U maju 2003. godine Ruhal Ahmed je iz svoje ćelije u Guantanamu doveden u sobu za saslušavanje. Morao je čučnuti. Vojni policajac koji ga je tu doveo svezao je njegove lisice na nogama za jednu halku na podu sobe. Ruke su mu bile svezane na donjem dijelu butina. I one su onda svezane za halku. Radilo se o tzv. “stress position”: zatvorenik ne može niti sjediti, niti stajati, niti klečati. U tom položaju je veoma brzo dobio grčeve. Ahmedu je ovo poznato; radi se o “standard operating procedure”, da bi ga pripremili za isljeđivanje.
Već više od godinu dana je Ahmed u Guantanamu. Sedmicama su američki isljednici od njega htjeli odgovor na jedno te isto pitanje: zbog čega je zajedno sa svojom dvojicom prijatelja bio u jesen 2001. godine u Afganistanu? Sva trojica su engleski državljani i muslimani. Ahmedova porodica potiče iz Bangladeša. Mediji su ih nazvali “Tipton three”, po njihovom rodnom mjestu iz središnje Engleske. Ali na ovaj dan u 8 m2 velikoj ćeliji stoji jedan muzički uređaj. Vojnik stavlja jedan CD repera Eminema i pojačava jačinu zvuka do maksimuma. Nakon toga odlazi.
“Mislio sam, sta se sada dešava? Je li zaboravio muzički uređaj”, kaže Ahmed. “Kad se vojnik vratio, pitao sam ga: ‘Šta je to? Zašto puštate Eminemovu muziku?’ On me je samo pogledao i nije ništa rekao.”
Sljedeći put kada je došao u ćeliju, umjesto Eminema svira heavy metal. Satima, danima. U zaglušujućoj jačini. Nekada mu stave i stroboskop pred oči. Ćelija je tamna, aparat proizvodi bljesak koji ga pogađa u oči. Stručnjaci za isljeđivanje smanjuju temperaturu prostorije. Ahmed mora satima izdržati u hladnoći. Ne dopuštaju mu da ide u WC. Svoju nuždu obavlja u tom položaju, urin i stolica se sljevaju niz njegovo tjelo. Zbog lisica mu otiču noge. Dok se čuje glasna muzika.
Danas Ruhal Ahmed ima 28 godina i ponovo živi u Triptonu, gradiću pored Birminghama. Brada mu je kratka, nosi trenerku i priča sjevernoengleskim akcentom. Njegova žena otvara vrata. Ona je trudna, njih dvoje žive u jednom radničkom naselju. Dvogodišnja kćerka se igra, dvojica Ahmedove mlađe braće žive u kući.
Više od dvije godine je bio u američkom zatočeništvu. U martu 2004. su ga pustili na slobodu. Režiser Michael Winterbottom je iz njihovih doživljaja napravio film: “Road to Guantanamo”. Film je priča o jednom putovanju koje uzima tragičan zaokret.
U septembru 2001. godine su krenuli na jednu svadbu u Pakistan. Ruhal Ahmed je tada imao 20 godina. Bili su željni avanture i naivni te su prešli granicu s Afganistanom gdje je prijetio “rat protiv terorizma”. S grupom talibana su htjeli preko granice nazad u Pakistan, kad su ih uhvatili borci Sjeverne Alijanse. Predali su ih Amerikancima i početkom 2002. godine su već bili u Guantanamu.
“Kad ljudima kažem da muzika može biti sredstvo mučenja, oni me gledaju kao da nisam normalan. Kako može jedna forma umjetnosti, koja je izvor radosti, biti tortura? Ali tako je to: obično mučenje možete izdržati. Muziku ne. Sve sam priznao šta su od mene tražili. Da poznajem Bin Ladena i Mula Omara. Da znam kakvi su im planovi. Sve. Samo da prestanu.”
U Guantanamu, u Afganistanu, u Iraku i drugim američkim tajnim zatvorima američki vojnici i pripadnici tajnih službi su mučili osumnjičene za terorizam. Pored natopljavanja vodom i zabrane spavanja, glasna muzika je bila jedna od metoda mučenja. Zatvorenici bi danima visili na gležnjevima i uz to bi im puštana glasna muzika repera Dr. Drea. Bili su svezani i stavljali bi im slušalice preko kojih je svirala muzika Meat Loafa. Satima. Stavljali su ih u drvene sanduke i morali su noćima da izdrže pjesmu “Saturday Night Fever” od Bee Geesa. Mučili su ih muzikom, formom umjetnosti koja je trebala da promijeni svijet i kojoj bi to nekada i pošlo za rukom, kao u Woodstocku ili Live Aid. Muzika je danas oružje u ratu protiv terorizma.
Ima muzičara koji se tome protive. U njih spadaju britanski triphopperi Massive Attack, industrijalni muzičar Trent Reznor kao i country-star Rosanne Cash. Oni zahtjevaju da pop muzika više ne smije biti oružje. Žele znati šta se s njihovom muzikom dešava u američkim zatvorima.
U tome ih podržavaju britanske i američke organizacije. National Security Archive, jedna američka organizacija za ljudska prava se bori protiv držanja u tajnosti dokumenata američke vlade i zalažu se za njihovo objavljivanje. Pri tome se pozivaju na zakon o slobodi informacija. Kod 11 državnih institucija su postavili zahtjev za objavljivanje svih dokumenata u kojima se spominju “AC/DC, Aerosmith, ,Barney & Friends’-pjesma, The Bee Gees, Britney Spears, Bruce Springsteen, Christina Aguilera, David Gray, Deicide, Don McLean, Dope, Dr. Dre, Drowning Pool, Eminem, Hed P. E., James Taylor, Limp Bizkit, Marilyn Manson, Matchbox Twenty, Meat Loaf, ,Meow Mix’-Jingle (reklama za mačju hranu), Metallica, Neil Diamond, Nine Inch Nails, Pink, Prince, Queen, Rage Against the Machine, Red Hot Chili Peppers, Redman, Saliva, Stanley Brothers, The Star Spangled Banner, Tupac Shakur.”
Ova lista je nastala nakon dugih istraživanja uposlenika National Security Archive. Mogu proći mjeseci dok se zahtjevi ne odobre. A dok se dokumenti ne učine dostupnim javnosti možda čak i godine.
Muzika kao oružje nije ništa novo
Tajni zatvori CIA i američke vojske su svijet duhova iz kojih se tek uz velike napore daju rekonstruisati dokumenti i izjave. Radi se i o pokušaju šematiziranja lanca naredbi unutar ovih američkih organizacija s ciljem boljeg razumijevanja sistema tajnih zatvora koji je Bushova vlada izgradila. Najvažniji saveznik ove borbe je javnost. A javnost se najbolje pridobija uz pomoć umjetnika.
Muzika kao oružje nije ništa novo. Na željezničkoj stanici u Hamburgu se narkomani s glavnog trga tjeraju klasičnom muzikom.
Kada se panamski diktator 1989. godine u bjekstvu od Amerikanaca sakrio u vatikanskoj ambasadi, američki vojnici su danima puštali glasnu hard rock muziku da ga istjeraju.
Prije nego je FBI 1993. godine u teksaškom gradiću Waco htio da zauzme farmu u koju su se zabarikadirali članove sekte “Davidijanaca”, prvo su im preko ogromnih zvučnika puštali pjesmu “These Boots Are Made for Walking”. Cilj je bio da se okruženi sektaši izmore.
I isljednici u borbi protiv terorizma su imali isti cilj. Kako ljude najefikasnije mučiti muzikom, na tome su američki i britanski stručnjaci radili za vrijeme hladnog rata. I danas postoji upustvo za CIA uposlenike pod nazivom “Kubark” – na koji način se zatvorenici muče putem izlaganja nebrojenim utjecajima vanjskih faktora ili njihovim totalnim uskraćivanjem.
