Mladi i vjera, II dio

Islamski učenjaci i mladi

Prije svega, Kur’an Časni nam pruža dovoljno jake i žive primjere i uzore koje možemo prezentirati našim mladim kao obrazac življenja i ponašanja. Jedan od najupečatljivijih primjera navedenih u Kur’anu Časnom je primjer Ismaila, a.s., mladića kojeg njegov rođeni otac namjerava žrtvovati kao kurban. Šta je bio odgovor ovog mladića kad je čuo šta njegov otac želi da uradi s njim? Rekao je:

“O oče moj, reče, onako kako ti se naređuje postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.” (Es-Saffat, 102.)

Nije kazao ni: učini SA MNOM onako kako ti se naređuje, sebe je potpuno izostavio iz obraćanja ocu kako bi mu olakšao, jer važna je naredba i pokornost. Drugi primjer koji nam Kur’an Časni navodi, primjer za uzor je Jusuf, a.s., koji je bio izložen veoma jakim iskušenjima za jednog mladog čovjeka. Žena u čijoj kući je boravio, poziva ga na grijeh i on odbija. Čak i kada mu prijeti zatvorom, u kojem je proveo nekoliko godina, rekao je:

“Gospodaru moj, zavapi on, draža mi je tamnica od ovoga na što me navraćaju!” (Jusuf, 33.)

Kur’anska sura Kehf nam navodi primjer grupe mladića koji su ostali dosljedni istini i pravom putu:

“To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili.” (El-Kehf, 13.)

Mladić koji je ustao sam protiv svog naroda i razbio kipove koje su oni obožavali Ibrahim, a.s., i kada su počeli istragu o počiniocu rekli su:

“Čuli smo jednog momka kako ih huli, rekoše, ime mu je Ibrahim.” (El-Enbija, 60.)

Sljedbenici Vjerovjesnika i Poslanika, a.s., bili su u prvim redovima mladići. O ashabima Musaa, a.s., Kur’an Časni kaže:

“I ne povjerova Musau niko, osim zurrijetun – malo njih iz naroda faraonovog, iz straha da ih faraon i glavešine njegove ne počnu zlostavljati.” (Junus, 83.)

Riječ zurrijetun označava mlade ljude i momke. Ashabi Muhammeda, s.a.v.s., bili su mladići i momci. Najstariji među njima bio je Ebu-Bekr, r.a., koji je imao oko 37 godina kada je primio islam. Islamska historija je prepuna mladića koji su primjer u bogobojaznosti, pobožnosti, žrtvovanju i borbi za vjeru. Usame Ibn Zejd, mladić od svega 18 godina, a Muhammed, s.a.v.s., ga imenuje i postavlja kao zapovjednika vojske. Zatim, Muhammed Ibn el-Kasim Ibn Muhammed, koji je osvojio Indiju a imao je samo 17 godina! Danas u Palestini u borbama učestvuju mladići boreći se za slobodu i svoja prava, mladići koji stoje pred izraelskim tenkovima i helikopterima ne plašeći se i ne uzmičući. Zatim mladići koji dobrovoljno, pored svih izazova vremena, rade u humanitarnim islamskim organizacijama, drugima pomažu, žrtvuju se, uče i studiraju, primjer su poslušnosti i lijepog odgoja. Oni zaslužuju daleko više pažnje i prostora nego što im posvećujemo. Zašto ih zanemarujemo i u glavnom spominjemo negativne primjere mladih ljudi i probleme koje izazivaju u društvu i porodici. Moramo više govoriti o lijepim primjerima mladih ljudi i njihovim uspjesima i zalaganju za dobrobit vjere islama i društva općenito.

