Sohbet petkom – 18. april 2025.

Gospodaru, pokloni nam mudrost i udruži nas sa dobrim i čestitim robovima Tvojim!

Uzvišeni Allah kaže: “I Junus je bio poslanik. I on pobježe na jednu lađu prepunu i baci kocku i kocka na njega pade, i riba ga proguta, a bio je zaslužio prijekor.” (Es-Saffat, 139-142)

Hazreti Junus, alejhis-selam, opo­minjao je svoj narod i ulagao maksimalne napore da ih pozove na pravi put. Godine su prolazile a njegov trud nije rezultirao rezultatima koji bi ispunili njegova plemenita očekivanja. U jednoj tako frustrirajućoj situaciji, gledajući svoj nemarni narod kako već godinama sa tolikom upornošću odbija Allahove uzvišene upute i opomene, Junus, alejhis-selam, je digao ruke od svega i bez Allahovoga dopuštenja napustio je i udaljio se od svog naroda. Do­šao je na morsku obalu, gdje se ukrcao na lađu (brod). Međutim, jedna ve­li­ka riba ispriječila se brodu u njegovoj plovidbi na način da je postalo jas­no da se neće ukloniti dok ne proguta nekog od putnika. Kako bi odabrali ko će biti taj među njima odluče se na izvlačenje listića te izvukoše onaj sa Junusovim imenom. Junus bi bačen u more i riba ga proguta.

Posmatrajući ovaj primjer sa Junus, alejhis-selamom, i mi slobodno možemo reći da trenutno živimo u vremenu u kojem su se, kako političke, tako i vjerske vođe udaljile od svog naroda. Radi ove odvojenosti od svog naroda bačeni smo u more, u kojem se gušimo, tj., more narcisoidnosti, sujete i egoizma (opčinjeni smo i zadivljeni sami sobom i sami sebi smo svrha). Pojedinici danas s prezirom gledaju na sve oko sebe jer su zadivljeni sami sobom, svojim izgledom, statusom, uspjehom. Narcizam, sujeta i egoizam postali su rasprostranjena bolest savremenog čovjeka.

Uzvišeni Allah kaže: “Ne hodi po Zemlji nadmeno, jer Zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dostići, sve je to ružno, Gospodaru tvome mrsko.” (El-Isra, 37-38).

Iz sebičnosti i samoljublja živimo na principu: „Zmija koja mene ne ujeda neka živi hiljadu godina.“

Uzvišeni Allah obraća nam se riječima: “I, iz oholosti ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.“ (Lukman, 18)

Sujetne, narcisoidne i egoistične osobe su preosetljive na kritiku. One svaku kritiku doživljavaju lično. Ako kritikujete takvu osobu ona će postati ljuta i povrijeđena i osjećat će se odbačeno. Traži potvrdu svoje vrijednosti od strane drugih ljudi. Spolja može dijelovati arogantno, nadmeno i samouvjereno. Dok iznutra se oseća nesigurno, povrijeđeno, usamljeno, odbačeno, bijesno i prazno.

Kada prestanu aplauzi, divljenje i prihvatanje, ostaju bez svoje duševne hrane i ponovo zapadaju u stanje očaja.

Imam Gazali, rahimehullah, je rekao: „Kako li je čudno da se oholi i uznosi onaj ko je na svom početku bio kap tekućine, a na kraju će biti hrana za crve!“

Radi našeg gušenja u moru narcisoidnosti, egoizma, sujete, malo je onih koji se bore za najveću titulu zvanu ABD – rob Božiji. Da postoji neka bolja i časnija titula, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi izabrao da bude Allahov rob i poslanik, a to nije ništa drugo do istinska poniznost prema Uzvišenom Allahu koja ujedno znači i bliskost sa Allahom.

Stepen robovanja (ubudijjet) je najčasniji i uzvišeniji stepen i položaj, i kada Allah u Kur’anu govori o Svojim najodabranijim poslanicima, opisuje ih ovim veličanstvenim svojstvom i osobinom.

Govoreći o Nuhu, alejhi selam, Uzvišeni Allah, rekao je: ”On je, doista, bio rob zahvalni.” (El-Isra’, 3.)

Stoga ne čudi da su prve riječi koje je izgovorio Isa, alejhi selam, kao novorođenče, bile riječi kojima je izrazio svoje robovanje Allahu, dželle šanuhu, kao jedini smisao ljudskog života, rekavši: ”Ja sam Allahov rob” – on reče – “meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti…” (Merjem, 30.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Miradž je otputovao sa titulom roba, a ne sa titulom poslanika ili nekom drugom titulom, kako kaže Uzvišeni Allah: “Neka je čist od onoga što Mu ne dolikuje Onaj koji je sa Svojim robom proputovao iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi.” (El-Isra’, 1.)

Pa tako i mi ako želimo doživiti miradž, moramo se kutaristi srčanog zaljubljivanja u “svoje titule” i biti svjesni da se dragom Bogu približavamo sa titulom roba a ne nekom akademskom titulom, političkom ili nekom drugom pozicijom, niti bilo kojim zvanjem.

Istinski džemat muslimana je taj, u kojem su zajedno poslodavac i radnik, bogataš i siromah, funkcioner i obični čovjek, evlija i griješnik; i svako od njih spušta glavu kod nogu onog drugog.

Gospodaru, udalji od nas samoljublja i sebičnosti i ne dozvoli da budemo dijelom bilo kakvog njihovog oblika.