Kako RAND korporacija klasificira muslimane ( Nedim Haračić)

“Umjerene muslimane’’ treba odrediti shodno američkim mjerilima. Izvještaj sugerira na mogućnost kooperacije sa tri grupe koje su odredili kao: sekulariste, moderne islamiste i umjerene tradicionaliste. Izvještaj potom detaljno navodi koje sve karakteristike treba posjedovati musliman da bi bio (američki) umjeren, a potom i donosi definiciju islamiste: svaki onaj koji odbija podjelu između državne i vjerske vlasti, te koji na bilo koji način djeluje da se uspostavi islamska država, ili, u najmanju ruku, onaj koji poziva na šerijat kao osnovu zakonodavstva….

Piše:Nedim Haračić

To je pitanje koje će  ostati otvoreno sve dok se novo američko vodstvo ne suoči sa stvarnim činjenicama katastrofalnoga rata, njegovih stvarnih posljedica i nenadoknadivih gubitaka za koje je George W. Bush imao osjećaja koliko i afrički domoroci u svojim zanosnima seansama i magičnim ritualima. Istina, Bush junior ostao je dosljedan izjavi nakon jedanaestoga septembra: “Ovaj krstaški rat, rat protiv terorizma, dugo će trajati. Ali, znajte da neću posustati!”

I zaista, do posljednjih dana svoje vladavine, odlazeća vlast vrši vojne akcije u Siriji, Pakistanu, Afganistanu i Iraku.

Okupator ili osloboditelj?

Nama je ostalo samo za rezimirati šta je sve američkoj administraciji predstavljalo terorizam. Rat, krstaški dakle, još traje, a u Afganistanu kao da se iznova rasplamsava, dok u Iraku nema nikakvih aluzija da će skoro biti okončan, osim ako novoizabrani predsjednik ostane dosljedan stavu iz predizborne kampanje, a koji je prije nekoliko dana i potvrdio kao definitivan, da će povući sve američke snage iz Iraka i poslati ih u Afganistan. Ostat će, dakle, samo nebrojene sukobljene strane u iračkoj svakodnevnoj golgoti i novi-stari obimniji rat u Afganistanu. Kao što je ostalo neriješeno i palestinsko pitanje i nikad kritičnije stanje blokirane enklave Gaze, u kojoj su tamošnjem stanovništvu bukvalno uskraćena najosnovnija sredstva za život poput, vode, hrane, struje…

Amerika je bez sumnje izgubila imidž osloboditelja koji su stekli kod zaljevskih zemalja i običnoga svijeta nakon Pustinjske oluje, postavši danas, kojeg li paradoksa, klasičnim okupatorom kod većine muslimanskih zemalja i, gotovo bez izuzetka, kod običnoga puka. Cijena ovakvoga poteza bilo je brojnije stacioniranje američkih vojnih trupa na Bliskom istoku, za koje
je američki predsjednik početkom ove godine, neposredno pred svoj put za Bahrein, Ujedinjene Arapske Emirate, Saudijsku Arabiju i Kuvajt, u izjavi za TV mrežu NBC, nagovijestio da bi mogle ostati još najmanje jednu deceniju. Da li su nebrojene cisterne nafte koje se svakodnevno, od invazije na Irak pa do danas, transportiraju iz Iraka do zaljevske luke Abdeli pa potom ka Americi, te pojačano vojno i političko prisustvo na Bliskom istoku, dobra cijena da Amerika nosi epitet okupatora’’? Ili će to nova američka administracija moći popraviti u svom predsjedničkom mandatu prodajom ofisticiranoga oružja nekoj od arapskih država, kao što se pokušalo trgovačkim dilom sa Saudijskom Arabijom iz januara ove godine, i oružjem vrijednim 20 milijardi dolara?

Ili to uopće nije bitno, kao što nije ni bitno to što Irak uopće nije imao biološko naoružanje zbog kojeg je na njega izvršena invazija. Dovoljno je što je “sam Bog uputio Georgea W. Busha’’, kako je to sam potvrdio, na rat protiv njegovog suparnika diktatora Sadama Huseina. “Umjereni’’ muslimani po mjeri Amerike Američki vojni “podvizi’’ na Bliskom istoku nisu ni blizu katastrofalni kao što je to američka politika u proteklih osam godina. Bivši britanski premijer Tony Blair s kajanjem prije neki dan izjavljuje da nije dovoljno poznavao prilike i prirodu odnosa arapskih država na Bliskom istoku. To vjerovatno neće biti slučaj sa “putujućim’’ američkim liderom jer se njegova administracija rukovodila strategijom izgrađenom dugogodišnjim istraživanjem ovoga podneblja.

Pored niza centara za izradu strategije odnosa s islamskim svijetom, poput Carnagie centra, kao i Brookings centra, Bushova administracija se pretežno rukovodila savjetima koje je plasirala RAND (Research and Developement) korporacija. Mada je Rand izuzetno velika i umrežena korporacija sa godišnjim budžetom između 100 i 150 miliona dolara, i koja u svojoj mreži ima oko 1.500 saradnika, njihovi izvještaji koji su upućeni američkoj administraciji, u prvome redu Ministarstvu odbrane, nakon jedanaestoga septembra bili su carskorezački i bez imalo skrupula. Tako je u njihovome radu “Muslimanski svijet nakon 11. 9.’’ (The Muslim World After 9.11), objavljenom 2004. godine, islamski svijet grubo podijeljen na “umjereni’’ koji je oličenje sekularista spram radikalnih pokreta i selefijskih grupacija. To je nešto što se najjednostavnije može definirati bushovskom terminologijom: ili s nama ili protiv nas.

U njihovom izvještaju iz 2005. pod nazivom “Građanski demokratski islam – partneri, resursi i strategije’’ (Civil democratic Islam, partners, resources, and strategies) u kojem su muslimani podijeljeni na četiri skupine: fundamentalisti, tradicionalisti, modernisti i sekularisti, strogo se apelira na izoliranje fundamentalista, te onih koji s njima sarađuju, te potencira na nužnost materijalne podrške medijima koje će ovu skupinu u javnosti predstavljati kao ekstremiste, zaostale,kukavice, neprilagođene i neuračunljive osobe i pokret koji donosi nemir i haos. U ovu skupinu RAND-ov izvještaj
ubraja selefije, vehabije i pripadnike Al-Kaide, apostrofirajući da po svaku cijenu treba spriječiti njihovu saradnju sa tradicionalistima, i na drugoj strani, pomoći sufijske i šiitske sekte u njihovom ideološko-religioznom oponiranju fundamentalistima koji se “drže decidnog tumačenja Kur’ana i konfrontiraju demokratiji i Zapadu’’.

Američka strategija spram islamskoga svijeta spočetka je bila potpuno kompatibilna RAND-ovim uputstvima, što je dovelo do neočekivanih promjena na terenu. U mnogim državama u demokratske izbore uključili su se i “fundamentalisti’’ dobivši veliku podršku naroda, poput pobjede Hamasa na izborima u Palestini, potom uspjeha islamista na izborima u Kuvajtu, Maroku, Saudijskoj Arabiji, prethodno u Alžiru, pa po nekim i u Turskoj. S druge strane, nezgrapna podjela između tradicionalista i fundamentalista pokazala je svu svoju nesuvislost kroz konkretne događaje gdje je nemoguće naći ikakve razlike između dvije skupine.

Moguće je da su navodne greške koje je pravio USAID pomažući materijalno skupine poput Fronta islamskoga djelovanja u Jordanu ili Partije pravde i napretka u Maroku, a koje su potom pokazale svoje “drugo lice’’, bili povodom da se ovome tako osjetljivom pitanju priđe tako isključivo. Materijalna podrška u zemljama Zaljeva nije efektivna poput one u drugim muslimanskim zemljama zbog bogatstva kojim zaljevske zemlje raspolažu. Međutim, očigledno da ima pojedinaca koji koriste ovaj izvor.

Indikativno je da su pojedine velike TV kuće, poput TV MBC, LBS, Arabijje, počele prezentirati niz emisija u kojim se otvoreno napada na islamske vrijednosti i na pojedine autoritete islamskih znanosti…

Definicija islamiste

Nažalost, posljednji izvještaj RAND korporacije još je radikalniji i nezgrapniji nego njegovi prethodnici. Objavljen u martu prošle godine pod naslovom “Gradnja mreže umjerenih muslimana’’ (Building Moderate Muslim Networks), izvještaj donosi niz isključivih i tendencioznih zaključaka. Temeljito pripreman, gotovo tri godine, izvještaj se temelji na matrici “postojanja sukoba između Zapada i Islamskoga svijeta’’. Analitičari dr. Angel Rabasa i Cheryl Benard insistiraju da američka vlada dadne svaku vrstu pomoći i podrške liberalnim i sekularističkim partijama i samostalnim aktivistima, te savjetuju apstinenciju od bilo kakve saradnje sa islamskim grupacijama.

“Umjerene muslimane’’ treba odrediti shodno američkim mjerilima. Izvještaj sugerira na mogućnost kooperacije sa tri grupe koje su odredili kao: sekulariste, moderne islamiste i umjerene tradicionaliste. Izvještaj potom detaljno navodi koje sve karakteristike treba posjedovati musliman da bi bio (američki) umjeren, a potom i donosi definiciju islamiste: svaki onaj koji odbija podjelu između državne i vjerske vlasti, te koji na bilo koji način djeluje da se uspostavi islamska država, ili, u najmanju ruku, onaj koji poziva na šerijat kao osnovu zakonodavstva.

Koliko će ovakve grube šablone prihvatiti nova američka administracija s Barackom Obamom na čelu, ustvari je i pitanje koliko će biti intenzivan sukob između Zapada i Islamskoga svijeta koji više reagira i budi se što se više intrigira. RAND-ov izvještaj apelira da se njegovi savjeti prvo primijene na periferne islamske zemlje poput Indonezije, a da se samo središte, dakle zemlje Zaljeva na čelu sa Saudijskom Arabijom, ostavi za kraj, kada budu “zrele’’ da prihvate američka mjerila i demokratiju.

 

Saff