Jedna od najvećih bolesti srca i jezika jeste ogovaranje ili prenošenje tuđih riječi, a nerijetko se te vijesti prenoseći od usta do usta pretvaraju i u najveće potvore. Sigurno da smo navikli na sijela na kojima je ogovaranje neminovno i na kojima se ogovarač ni ne pokušava zaustaviti često iz straha da ne bude uvrijeđen ili da se sijelo ne raspadne na samom početku, bez straha od Allaha, s.v.t., koji je naredio da smo dužni napustiti sijelo na kojem ne možemo zaustaviti ogovaranje.
Bezbroj je primjera kojima nas Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upozorava na opasnosti ove opake i teško izliječive bolesti u čijem izliječenju moramo svi učestovati i jedni druge podsticati na iskorijenjivanje ove ružne osobine koja dovode do razdora i svađa pa čak i do krvoprolića i među najbližim članovima porodica.
Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitao: “Znate li šta je to gibet?” Rekoše: “Allah i Poslanik najbolje znaju.” Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: “Da spomeneš svoga brata s onim što mu je odvratno.” Bi rečeno: “A ako je tačno to što kažem o svome bratu?” Reče: “Ako je tačno to što si o njemu rekao, ogibetio (ogovorio) si ga, a ako nije, onda si ga potvorio.”
Neko od uleme je rekao: ”Ako kažeš za čovjeka da mu je odjeća kratka ili duga, ti si ga ogovarao, a kamoli da kažeš nešto o njemu samome!”
Ovdje vidimo da moramo voditi računa i vagati svaku izgovorenu riječ te da nam je puno bolje da se klonimo istraživanja tuđih mahana, jer ni sami nismo bez njih, a svojom lahkomislenošću bi mogli lahko zapasti u situaciju da Allah, s.v.t., istraži i objelodani naše dobro skrivene mahane čak i u našim kućama te da budemo poniženi i osramoćeni pred našim najmilijim.
Sjetimo se situacije kada je Aiša, r.a., opisala Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, Safiju, r.a., kao nisku, a što je bila istina, kako ju je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ukorio riječima koje bi trebale da nam izazovu strepnju u našim griješnim srcima. Rekao joj je :
“Rekla si takve riječi, koje kad bi se prosule u more, zamutile bi ga.” (Tirmizi)
A sa koliko se mi samo hrabrosti i bez ikakvog povoda izigravamo s nečijim izgledom, načinom oblačenja, izgovorom, odgojem…
Sa koliko samo hrabrosti ulazimo u nečiju intimu, posao, brak, odgoj djece ili porijeklo! Ako nam se Allah ne smiluje, zaista smo upropašteni!
Mnoga naša sijela ne zalužuju Allahovu milost i rahmet jer se na njima ni ne priča ni o čemu drugom osim o dunjaluku, filmovima i serijama. Na njima se razmjenjuju informacije o tome ko se oženio, a ko razveo, ko se zaposlio, a ko izgubio posao, ko je kupio automobil, a ko ga je prodao….Ne fali informacija o tome čije dijete napreduje u školi, a čije je loš učenik, kakve je boje sestra stavila mahramu i kakav je njen hidžab, ko je obrijao bradu, a ko pustio, čije pantalone prelaze članke, a čije su iznad…
Na tim istim sijelima se donose zaključci ko će u Džennet a ko u Džehenem, ko je izašao iz vjere, a ko se u nju vratio …
Prenosi se od Hatima Ez-Zahida da je rekao: “Kada se u jednom skupu (sijelu) nađu tri postupka, znaj da je Allahov rahmet uzdignut od tog skupa: 1. Kada sa govori o dunjaluku; 2. Kada se ljudi pretjerano smiju; 3. Kada ogovaraju odsutne.”
Eh, koliko je onda naših sijela a na kojima se niko ne sjeti Allahovo ime da spomene, a za dovu kojom se iskupljuje sijelo da i ne pričamo, jer šta će nam dove ako smo sigurni da smo sebi obezbjedili mjesto u dzennetu .
Džabir b. Abdullah, r.a., prenosi kako je jednom prilikom ze vrijeme Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, puhnuo snažan vjetar ružna mirisa, a Poslanik reče: “Jedna grupa munafika ogovara grupu muslimana, pa je vjetar na nas nanio taj smrad!”
Doista, u vrijeme Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, se osjećao smrad kada se desi na nekom mjestu ogovaranje. Osjećao se taj grozni smrad jer su ashabi i iskreni sljedbenici Kur’ana i sunneta znali opasnost koju sa sobom nosi gibet pa su je se dobro čuvali, te su bili rijetki munafici koji su se usuđivali zapadati u ovakav grijeh, jer su znali da ih čeka teška kazna i na dunjaluku i na ahiretu, kao i izbjegavanje od strane iskrenih vjernika. Danas se taj smrad ne osjeti jer smo se navikli na njega. On je postao dio nas.