Mladi ljudi muslimani, mladići koji vole svoju vjeru i žive za nju, nažalost često bivaju izloženi, da kažem, jednoj vrsti razočarenja kada vide pojedine predstavnike uleme, islamskih učenjaka, kako ne rade i ne postupaju u skladu sa svojim znanjem i interesima vjere islama. Ovom prilikom poručujem našoj omladini da ne uzimaju takve ljude sebi za primjer jer, nažalost, jedan broj uleme se preobrazio u obične državne činovnike i službenike koji samo rade na osnovu svog radnog mjesta i opisa posla. Gledajte malo šire i nemojte dozvoliti da vas pojedine fetve ili odluke razočaraju i uvijek gledajte onu vedriju, svjetliju stranu. Posljednja kriza na Azharu i zabrana nikaba ne treba biti razlogom nekakvog razočarenja i gubljenja volje. Posmatrajte čitav slučaj s njegove pozitivne strane a to je da je veoma veliki broj uleme, učenjaka i islamskih institucija koji su osudili ovakav potez i odluku Azhara. Čak i na samom Azharu je veliki broj onih koji su protiv ovakve odluke. Pojedinci ne mogu predstavljati sve učenjake. Azhar je donio spomenutu odluku iz njima poznatih razloga i povoda, ali to nije stav svih islamskih učenjaka i institucija. Govoreći o mladima i islamskim alimima, učenjacima, ne možemo a da ne spomenemo da određeni broj islamskih učenjaka živi jednu vrstu odvojenog života od stvarnosti i svakodnevnih dešavanja. Naši mladi trebaju nekoga ko će biti s njima, biti uz njih, dijeliti njihove probleme i izazove s kojima se susreću u životu. Mladi ne žele učenjake koji će sjediti u svojim uredima, kućama, bibliotekama i fakultetima, izolirani, daleko od njih i daleko od života. Isto tako, mladi ne žele učenjake koje je još imam Gazali nazvao ulemau suu’ ili ulemau dunja. To su učenjaci kojima je jedini cilj ovosvjetsko dobro i interes, položaj, imetak, slava i slično, tj. ulema koja je prezauzeta ovim svijetom i samim sobom tako da nemaju vremena da čuju potrebe i probleme drugih, a naročito mladih. Hvala Allahu Uzvišenom, u svakom vremenu postoji i ona prava istinska ulema, pravi i iskreni učenjaci koji rade i žive za islam ne gledajući vlastiti niti bilo čiji interes. U svakoj generaciji, u svakom društvu Allah Uzvišeni podari ljudima nekoga ko će biti istinski predstavnik vjere i borac za vjeru. To je istinito obećanje dato nam od Allahova Poslanika, s.a.v.s. To je obećanje u Kur’anu nam dato:

“A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini i koji po njoj pravedno sude.” (El-A’raf, 181.) Alija, r.a., je rekao: “Nikada Zemlja neće biti bez istinskog borca u ime Allaha s čvrstim dokazom.” Pjesnik Ševki veli u svojoj pjesmi: “Onaj koji je stvorio istinu, u svakoj generaciji je dao one koji se za nju bore! Borci za istinu su Allahovi istinski namjesnici koji čuvaju pravu vjeru, brane istinu i bore se protiv zla i pokvarenosti, promovišu uputu i brišu zabludu, oni koji su u Allahovoj stranci protiv šejtanske stranke!”

Mladi i izazovi modernog vremena

Mnogi mladi ljudi za svoj način života i udaljavanje od vjere okrivljuju vrijeme u kojem žive, govoreći kako je ovo vrijeme prepuno raznoraznih izazova kojima je jednostavno teško ili nemoguće se oduprijeti. Radi se o izazovima koji nisu postojali u vremenu prvih generacija muslimana. U tom slučaju, odgovornost je na predstavnicima vlasti u društvu da našu omladinu sačuvaju od izazova kojima se sami ne mogu oduprijeti. Televizija, novine i internet su prepuni izazova upućenih prvenstveno mladim ljudima s ciljem da ih odvuku na svoju stranu materijalizma, tjelesnih uživanja, provoda, bogatstva, bezbrige i lahkog načina života. Mladima moramo omogućiti da upoznaju prave, istinske vrijednosti vjere, kako bi se pravilno postavili i odbranili od modernih izazova koji ih odvlače u propast. Svi moraju ispuniti svoj dio obaveze kako bi mlade sačuvali od stranputice i lutanja – porodica, škola, država i čitavo društvo u kojem živimo. Svi moramo ustati u borbu protiv onoga što nije dobro i što je loše po našu omladinu i što ih odvlači od vjere i pravog puta. Niko nije oslobođen svog dijela zadatka. Samo tako ćemo uspjeti sačuvati istinske vrijednosti i u mladima izgraditi kritički sud prema onome što im moderni svijet nudi i obećava. Ako naše mlade zabavimo istinom i onome u čemu je hajr i dobro, onda neće imati vremena da troše svoje sposobnosti i talent na ono što je u osnovi zlo i štetno ne samo za njih nego i za sve nas. Ako ih ne zaposlimo nečim što je dobro i korisno, očekivati je da će ona druga strana uspjeti u svojim pokušajima nametanja svog shvatanja života i životnih vrijednosti. Mladost i slobodno vrijeme su dvije Allahove blagodati koje se moraju iskoristiti prije nego što ih izgubimo, ali, nažalost, nismo ih ni svjesni u pravom smislu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže nam da ljudi nisu svjesni kakve im je blagodati Allah Uzvišeni podario u dvjema stvarima: zdravlju i slobodnom vremenu. Zdravlje je Allahova blagodat koju moramo iskoristiti u pokornosti Allahu Uzvišenom a ne u haramu. Slobodno vrijeme smo dužni iskoristiti u izvršavanju svojih obaveza prema sebi i drugima, u školovanju, obrazovanju, radu… Jer, ako mi ne iskoristimo svoje slobodno vrijeme i ne ispunimo ga korisnim sadržajima, šejtan će ga ispuniti onim što njemu odgovara i ponuditi nam zabludu umjesto istine, štetno umjesto korisnog. Sve ovo je dužnost čitavog društva bez izuzetka kako bi mladima obezbijedili zdravo okruženje u kojom će biti sačuvani lošeg utjecaja i negativnih izazova vremena i odrasti kao zdrave, pozitivne i korisne jedinke i promotori istine i vjere.

Kako iskoristiti snagu mladih

Naše mlade moramo upoznati da biti pobožan, odnosno biti u vjeri, obuhvata daleko šire značenje od svakodnevnog obavljanja vjerskih obreda poput namaza ili posta. Biti pobožan znači posjedovati, prije svega, ispravno i čvrsto ubjeđenje i vjeru utemeljenu na dokazima i nepobitnim argumentima. Biti pobožan znači okititi se pozitivnim i lijepim manirima ponašanja – ahlakom. Biti pobožan znači biti koristan član društva u kojem živiš. Biti pobožan znači biti aktivan, uporan i strpljiv u svakodnevnom životu pred problemima i izazovima. Takav mladić, pobožan u ovom smislu koji smo naveli, lahko će pronaći način da pokaže svoju pobožnost, privrženost i ljubav prema vjeri koju nosi u svom srcu; od običnog osmijeha upućenog svome bratu, kako nam kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s., i uklanjanja prepreke s puta pa do velikih djela i postignuća u službi vjere, društva i svih muslimana na svijetu. Danas, zahvaljujući internetu i satelitskim kanalima, pojedinac ili pobožni mladić može više učiniti za islam i muslimane nego što su to mogle prethodne generacije bez spomenutih sredstava komunikacije i povezivanja među ljudima. Svaki musliman je daija, misionar i promotor svoje vjere i svako od nas je obavezan učiniti ono što je u njegovoj moći u dostavljanju istine i pravog puta drugim ljudima na najljepši i najatraktivniji mogući način:

“Na putu Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj.” (En-Nahl, 125.)

Svako od nas je obuhvaćen riječima Allaha Uzvišenog u Časnom Kur’anu:

“Reci: Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj ko me slijedi.” (Jusuf, 108.)

Pored svojih modernih negativnih izazova i iskušenja, današnje vrijeme nam je otvorilo razne puteve i omogućilo brojne metode kojima možemo činiti dobro, širiti vjeru, prenositi i povećavati svoje i znanje drugih i tako se i treba odnositi prema vremenu u kojem živimo i iskoristiti ono najbolje što nam nudi, a ne biti od onih koji svoj nehat, nebrigu, lijenost, svoje grijehe i zabludu pravdaju izazovima vremena koji prije nisu postojali.

Djevojke i hidžab

Kada govorimo o našim mladima, ne mislimo samo na momke nego i na djevojke i sve što smo rekli odnosi se svakako i na njih. Ali, potrebno je ipak posebno se obratiti našim djevojkama muslimankama i skrenuti njihovu pažnju na islamski hidžab. Nažalost, i pored sve većeg broja pokrivenih muslimanki, još uvijek je nemali broj muslimanki koje ne nose hidžab, nisu pokrivene, koje hidžab smatraju teškoćom i sputavanjem i ograničavanjem slobode, djelovanja i života općenito. U našim sredinama prisutna je i jedna neobična pojava gdje u jednoj porodici majka ili nana je ta koja nosi hidžab dok su kćeri ili unuke otkrivene. Vjerujem da ima istinskih muslimanki koje se zaista iskreno žele pokriti i obući islamski hidžab, ali nije dozvoljeno odgađati hidžab za neko buduće vrijeme i govoriti: Eto, kad završim školu, pokrit ću se, ili kad se zaposlim ili udam… Ko ti može garantirati, sestro, da ćeš zaista dočekati to čemu se nadaš? Kako možeš biti sigurna da te smrt u tome neće spriječiti? Niko od nas ne zna šta ga čeka u budućnosti. Ko od nas zna dokle će živjeti? Arapski pjesnik kaže:

Naoružaj se pobožnošću jer ne znaš
noć kad padne hoćeš li zoru dočekat,
koliko je samo zdravih umrlo
a bolesnih se naživjelo!

Svako od nas je dužan požuriti s činjenjem dobra i ispunjavanjem svojih obaveza i dužnosti. Kur’an Časni nam kaže:

“Zato se natječite ko će više dobra učiniti.” (El-Maide, 48.).

Požurite i natječite se, poput takmičara koji hitaju prema cilju i svaki od njih se bori da bude prvi. Alimi iz prijašnjih generacija su imali običaj kazati: Većina ljudi su musevvifuni – to jest oni koji govore sevfe – uradit ću, učinit ću pokajanje, popravit ću se, počet tu klanjati od sutra ili sljedeće godine, otići ću na hadž kad ostarim i još malo poživim, pokrit ću se kasnije jer još je rano i tome slično. Zar ti je Allah Uzvišeni dao potvrdu na kojoj piše dokle ćeš živjeti i kada ćeš umrijeti? Pitanje koje se samo od sebe nameće i na koje ćemo na kraju pokušati odgovoriti je: Da li je dozvoljeno djevojčice i djevojke muslimanke prisiljavati na to da obuku islamski hidžab, tj. da se pokriju? Nije dozvoljeno prisiljavati djevojke muslimanke na to da obuku hidžab ili nikab! Zašto? Dužnost nam je prije svega u našim djevojkama i djevojčicama razviti određeni nivo vjerske svijesti kako bi one shvatile i spoznale da je hidžab vjerski propis i vjerska dužnost. Moraju shvatiti da je hidžab naredio Allah Uzvišeni i kao takvog ga u životu prihvatiti, kao djelo ili čin koji je uzrok sticanja Allahova , dž.š., zadovoljstva i nagrade. Allah Uzvišeni kaže:

“… i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onog što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje… “ (En-Nur, 31.)

Hidžab je vjerska dužnost i kao takav se mora shvatiti i prihvatiti. Hidžab je obilježje djevojke i žene muslimanke. Od malih nogu moramo u našim djevojčicama usađivati ljubav prema hidžabu kao nečem lijepom, pozitivnom, korisnom, navikavati ih na hidžab u svojim kućama tako što će se prvo majka pokriti i na taj način svojim kćerkama hidžab približiti i učiniti ga sastavnim dijelom svakodnevnog odijevanja žene i djevojke muslimanke. Prije pojave kolonijalizma i dolaska Britanaca, Francuza, Italijana i drugih u naše zemlje, tokom 13. (hidžretskog) stoljeća nije postojala nijedna žena ili djevojka muslimanka koja je hodala okolo otkrivene kose i bez hidžaba. Otkrivanje i ostavljanje hidžaba je rezultat dolaska stranih sila i njihove kulture u naše muslimanske krajeve u kojima je otkrivanje žene do tada bilo apsolutno nepoznato i strano. Dakle, to je nešto što nam je došlo izvana, nešto što nije naše i nije dio naše islamske kulture i tradicije po kojoj se muslimani razlikuju od drugih.

 

Piše: Šejh Jusuf el-Karadavi
Preveo i priredio: Omer Sikira
Preuzeto sa: Novi Horizonti