u Bosni ima bar desetak srpskih pjesnika koji su, kad ih porediš s Karadžićem, nesumnjive veličine – takva rabota bila bi zaludna koliko i pokušaj da pomuzeš jarca.
Stoga bi još zaludnije bilo suočavati Karadžića sa hiljadama dokaza da Srbija spada u najbeznadnije i najbezizglednije zemlje na našoj planeti. Jer Stihoklepac je, u čika-Pekinom trapu, odlučio da je Srbija “najperspektivnija”, a njegove su odluke neopozive kao smrt. Po Karadžiću, postoji jedino ono za šta su se On i njegova zakonita Supruga dogovorili da postoji. Stvarnost je isključivo ono što Radovan svojim potpisom odbori a Ljiljana svojim muhurom potvrdi. Sve ostalo su – neprovjerene glasine koje šire provjereni neprijatelji Srpstva…..

Djelovi tekstova Marka Vešovića