Pretpostavlja se da je američka vojska nakon završetka Vijetnamskog rata stavila moratorij na primjenu tih metoda, što ne znači da one i dalje nisu u upotrebi. U jednom programu po imenu SERE (“Survival, Evasion, Resistance, Escape”) vojnici uče kako se u slučaju potencijalnog zarobljavanja mogu oduprijeti torturi.
Jednog psihologa SERE programa je CIA zadužila da u zimu 2001. godine razvije metode isljeđivanja u “borbi protiv terorizma”. U ljeto 2002. godine George Bush je autorizovao ove “specijalne metode”. Puštanje glasne muzike zatvorenicima, često u kombinaciji s drugim načinima mučenja – neudobnom stavljanju u lisice, izlaganje ekstremnim temperaturama ili svjetlosnim efektima. Ove metode se nazivaju i “no-touch torture” (mučenje bez diranja), jer ne ostavljaju vidljive znakove na tjelu mučenog.
Da li je programom centralno komandovano još je uvjek nepoznato. U jednom za javnost dostupnom papiru CIA-e se nalazi samo informacija koja jačina zvuka je koliko dugo jednom zatvoreniku podnošljiva. Ostalo je cenzurisano.
Postoje anonimni izvještaji FBI agenata koji kazuju kako su mučili zatvorenike. Postoji i knjiga bivšeg stručnjaka za isljeđivanje Tonyja Lagouranisa. On izvještava kako je u proljeće 2004. godine u zatvoru vojne baze u Mosulu napravljena ćelija za isljeđivanje pod nazivom “disko”. Komandant “je pokazao na jedan kontejner van bodljikave žice i rekao nam je šta treba da uradimo. Od vazduhoplovne jedinice je nabavio jedan stroboskop, a od jednog vojnika je uzeo muzički uređaj. Od čuvara je sakupio najgore CD-ove death-metal muzike. Sve to nam je predao i rekao je da ispraznimo kontejner i da ga preuredimo u ćeliju za isljeđivanje.”
U takvim komorama su isljednici mučili zatvorenike. Ruhal Ahmed kaže da su nekada dolazili i kada bi ugasili muziku da su mu u povišenom tonu postavljali pitanja. Često ne bi nikako dolazili. Muzika koja je neprestano svirala pojačavala je osjećaj da mučenju nema kraja.
“Osjećaj je kao kad imate jaku migrenu i onda dođe neko i dere se na vas – ali pomnoženo s hiljadom”, kaže Ruhal Ahmed. “Ni na šta se ne možeš skoncentrisati. Kada bi me pretukli, onda sam barem mogao u fantaziji otići od bola. Ali zbog muzike izgubite svaki smisao za orijentacijom. Ona počinje vladati tvojim mislima. Izgubiš kontrolu i počneš halucinirati. Dođeš do jedne tačke i bude ti jasno da je iza nje ludilo. Kada pređeš tu tačku onda nema povratka. Ovu tačku sam više puta vidio.”
Suzanne Cusick je profesorica na New York University i stručnjak je za evropsku muziku 17. vijeka. Već nekoliko godina polje njezinog istraživanja je muzika i mučenje i o ovoj temi je držala brojna predavanja. Kaže da je svaki put iznenađena kako ljudi lakomisleno gledaju na ovaj problem i da se negira činjenica da muzika može biti sredstvo mučenja. Ljudima nije jasno da tajne službe uistinu o tome diskutuju koje pjesme su najpogodnije da se njima muči.
Ali zbog čega muzika, a ne buka? “Nekada su primijenjivali samo buku”, kaže Cusickova. “Ali s muzikom se srećete svugdje. S bukom ne. Osim toga muslimani smatraju grijehom slušanje instrumentalne muzike. Prisiljavanje zatvorenika da preko dužeg vremenskog perioda budu izloženi glasnoj muzici je strategija kulturološkog ponižavanja.”
Pjesme trijumfa, pjesme mučenja i muzika sa hit lista
Tu su bile pjesme trijumfa u kojima se slavi američka pobjeda i koje su trebale biti kao so na ranu zatvorenicima: “We Are the Champions” od grupe Queen je tako jedna pjesma. Ili “Born in the U.S.A.”, od Bruce Springsteena, pjesma koja se pogrešno interpretira kao hvalospjev američkoj veličini i samopouzdanju. I pjesma “Babylon” britanskog rokera Davida Graya spada u ovu kategoriju.
U drugu kategoriju pjesama spadaju one koje su ciljeno izabrane da zatvorenicima nanesu bol, kao što su “Enter Sandman” od Metallice ili “March of the Pigs” grupe Nine Inch Nails.
I na kraju pop-muzika pjevačica Christine Aguilere ili Britney Spears koja je upotrebljavana s ciljem seksualnog ponižavanja. Kao dio većih insceniranja u kojima su zatvorenici bili ponižavani.
“Da se naša muzika na ovaj varvarski način zloupotrebljava, smatram odvratnim”, kaže Tom Morello, gitarista ljevičarske grupe “Rage Against the Machine”, za američki muzički magazin “Spin”. “Tim prije kad se zna kako mi politički stojimo je tako nešto teško podnijeti.”
“U tome svemu ne vidim ništa loše”, kaže Stevie Benton, basista metal grupe Drowning Pool. “Nekoliko sati slušati glasnu muziku – u Americi djeca plaćaju za to.”
Ni američka grupa Metallica koja je osnovana 1981. godine u Los Angelesu nije u grupi aktivista koji se bore protiv zloupotrebljavanja muzike na ovaj način. Vokalista grupe James Hetfield se u intervjuima čak radovao da se njegova muzika upotrebljava za mučenje zatvorenika.
Možda u njegovim riječima ima i patriotizma. Hetfield na sebe gleda kao na osobu koja pomaže američkim vojnicima da poraze neprijatelja. Ali prisutna je i bizarna forma ponosa. “Mi smo svoje roditelje, svoje žene, ljude koje volimo kažnjavali ovom muzikom. Zbog čega bi Iračanima bilo bolje?”, kaže on. “Jedan dio mene je čak i ponosan. Hej, odabrali su Metallicu!”
Posjetiti jedan koncert neke metal grupe znači biti u stanju sebi nešto dokazati: ja mogu da izdržim ovu buku. U isljeđivanju se ovo okrene: zatvorenik se sili da pređe granicu podnošljivosti za čovjeka.
Ruhal Ahmed je 2004. godine pušten iz Guantanama u svijet u kome se na svakom koraku čuje muzika. U svakoj reklami, u svakoj radnji, u svakom taksiju. On kaže da mu to ne smeta. Kaže da je vidio mnoge ljude koji su bili na granici ludila. Koji bi lupali glavom od zid nakon što su vraćeni sa saslušavanja i koji su pokušali da se ubiju. Kad se Ahmed vratio u Englesku, jedan mu je psiholog rekao da je imao sreću jer je bio mlad.
Ruhal Ahmed živi čudnim životom bivšeg zatvorenika Guantanama. Njegova porodica mu je pružila utočište, sa svojom ženom je zajedno pohađao školu, malo nakon povratka ju je oženio. Rijetko ima posla, u Tiptonu je malo radnih mjesta slobodno. Njegova žena će u februaru roditi drugo dijete. Onda će im biti još teže jer ona neće raditi. Trenutno je uposlena u gradskoj upravi.
U dnevnom boravku stoji veliki muzički uređaj. Ahmed ga je kupio od novca koji je dobio za saradnju na filmu “Road to Guantanamo”. Kad ulazi u internet, koristi veliki LCD ekran na zidu kao monitor. Preko facebooka održava kontakt sa drugim bivšim zatvorenicima.
U njegovom regalu stoji Kur´an i nekoliko starih kaseta sa snimcima namaza. Ahmed ne posjeduje ni jedan jedini CD.
Napisao: Tobias Rapp
Izvor: Der Spiegel (štampano izdanje od 11. 01. 2010)