Sigurno da vam je naslov ovog teksta pomalo čudan ili čak grub, ali nakon što pročitate hadise koji slijede, molim vas, budite iskreni prema samima sebi i odgovorite na postavljeno pitanje iz naslova:
Od Ebu Seida el-Khudrija se prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Dok me je Allah za vrijeme israa uzdizao na nebesa vidio sam ljude kako im se sa bokova odsijecaju komadi mesa i oni ga gutaju, a neko im govori: ´Jedite meso koje ste jeli od svoje brace!´ Kad sam upitao Džibrila za njih, on mi odgovori: ´Ovo su oni iz tvoga ummeta koji su ogovarali ljude!´ “
Jednom je prilikom putovala grupa ashaba i sa njima Selman el-Farisi. Odsjeli su, napravili šatore i spremili hranu, a Selman je od umora zaspao. Neki od njih su između sebe počeli govoriti o Selmanu: “Ovaj rob hoće samo da uđe u već postavljene šatore i da jede vec spremljenu hranu”. Zatim su Selmana poslali Poslaniku da za njih zatraži malo hrane, i kad je on došao Poslaniku i zatržio hranu, Poslanik mu reče: “Kazi im da su oni već jeli!”
Kad im je Selman prenio Poslanikove riječi, oni s nevjericom krenuše da uvjere Poslanika kako stvarno nisu jeli, ali im Poslanik ponovo reče: “Da. Da. Vi ste jeli meso svoga brata kad ste o njemu govorili to što ste govorili dok je spavao!” Zatim je Poslanik proučio ajet:
“O vjernici, čuvajte se mnogih sumnji, jer su neke od njih grijeh, ne uhodite i ne ogovarajte jedni druge. Zar bi neko od vas mogao jesti mrtvo meso svoga brata? Zar to nije odvratno? Bojte se Allaha, Allah zaista oprašta i milostiv je!” (El-Hudzurat, 12. ajet).
Ibrahim b. Edhem je jednom ugostio neke musafire, pa kad im je postavio hranu, počeli su ružno govoriti o nekom čovjeku, a on im reče: “Oni koji su bili prije nas, prvo su jeli hljeb, pa onda meso, a vi ste započeli s mesom!”
Pripovijeda Halid er-Rabi: “Jednom sam s društvom bio u džamiji, pa su počeli govoriti o jednom čovjeku, a ja sam ih upozorio da to ne čine i oni su me poslušali. Nakon izvjesnog vremena su ponovo počeli govoriti o tom čovjeku i ja sam se uključio u taj razgovor. Kad sam te noći zaspao, sanjao sam kako mi je došao crn i visok čovjek, koji je u posudi nosio komad svinjskog mesa i naredio mi da ga jedem. Zapomagah: ‘Ja ne jedem svinjsko meso!’ On me snažno stisnu i protrese, te povika: ‘Jeo si nešto što je gore od ovoga!’ – potom mi je u usta počeo gurati komad po komad. Prestravljen sam se prenuo iz sna. I, tako mi Allaha, trideset ili četrdeset dana sam poslije osjećao smrad tog mesa u svojim ustima!”
Allah, s.v.t., je od milostivih Najmilosniji i On prima pokajanje iskrenih svojih vjernika pa budimo jedni od njih. Učinimo iskrenu tevbu za sve naše grijehe i nepravde koje smo prema drugima počinili. Zatražimo halala dok još imamo priliku i zamolimo za oprost onih koje smo ogovarali. Uputimo dovu za njih, da se Allah smiluje i njima i nama, ne čekajući Dan obračuna kad će se naša dobra djela dijeliti onima kojima smo nepravdu učinili i koje smo na bilo koji način zakinuli. Ne dozvolimo sebi da budemo od onih koji se nazivaju najvećom bijedom na Sudnjem danu kao što nam ga je opisao Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Najveća bijeda na Sudnjem danu će biti onaj ko dođe na obračun, pa se kaže: “Ovoga je uvrijedio, ovoga opsovao, ovoga udario, ovoga potvorio”, pa svakome počne vraćati njegov hakk, tako što će im davati svoja dobra djela, a kad nestane dobrih djela, onda ce preuzimati njihova loša djela, sve dok im ne vrati njihove hakkove!”
Budimo od onih koji će biti prijatno iznenađeni kad otvore svoju knjigu dobrih dijela i u njima nađu djela za koja znaju da ih nisu uradili za života na dunjaluku, a koja su im došla kao nadoknada od strane onih koji su ih u odsustvu ogovarali.
Neka naša usta budu čista od laži, ogovaranja, potvaranja, prenošenja tuđih riječi, sumnjičenja …
Neka mirišu miomirisima postignutim iskrenim istigfarom, učenjem Kur’ana i jezikom vlažnim od zikra!
Ne budimo kanibali koji jedu meso svoje braće i sestara već oni koji dove za sebe i druge znajući da meleci na svaku našu dovu za brata i sestru kažu: “Amin, i tebi!”
Budimo pobjednici u ovom velikom džihadu s našim bolesnim jezicima! Neka naša sijela budu blagoslovljena i prekrivena krilima meleka časnih.
Iskoristimo poruku našeg Gospodara Milostivog dok još nije kasno:
“O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.'” (Zumer, 53.)
Za IslamBosna.ba napisala: Nađa Dizdarević