Zašto je propao entuzijastični brico?

IslamBosna.ba – Izazovi intelektualca, čini se, leže u tri aspekta: platformi, slavi i preuveličanom osjećaju važnosti. Neki od ovih aspekata ne mogu se negirati kao razumni. Intelektualac, čiji je zadatak stvaranje znanja, potrebuje platformu koja će to znanje približiti ljudima. Međutim, upravo tu se ta potreba prepliće sa sržom svih izazova – novcem. No, u eri masovnog informisanja, takva platforma postaje jedan od najvećih mehanizama manipulacije. Čak i kada intelektualac ne pronađe priliku na nekoj velikoj platformi koja mu omogućava pristup ljudima ili sticanje slave, ili kad iskreno odbaci takve ambicije pune sumnji, pa se zadovolji vlastitim profilom na društvenim mrežama, može postati žrtvom algoritama tih platformi, ili čak samog sebe i svoje publike. To može značiti da je intelektualac zapravo manje značajan nego što zamišlja, jer je više pasivan objekat nego aktivan subjekt.

Društvene mreže i iluzija moći

Društvene mreže su često tretirane kao progresivan fenomen – s jedne strane kao rezultat tehnološkog razvoja, a s druge kao izraz globalne demokratije. Međutim, ovo je zapravo obmana. Na primjer, ako biste pokušali kroz društvene mreže saznati opšte mišljenje zajednice iz jedne arapske države o nekom javnom pitanju, recimo o ratu u Gazi, ne biste mogli procijeniti opće raspoloženje tog društva. Razlog tome je što zatvor čeka svakoga ko piše suprotno volji vlasti. Povrh toga, algoritmi ovih platformi kontrolišu vidljivost sadržaja i strogo kažnjavaju svaku povredu “standarda zajednice”, ismijavajući koncept te zajednice koja nikada nije konsultovana oko tih standarda.

Mnogi će se pretvoriti u pripovjedače na ovim platformama, gdje svaka osoba ima svoj profil. Počet će pratiti načine kako prikupiti pratioce ili povećati interakciju, pa će neki skliznuti s puta bavljenja općim problemima ili stvaranja znanja, prema onome što im “rješava brigu”. A ta briga je postati poznat, osjetiti trenutnu korist koja se sada mjeri brojem interakcija. Još bolje, ako ga neko zaustavi na ulici i kaže mu da ga prati – a šta tek ako zatraži fotografiju s njim? Zamislite da ga preuzme velika institucija, kupi ga i napravi mu program na jednoj od svojih bogato finansiranih platformi! Čak i ako ostane ozbiljan,zahvaćen je osjećajem prenaglašene važnosti. Mora da govori – jer ljudi, kako umišlja, čekaju njegovu riječ. Iako, kada bi nestao na godinu dana, niko ga se ne bi ni sjetio. A da bi se izdvojio, mora biti “poseban”, a posebnost je svedena na jedno – “JA”.

Stari primjer za ovakvu vrstu ljudi je onaj koji je urinirao u Zemzem da bi postao poznat!

Ova lažna progresivnost pretvara one s razumnim talentom u nešto nalik entuzijastičnom brici poznatom iz starih narodnih priča – puno priča o svemu i svačemu. No, ta potreba za stalnim komentarisanjima zapravo otkriva plitkoću znanja i neutaživu želju za brbljanjem. Budući da je ovaj model skoro izumro u našem vremenu, danas ga nalazimo u liku entuzijastičnog taksiste, koji će vas najčešće ili uvući u raspravu o politici – gdje morate biti oprezni – ili će vam izložiti svoja religijska znanja koja je pokupio iz beskrajnih krugova ‘Reelsa’ na Facebooku, ‘Shortsa’ na YouTubeu ili TikToka!”

U svakom slučaju, dok vam se čini da skoro iskače s govornice kako bi otišao u Damask u potrazi za grobom Muavije da ga iskopa, brzo vas podsjeti da su Abasije to već učinili prije. A kad smo već kod Abasija, ne zaboravlja ni svoju prosvjetiteljsku misiju – nemilosrdnu ironiju na račun muhaddisa, jer su, prema njegovom mišljenju, oni “ideološki aparat despotizma”. Upamtite, ovo je herojstvo posebne vrste – psovanje mrtvih iz prvih stoljeća islama – uočavate kako se on sam pretvorio u jednog od onih koji štite savremenu tiraniju – zaštitnika koji izaziva sažaljenje i prezir.

Isto kao što su pripovjedači u kafanama ili brbljivci u berbernicama zabavljali svoje slušatelje, on to ne može ograničiti samo na to. Zar stari brico nije, prema pričama, čupao zube, liječio glavobolju i vidao opekotine? Nije li bio i doktor, osim što je bio pripovjedač? Stoga, naš brico mora biti i filozof i fizičar, posebno zainteresovan za “kosmologiju”, baveći se filozofskim rješenjima velikih fizičkih problema, uz dodatno interesovanje za biologiju i teoriju evolucije, pogotovo što se smatra Martinom Lutherom islama! Sve to bez ijedne knjige! Čak ni članak, a ipak je intelektualac, mislilac i reformator, iako ne nadilazi bricu koji čita po jedan tekst sedmično, zapamti ga i njime zabavlja svoje mušterije, koje nemaju dovoljno motivacije da provjere tačnost njegovih tvrdnji.

Brico – kritičar tradicije

Brico može jednom ismijavati kaznu u kaburu, koristeći svoj teatralni nastup, nadmen ton i vješto izgrađenu samouvjerenost da bi kod svojih mušterija pobudio divljenje i povjerenje. Ali drugi put može tu istu kaznu potvrditi, jer onaj čije je srce ispunjeno Bogom može doživjeti keramete – poput da čuje mrtve ili vidi njihovo kažnjavanje. A budući da je naš brico posebno obdaren božanskim nadahnućem, zašto ne bi mogao negirati ono što je maločas tvrdio, i obrnuto? Ako ga na to neko podsjeti, odmah će to proglasiti znakom genijalnosti.

Brico, koji se predstavlja kao kritičar tradicije, jednom brani imama Buharija dok kritikuje Ahmeda ibn Hanbela, a zatim ponovo optužuje Buhariju iz iste perspektive. Njegovi klijenti nemaju vremena da provjere izvore iz kojih crpi svoje informacije – često filozofske i šiitske tradicije – koje zatim preoblikuje u svoj teatralni stil. Ipak, nikada ne krije svoje simpatije prema šiitskim idejama.

Ako mu se pruži prilika da se pojavi na televiziji, ništa ga ne sprječava da jednom podrži sirijsku revoluciju, čak i oružano, protiv Bešara el-Assada na Al Jazeeri, a zatim na Al Mayadeenu tvrdi da nikada nije podržao tu revoluciju. Ovo, naravno, prije nego što zauzme svoj konačni stav. I nemojte misliti da govorim o Adnanu Ibrahimu – sličnost je čista slučajnost. Govorim o brbljavom brici, čije je konačno posrnuće postalo očigledno, iako je ranije zahtijevalo malo istraživanja od strane njegovih impresioniranih klijenata.

Brico – sufija i zanosni govornik

Ovaj brico je također sufija, skroman i pobožan, zaljubljen u Dželaluddina Rumija, čije prevedene stihove zna napamet i tumači ih kroz prizmu duhovnosti. Zar on nema keramete? Pa zašto onda traga za bogatašima i političarima koji posjeduju televizijske kanale i mogu ga nagraditi velikim novcem za njegovo znanje koje “pleše” uz zvuk makaza ili vibrira uz zvuk mašinice za šišanje?

Naš brico je modernista, prosvjetitelj, zainteresovan za nauku i tehnologiju. Kombinuje tradicionalne makaze s modernom mašinom i zna kako uvesti Stephena Hawkinga u džennet. Njegovi klijenti u “austrijskom salonu” ne mogu mu priuštiti takve nagrade. On je, kako tvrdi, skroman i zadovoljan ljubavlju svojih sljedbenika, čija su srca prosvijetljena njegovim znanjem.

Međutim, brico kasnije pokazuje suprotno – traga za bogatašima i političarima iz zemalja koje je nekada kritikovao. Pojavljuje se na njihovim televizijama, prihvata savjetničke pozicije u njihovim zemljama i dugo šuti, da bi se iznenada vratio govoru. Da li to proturječi njegovoj duhovnoj ulozi? Nikako, jer je naučio da “evlija ne odgovara za svoja djela”. Ono što izgleda kao greška, u njegovom svijetu je prosvijetljeno znanje.

Brico je važan, a prilika koja mu se pružila u danima “austrijskog salona” bila je savez s “nazadnim islamistima,” koje je vrlo rano nadmašio. Oni ne čitaju, ne cijene ga kako treba, nisu intelektualci. Islamisti ne proizvode intelektualce, a on je intelektualac. On je stranac među njima, pročitao je u djetinjstvu ono o čemu su najveći među njima čuli tek u starosti, a možda nisu ni tada. Ali, nema veze, on je entuzijasta za reforme. Pa zašto se ne bi pojavio u njihovim projektima, kad već govore o reformama? Zašto ne bi hvalio Karadavija na svom “salonskom” minberu, nazivajući ga “jednim od najvećih Allahovih blagodati, jednim od najvažnijih učenjaka ummeta u ovom vremenu, imamom, pjesnikom, pravnikom, odgajateljem i borcem na Allahovom putu od mladosti”? Zašto ne bi aplaudirao marokanskom šejhu koji brani Muslimansku braću na konferenciji koju je organizovao kuvajtski član Braće? On je reformator i razbija tiraniju, kritikujući Muaviju i Ahmeda ibn Hanbela svakog petka. A ti islamisti govore o reformama, i pošto ne čitaju, bit će zadivljeni njegovim znanjem, koje nijedno napisano slovo nije potvrdilo. Privremeni savez iz interesa je neophodan, jer sve zavisi od prilika!

Pragmatični zaokret

Ali, ako je naš brico, pun kontradikcija koje ukazuju na njegovu genijalnost, podržao sirijsku revoluciju na jednoj platformi, a tvrdio da to nikada nije učinio na drugoj, šta ga sprječava da na kraju kritikuje Karadavija, da Hasana el-Bennu jednom nazove britanskim agentom, a drugi put prikrivenim šiijom? I to dok je sam brico, paradoksalno, bio optuživan za šiizam!

Sve to može proći, ali kako opravdati izdaju projekta razbijanja tiranije? Kako neko ko je izgradio svoju slavu kopanjem po korijenima tiranije u historiji može podržavati savremenu tiraniju? Brico zna da je to velika stvar i da je teško progutati, ali nije mu važno. Svjestan je da je svijet izvrnut naglavačke, pa zašto bi njega izuzeli? Osim toga, on je evlija s kerametima, neko kome ne treba postavljati pitanja. Ne brine se više za mušterije svog starog švicarskog salona, kao što ni starom salonu nije dolazio s velikim brigama. Svako vrijeme ima svoje salone, baš kao što svaki glumac ili pjevač narodnjaka, nakon što se vine iz siromašne četvrti ka slavi i bogatstvu, mora prijeći u stambeni kompleks. Zar Hamo Bika nije pjevao o prijateljstvu? Sutra će možda pjevati o čovječanstvu. On je reformator na svoj način, pjevao je, na primjer, “Ti si učiteljica” kao veliki progresivni skok u arapskoj muzici – podršku feminističkom pokretu i spajanju kosmičke metafizike s eksperimentalnom naukom istražujući energiju u ženi!

A naš brico je važan, intelektualac, izuzetan. Pronađite bricu poput njega ako možete! Jeste li ikada vidjeli bricu kako rješava problem spuštanja Džibrila prema Einstainovim zakonima? Ako mu je Allah podario ovu spoznaju, zašto onda ne bi podržavao tiraniju? Pogotovo što taj važni čovjek, izuzetan intelektualac, opsjednut Schrödingerovom mačkom i Darwinovim čarapama koje je mijenjao tokom života, mora stati na stranu pobjednika i pridružiti se onima koji su trijumfovali. Njegov narcizam ne dopušta da bude svetac izgubljenih slučajeva. Izuzetan intelektualac uvijek je u pravu i staje uz pobjednika. Čak i ako mora, kako bi se dodvorio svom novom poslodavcu, reći da je “derviš u politici”, izvinjavajući se za svoju prethodnu podršku arapskim revolucijama i svoje govore protiv tiranije. Kao da kaže: “Niste me trebali shvatiti ozbiljno, dobri ljudi, ja sam samo brico!”

Ali, ako je neko sam priznao da je “derviš u politici”, zašto se onda vraća političkim temama, i to ovaj put kako bi osudio dio svog naroda?

Podsjetimo, naš brico, koji se seli između Austrije i Zaljeva, palestinskog je porijekla, iz Gaze (još jednom, svaka sličnost je čista slučajnost). Naravno, svako, bio brico ili ne, osjetit će bol zbog patnje svog naroda. Možda će se protiviti operaciji od 7. oktobra jer smatra da su njene posljedice trenutno katastrofalne – niko ga zbog toga ne bi krivio.

Ali, da opisuje one koji su izgubili sve i borili se do posljednjeg borca kao ljude koji su “tajno planirali uništenje svog naroda” – to je ozbiljna optužba. Još ozbiljnije je kada kaže da je šutio kako njegove riječi ne bi bile iskorištene protiv njegovog naroda, samo da bi kasnije govorio na način koji se upravo koristi protiv tog istog naroda.

Naš brico je navikao na ovakve kontradikcije koje, prema njemu, svjedoče o njegovoj genijalnosti. Međutim, prešao je granicu kada je pohvalio zemlju čiji je ambasador u SAD-u nedavno izjavio da nema alternative Trumpovom planu za preseljenje Palestinaca iz Gaze. Ali, koga briga, ako je to cijena za novi salon u luksuznom kompleksu?

Autor: Sari Urabi

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba