IslamBosna.ba – “Ljudi se kreću prema sjeveru kako bi se vratili svojim domovima, vidjeli šta se dogodilo, a zatim se okrenuli i otišli… Nema vode ni struje.”
Steve Witkoff, milijarder, investitor u nekretnine i specijalni izaslanik američkog predsjednika Donalda Trumpa za Bliski istok, izgovorio je ove riječi za Axios kao da opisuje tek nesretnu neugodnost. Ali pogledajte pažljivije – i vidjet ćete plan.
Ovo je ishod koji Trump želi, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu već ga je pokrenuo. Gaza nikada nije nije trebala biti obnovljena. Trebalo je se isprzni, sravni sa zemljom, sravnjena, izbriše.
A ko bi bolje nadgledao ovo „čišćenje“ od tajkuna iz sektora nekretnina? Za Trumpa i Witkoffa, Gaza nije domovina jednog naroda; to je razvojna prilika, primorska lokacija na Mediteranu koja čeka da bude „prenamijenjena“ nakon što njeni stanovnici budu uklonjeni.
Trump nikada nije krio kako vidi Gazu kao vrhunsku nekretninu, diveći se njenoj „fenomenalnoj lokaciji“ uz more i „najboljoj klimi“, kao da procjenjuje zemljište za luksuzno odmaralište.
On ne vidi Gazu kao dio Palestine. Ne vidi je kao domovinu njenog naroda. Za njega je to neiskorištena prilika za bogate, igralište za investitore, buduće odmaralište za turiste i strance – za sve osim za Palestince iz Gaze.
Ali Gaza nije nekretnina na prodaju. Nije investicijski projekt. Nije ljetovalište za strance. Gaza je dio Palestine.
“Oni će to učiniti”
Sjedinjene Američke Države nisu potrošile milijarde dolara, isporučile hiljade tona bombi i nadgledale uništenje 70 posto zgrada Gaze da bi se ona obnovila.
Te bombe nikada nisu bile namijenjene otvaranju prostora za novi početak. Njihova svrha bila je osigurati da ništa ne ostane. Ideja da bi preživjeli – oni koje bombe nisu uspjele ubiti – mogli vratiti svoju zemlju, nikada nije bila dio plana.
A Trump je to jasno dao do znanja: nema alternative.
Tokom nedavne konferencije za medije, novinar ga je suočio s njegovim prijedlogom da se Palestinci iz Gaze prebace u Jordan ili Egipat, napominjući da su obje države to odbile. Upitao ga je hoće li koristiti pritiske, poput carina, kako bi ih primorao na prihvatanje.
Trumpov odgovor, prožet arogancijom, bio je zastrašujuće siguran:
“Oni će to učiniti. Oni će to učiniti. Oni će to učiniti.”
To nije bio prijedlog niti pregovaračka taktika, već izjava – uvjerenje da moć, pritisak i gola sila volje mogu pokretati države poput figura na šahovskoj ploči. Da se ljudi mogu premještati, raseljavati, brisati – samo zato što je on tako kaže.
Trump je svoju političku ostavštinu izgradio na borbi protiv migracija – zatvaranju granica, podizanju zidova, zabrani izbjeglica i predstavljanju migracija kao egzistencijalne prijetnje Sjedinjenim Državama. O azilantima u svojoj zemlji govori kao o invaziji kriminalaca koje treba zaustaviti i deportovati.
A ipak, kada su u pitanju Palestinci, upravo je on arhitekta prisilne migracije.
Ovo nije samo licemjerje – to je potpuni preokret njegovog vlastitog dogovora stoljeća. Taj plan, iako izrazito naklonjen Izraelu, nominalno je uključivao uspostavu palestinske države. Prepoznavao je Gazu kao dio te buduće države – slabe, rascjepkane tvorevine predodređene da opstane pod izraelskom kontrolom.
Čak je i ta iluzija državnosti bila previše da bi je Trump podržao. Podržavajući prisilno raseljavanje stanovništva Gaze, ne samo da mijenja svoj plan – on ga u potpunosti odbacuje.
Rješenje o dvije države, ionako slabo i iluzorno u njegovoj viziji, sada je potpuno izbrisano u korist doktrine Netanyahua i ministra finansija Bezalela Smotricha: trajno raseljavanje i etničko čišćenje.
Vjersko opravdanje
U januaru 2024. godine, na krajnje desničarskoj konferenciji kojoj su prisustvovali i izraelski ministri, o budućnosti Gaze raspravljalo se najeksplicitnijim izrazima: ne o obnovi, ne o okupaciji, već o uklanjanju.
Masovno preseljenje Palestinaca s tog teritorija predstavljeno je kao božanski nalog, pri čemu je citirana Knjiga brojeva: Ako li ne otjerate od sebe onijeh koji žive u onoj zemlji, onda će oni koje ostavite biti trnje očima vašima i ostani vašim bokovima, i pakostiće vam u zemlji u kojoj ćete živjeti.
Ovo nije politička strategija; ovo je biblijski rat. To je poruka da Palestinci u Gazi ne smiju biti samo kontrolirani, obuzdani ili okupirani, već protjerani – nastavak iste ideologije koja je pokrenula Nakbu i logike koja je desetljećima opravdavala kolonizaciju, prisvajanje zemlje i masakre.
Pored sastanaka s izraelskim zvaničnicima tokom svoje nedavne posjete, Witkoff je susreo izraelske taoce i njihove porodice, izražavajući suosjećanje i solidarnost. Međutim, takvi susreti nisu održani s palestinskim porodicama – čak ni za predstavu. Nije pokazao nikakve znakove zabrinutosti za porodice hiljada civila koji su poginuli u nemilosrdnim izraelskim bombardiranjima, niti za one koji su izgladnjeli, raseljeni i sistematski uništavani.
Razlog tome je što u Trumpovom svijetu, neki životi vrijede, dok su drugi samo potrošna roba. Kada je Witkoff sjeo s izraelskim zvaničnicima, jedno je bilo posebno uočljivo: njegov sastanak sa Smotrichem, krajnje desničarskim ministrom kojeg je prethodna američka administracija bojkotirala zbog njegovih otvoreno rasističkih i eliminacionističkih stavova.
Nakon Trumpove najave da je zatražio od Egipta i Jordana da preuzmu Palestince iz Gaze, Smotrich je izdao saopštenje u kojem je pohvalio “kreativna rješenja”. Isti izraz upotrijebio je i nakon sastanka s Witkoffom.
Drugim riječima, pripremite se za etničko čišćenje. Trumpov tim više ne samo da tolerira izraelsku krajnju desnicu; oni su sada aktivno usklađeni. Ideja depopulacije Gaze – stvaranja uvjeta u kojima će život postati toliko nepodnošljiv da njezini ljudi nemaju izbora nego otići – već je desetljećima utkana u izraelsku politiku.
Odjeci historije
Nakon 1967. godine, kada je Izrael okupirao Gazu, tadašnji premijer Levi Eshkol – lider takozvanih umjerenih ljevičara – govorio je o “pražnjenju Gaze” i o tome kako treba raditi “tiho, mirno i tajno” kako bi se postigao ovaj cilj.
Eshkol nije bio usamljen u ovom razmišljanju. Bivši ministar odbrane Moshe Dayan predložio je da bi samo četvrtina stanovništva Gaze trebala ostati, dok ostatak “mora biti uklonjen pod bilo kojim dogovorom koji bude postignut”. Bio je otvoren u vezi svojih ambicija: “Ako možemo protjerati 300.000 izbjeglica iz Gaze na druga mjesta… možemo anektirati Gazu bez problema.”
Eshkol je otišao i korak dalje, vjerujući da će namjerno izazvano stradanje natjerati Palestince da odu. Svoj plan izložio je na jezivo praktičan način: “Moguće je da, ako im ne damo dovoljno vode, neće imati izbora, jer će voćnjaci požutjeti i uvenuti.”
Drugi ministri tog vremena, poput Yosefa Sapira, bili su još eksplicitniji u vezi svojih namjera. Predložio je: “Treba ih uhvatiti za vrat i baciti na istočnu obalu (Jordana), a ne znam ko će ih prihvatiti, naročito izbjeglice iz Gaze.”
Drugi ministar, Yigal Allon, bio je podjednako jasan u vezi potrebe za masovnim preseljenjem: “Moramo se posvetiti (prekomorskoj migraciji) koliko god je moguće ozbiljnije.” Nastavio je da tvrdi da Sinaj može apsorbirati cijelo stanovništvo Gaze: “Cijelo područje Sinaja, a ne samo El Ariš, dozvoljava naseljavanje svih izbjeglica iz Gaze, i po mom mišljenju ne bismo trebali čekati. Moramo početi da ih naseljavamo.”
Ove riječi, izgovorene 1967. godine, danas se ponovo čuju – gotovo doslovno – od izraelskih političara krajnje desnice, poput Smotricha i Itamara Ben Gvira, koji je pozvao na promovisanje “dobrovoljne migracije” Palestinaca iz Gaze; prisilni transfer upakovan kao humanitarno rješenje.
Jezik se promijenio. Cilj je ostao isti.
Gurnite ih u more, u pustinju – bilo gdje, samo ne ovdje. 1948., 1967. ili danas, politika ostaje ista: eliminisati, raseliti, izbrisati.
Povratak kući
Ipak, uprkos svemu – bombama, gladi, razaranju – ljudi Gaze se vraćaju.
Stotine hiljada marširalo je na sjever, kroz koridor Netzarim, potvrđujući svoje pravo na povratak u ruševine svojih domova. Ne marširaju ka skloništima, već ka kraterima prašine; ne ka sigurnosti, već ka grobovima svojih voljenih, još uvijek zakopanih pod ruševinama. Marširaju prema onome što je trebalo postati njihovo groblje.
Ipak, marširaju – jer historija ne pripada okupatoru. Kao što je rekao Nizar Numan, Palestinac koji se vraća onome što je ostalo od njegovog doma: “Kako pripadam svojoj domovini, tako i moja domovina pripada meni. Nisam želio izgubiti ni trenutak dalje od svog doma… Predsjednik Trump je u zabludi ako misli da ljudi iz Gaze mogu otići, čak iako je u eredu kako je opisao.”
Kao što je pokušaj Eshkola da protjera Palestince pao pod težinom stvarnosti, tako će i Trumpov plan etničkog čišćenja propasti. Prije pola stoljeća, kada je Eshkol osmislio svoj plan, Gaza je imala 400.000 stanovnika. On je izgubio. Danas, Gaza broji više od dva miliona ljudi – i Trump će također izgubiti.
Godine 1971, nakon ubistva palestinskog lidera otpora Ziada e-Husseinija, pjesnik Mahmud Derviš je napisao: “Gaza više nije grad. To je goruće bojno polje u kojem se testiraju pobjede, nade i vrijednosti neprijatelja… Iluzorni faktori na terenu koje pokušava stvoriti, misleći da je vrijeme na njegovoj strani, bit će ismijani od strane tog istog vremena, kao i tragom poraza koje su prethodni osvajači pretrpjeli u ulicama Gaze, od ruku njenih sinova i kćeri.”
Zaista, Husseinijeva smrt nije bila kraj borbe za oslobođenje Gaze. Otpor nije umro; samo je rastao.
Trump može ponoviti 100 puta: “Uzmite ljude. Uzmite ljude. Uzmite ljude.”
Ali ljudi Gaze su odgovorili, svojim tijelima, svojim glasovima, svojim maršem kroz ruševine, svojim odbijanjem da pobjegnu sa zemlje koja je njihova: “Ne idemo.”
Napisala: Sumejja Ganuši
Middle East Eye
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba