Jedan moj rođak, nekad davno, odlučio da se uključi u rad jedne političke stranke na lokalnom nivou. Među nama, nije krio svoju motivaciju: nije se tu radilo ni o kakvim lažnim altruističkim nijetima. Čovjek je jednostavno htio da, kao što to i većina drugih ljudi, koji se bave politikom, nešto ušićari iz te svoje aktivnosti. Da dobije neki dobar posao, dobru poziciju, progura se, “snađe se”. Jedina razlika u odnosu na skoro sve druge ljude koji se bave politikom je bila ta, da on nije tvrdio da želi da popravi ekonomsko, socijalno stanje u društvu, bar ne u užem krugu prijatelja i rodbine, dok su svi ostali političari pokušavali da istaknu svoje najiskrenije namjere popravljanja stanja u društvu.
Ja, tada još uvijek izuzetno naivan, sam ovakvim stavom bio zgrožen. Zar je moguće da ljudi u politiku od početka idu s takvim namjerama?! Naravno, bilo mi je jasno da većina političara postane korumpirano, ali sam to više smatrao profesionalnom deformacijom, a ne ciljem postavljenim na samom početku tog aktivizma.
U međuvremenu mi je jasno da je, u manjoj ili većoj mjeri, ovaj modus operandi prisutan u skoro svim oblastima i svim institucijama (islamskim ili svjetovnim). Šta, islamskim?!
Atribut “islamski” je nažalost postao samo mrtvo slovo na papiru. Ljudi se na njega pozivaju samo kad imaju lični interes (a on ne mora isključivo biti finansijski) npr. da nekog diskredituju zbog “neislamskog” ponašanja.
Prefiks “islamski” bi se iz naziva imena organizacija i institucija trebao izbaciti. Radije, neka one rade i djeluju, a neka ljudi iz njihova djelovanja procijene koliko je ono islamsko. Možeš imati “islamsku” banku ali njen kredit ne postaje halal samo zato što se banka zove “islamska”.
U međuvremenu je postalo jasno da jedna institucija ili organizacija manje više, već u ovisnosti o kvalitetu ljudi koji ih vode, može dobro i ispravno funkcionisati samo ukoliko se temelji na dobrovoljnom radu. Nije naravno očekivati da oni svo svoje slobodno vrijeme ulože u volonterski rad i nije očekivati da oni imaju sve profesionalne kvalitete za izvršavanje određenih zadataka. Oni bi trebali biti u mogućnosti da neke profesionalne zadatke povjere profesionalcima koji će za to biti plaćeni, ali sāmo organizovanje i provođenje ideja trebaju da vrše ljudi koji to rade bez ikakvih financijskih i drugih interesa. Jer oni koji to rade samo iz dunjalučkih interesa podsjećaju na ajet iz sure tewbe:
{ لَوۡ كَانَ عَرَضٗا قَرِيبٗا وَسَفَرٗا قَاصِدٗا لَّٱتَّبَعُوكَ وَلَٰكِنۢ بَعُدَتۡ عَلَيۡهِمُ ٱلشُّقَّةُۚ وَسَيَحۡلِفُونَ بِٱللَّهِ لَوِ ٱسۡتَطَعۡنَا لَخَرَجۡنَا مَعَكُمۡ يُهۡلِكُونَ أَنفُسَهُمۡ وَٱللَّهُ يَعۡلَمُ إِنَّهُمۡ لَكَٰذِبُونَ }
[Sure At-Tauwbah: 42]
Prijevod Muhamed Mehanović:
“Da se radilo o plijenu nadohvat ruke i ne toliko dalekom pohodu, licemjeri bi te sigurno slijedili, ali im je put izgledao dalek. I oni će se zaklinjati Allahom: “Da smo mogli, doista bismo s vama pošli.” Oni upropaštavaju sami sebe, a Allah, zaista, zna da su oni lažljivci.”
Ljudi koji su spremni da čine dobra djela, ili da se angažuju u organizovanom radu Zajednice samo u nadi da će za to imati neku vrstu satisfakcije na ovom svijetu zaista trebaju da se zapitaju da li su obuhvaćeni ovim kuranskim ajetom. I trebaju da se zapitaju da li su, kao moj rođak, iskreni bar prema sebi i svom užem okruženju.
Halil Senusija