Strategija kontrarevolucije: Kako su UAE iskoristili naftno bogatstvo za izgradnju mreže posredničke moći
IslamBosna.ba – Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) agresivno su proširili svoju kontrarevolucionarnu strategiju nakon Arapskog proljeća, podržavajući uspostavljanje separatističkog saveza u regiji u saradnji s Izraelom.
Sudanska vlada je prošlog mjeseca podnijela tužbu protiv UAE, optužujući ih za „saučesništvo u genocidu“ u kontekstu sudanskog građanskog rata. Istraga otkriva da je Abu Dabi razvio mrežu koja pruža smrtonosnu i finansijsku podršku Snagama za brzu podršku (RSF), nasilnom oružanom akteru koji se bori protiv sudanske vlade u krvavom sukobu.
Emirati i strategija posredničke moći
Prema izvještajima regionalnih istraživačkih centara i novinarskih istraga, Emirati su preko političkih i vojnih mreža stvorili složeni sistem kontrole koji im omogućava da provode svoje interese bez direktne vojne intervencije.
UAE su odavno pribjegavali delegiranju autoriteta alternativnim akterima kako bi nadoknadili svoje ograničene vojne kapacitete. Istraga opisuje Emiratima vođeni „separatistički savez“, koji obuhvata mrežu međusobno povezanih nedržavnih aktera, okupljenih oko kontrarevolucionarne agende.
Međutim, RSF je samo jedna karika u lancu milicija i paravojnih struktura koje su UAE proteklih deset godina podržavale širom Bliskog istoka i Afrike. Od Libije do Jemena, Sudana i Somalije, Abu Dabi je iskoristio separatističke pokrete kao trojanske konje za širenje svog strateškog utjecaja i destabilizaciju regije.
Mreža koja potkopava suverenitet država
UAE su stvorile „separatistički savez“ koji uključuje složenu mrežu nedržavnih aktera, finansijera, trgovaca oružjem, političkih lidera i medijskih propagandista. Cilj ove mreže je uspostaviti kanale utjecaja u zemljama koje su od ključne strateške važnosti za emiratske nacionalne interese.
Paradoksalno, dok vladajuća elita u Abu Dabiju nastoji izgraditi snažnu državu, istovremeno kreira mrežu moćnika čija zavisnost o oružanom nasilju destabilizuje centralne vlasti i potkopava suverenitet država širom regije.
Izvoz moći za gušenje revolucija
UAE su odavno primorani da prenose autoritet na posredničke aktere kako bi nadoknadili vlastite nedostatke. Kako su im se vanjskopolitičke i sigurnosne ambicije proširile tokom Arapskog proljeća, Abu Dabi je tražio efikasne načine da projektuje moć u inostranstvu uz minimalno fizičko prisustvo.
UAE u Libiji, Jemenu, Somaliji
U Libiji, Abu Dabi je podržao Halifu Haftera, bivšeg komandanta Gadafijeve vojske, koji je 2014. godine pokrenuo kontrarevoluciju uz pomoć vojne i financijske podrške Emirata. Iako LNA (Libijska nacionalna armija) nije bila u potpunosti uspješna u rušenju Gadafijevog naslijeđa, Abu Dabi je uspio izgraditi političku infrastrukturu koja je konkurisala za kontrolu u istočnom dijelu Libije. Libija je postala most za UAE-ovu sigurnosnu mrežu, a njihove logističke i vojno-finansijske operacije povezale su Afriku s Bliskim istokom.
U Jemen, UAE je ušao kao partner Saudijske Arabije 2015. godine u rat protiv Husa, ali je ubrzo promijenio taktiku, oslanjajući se na separatističke grupe, uključujući Južni tranzicijski savjet, kao instrument za ostvarivanje svojih ciljeva. UAE je, koristeći ovu mrežu, upravljala vojnim operacijama, a i dalje je odlučujuće utjecala na političku dinamiku u zemlji.
UAE koristi strategiju “podijeli pa vladaj” u Somaliji, prepoznajući važnost zemlje zbog njenog geostrateškog položaja. Od 2010. godine Abu Dabi je usmjerio svoju politiku prema separatističkim regijama poput Puntlanda i Somalilanda, kako bi zaobišao centralnu vlast u Mogadišu. UAE je finansirao vojnu prisutnost u Puntlandu i izgradio bazu u Bosausu, dok je u Somalilandu uspostavio vojnu bazu u Berberi. Također, podržava separatističke snage u Jubalandu i gradi vojnu prisutnost u Kismaju.
Ovaj decentralizirani pristup omogućava UAE-u da stvori mrežu moći u Somaliji, podržavajući separatističke regije dok slabi središnju vlast. UAE je postao ključni posrednik u regionalnom geopolitici, stvarajući međusobnu ovisnost koja mu omogućava da osigura svoje interese, dok istovremeno stvara autonomne čvorove moći koji pružaju Abu Dabiju prikriveni utjecaj.
Kroz ovu mrežu, UAE se profilirao kao ključni regionalni igrač, iznad svojih susjeda poput Saudijske Arabije i Katara, stvorivši održivu geopolitičku mrežu koja mu omogućava ostvarivanje vlastitih interesa na globalnoj sceni.
Jedan od ključnih ciljeva emiratske strategije bio je pretvaranje naftnih prihoda u geopolitički utjecaj. Ironično, upravo strah od revolucionarnih pokreta 2011. godine naveo je Abu Dabi da još agresivnije traži alternative putem kojih bi mogao suzbiti prijetnju koja je prijetila autokratskim arapskim režimima – od Sjeverne Afrike do Levanta i Zaljeva.
U konačnici, sve ove aktivnosti imale su jedan glavni cilj – obuzdati i potkopati Muslimansko bratstvo i druge islamističke nedržavne aktere koji su predstavljali najorganizovanije snage sposobne da oblikuju politički poredak nakon revolucija.
IslamBosna.ba
