Samijev bol je bol svakog djeteta u Gazi: Svjedočanstvo ljekara

IslamBosna.ba – 14. decembra 2024., popodne, radila sam u hitnoj pomoći bolnice El-Aksa u Deir el-Belahu. Tog dana, tokom masovnog napada, u bolnicu su stigle desetine ranjenih nakon zračnog udara na obližnji izbjeglički kamp.

Među njima je bio i osmogodišnji dječak Sami. Nosio ga je drugi dječak, jedva stariji od njega. Dovezen je zaprežnim kolima, jer su automobili uglavnom uništeni, a novi nisu mogli ući.

Sami je imao tešku povredu lica uslijed eksplozije – usta, nos i kapci su mu bili razneseni, dok mu je ostatak tijela bio gotovo netaknut, osim nekoliko manjih rana. Smješten je na bolnički krevet, bez prisustva ikakvih odraslih osoba.

Nosio je krvavu jaknu, ispod koje se nazirala crveno-bijela prugasta majica. Kada sam je skinula, osjetio sam težinu trenutka. Dječak, koji se borio za život nakon što je bomba američke proizvodnje uništila njegov dom, sada je bio u rukama ljekara rođenog u Americi.

Dok je ležao gušeći se i krkljajući u vlastitoj krvi pred mojim očima, usisala sam mu usta i nos kako bih uklonila sve što bi moglo blokirati disajne puteve. Samo blagi pokret njegovog lica bio je dovoljan da shvatim – cijela mu je vilica bila iščašena i gotovo potpuno otkinuta, držala se samo na komadiću kože. Geleri i opekotine prekrivali su mu cijelo lice i vrat.

Tlo umjesto bolničkog kreveta

Dok sam se borila za Samijev život, stigli su novi ranjenici, u još težem stanju. Morala sam ga premjestiti na pod kako bih oslobodila prostor za druge pacijente. Dok sam ga spuštala, u bolnicu su uletjeli njegova majka i amidža, vrišteći od straha.

Majka je pala na tlo i molila Boga da joj spasi sina. Pogledala me pravo u oči, čvrsto mi uhvatila ruku i preklinjala da učinim sve što mogu da ga spasim. Klimnula sam glavom, ali u sebi sam znala da joj ne mogu dati nikakvo obećanje. Sami je bio teško ranjen i samo bi čudo moglo spasiti njegov život.

Uspjela sam ga privremeno stabilizirati kako bih ga prevezla do najbližeg funkcionalnog CT skenera, koji se nalazio u “crvenoj zoni” – području zabranjenom za humanitarne radnike poput mene zbog sigurnosnih razloga. To je značilo da je velika vjerovatnoća da će to područje biti bombardovano. Ipak, odlučila sam ući u ambulantna kola kako bih zaštitila njegove disajne puteve i osigurala da sigurno stigne na CT snimanje.

Dok smo bili u ambulanti sa Samijem, prevozili smo i drugu ženu, jedva živu, na snimanje. Disala je pomoću cijevi, a pored nje je sjedio njen sin, tinejdžer,, držeći je za ruku. Svi smo zajedno dijelili isti prostor, nesigurni šta će nam donijeti narednih pet minuta. Svako od nas potajno se nadao da će ljudskost pobijediti i zaustaviti ove zločine, ali duboko u sebi znali smo da je ta nada uzaludna.

Ambulantna kola probijala su se kroz ruševine i gomile ljudi na cesti. Kako su putevi uništeni, ostalo je tek nekoliko prolaza između lokacija, što je vozačima hitne pomoći gotovo onemogućavalo prevoz pacijenata do bolnice i nazad. Svaka sekunda u toj ambulanti činila se kao vječnost – oko nas su padale bombe, a iznad glava odjekivali pucnji. Ipak, nekim čudom, uspjeli smo stići do CT skenera i vratiti se u bolnicu El-Aksa.

Oralni hirurg koji je bio sa mnom odmah ga je odveo u operacionu salu kako bi pokušao popraviti teške povrede. Otišla sam s Samijem, držeći ga za njegovu sićušnu ruku, a zatim izašla dok su ga pripremali za operaciju.

Sami je preživio. Ali po koju cijenu?

Sljedećeg dana, dok sam prolazila kroz bolnicu, neko me uhvatio za ruku. Bila je to Samijeva majka. Sjedila je na bolničkom krevetu u uglu hodnika, koji je također bio prepun pacijenata – neki su ležali na podu, a neki na improviziranim krevetima.

„Dr. Mimi, šukren!“, rekla mi je.

Pogledala sam prema krevetu i ugledala malog Samija sa šavovima, ali živ i disao je samostalno. Ipak, umjesto olakšanja, preplavio me bijes. Ovaj nekada živahan dječak sada je bio unakažen za cijeli život. Jedva je mogao otvoriti usta da pije kroz slamku i svaki pokret donosio mu je nepodnošljiv bol.

Zemlja kojoj pripadam, u kojoj plaćam poreze i u kojoj živim, direktno je finansirala i s ponosom podržala njegove stravične povrede. Više od 50% stanovništva Gaze su djeca. Sjedinjene Američke Države finansiraju ilegalni rat protiv djece.

Gotovo sve globalne humanitarne organizacije proglasile su ono što se dešava u Gazi ratnim zločinom. Ipak, SAD nastavlja slati oružje za njihovo izvršenje.

Prva pomoć pod snajperskom vatrom

Dok u udobnosti svog doma pišem Samijevu priču, svjesna sam da se ovi namjerni i monstruozni zločini i dalje dešavaju djeci poput njega. Najsvježiji dokaz toga je masakr od 23. marta 2025., kada je izraelska vojska brutalno ubila više od desetak spasilaca Palestinskog crvenog polumjeseca, a njihova tijela kasnije su pronađena zakopana u masovnoj grobnici.

Dok sam tog dana sjedila u ambulantnim kolima sa malim Samijem i spasiocima, shvatila sam u kakvoj se opasnosti nalaze svakog trenutka. Svaki dio vozila imao je rupe od metaka. Kad sam ih pitala šta se dogodilo, rekli su mi da su ih izraelski snajperisti gađali dok su pokušavali prevesti ranjene do bolnice.

Neki od spasilaca i medicinskih radnika koje sam upoznala u Gazi najplemenitiji su i najhrabriji ljudi koje sam ikada srela. Oni utjelovljuju pravu predanost i profesionalizam. Spasioci nisu mete. Djeca nisu mete. Bolnice, novinari i medicinski radnici nisu mete.

Kad će ovo stati? Hoće li ikada postojati crvena linija kada je riječ o Gazi? Kada će vlada Sjedinjenih Američkih Država konačno predstavljati ono što sam nekada vjerovala da jeste?

Zar nismo trebali biti “oni dobri”?

Napisala: Dr. Mimi Syed

Izvor:The Palestine Chronicle

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba