Duga historija izraelskih pokušaja etničkog čišćenja Pojasa Gaze

IslamBosna.ba – Po peti put od dolaska na vlast, američki predsjednik Donald Trump prošle sedmice ponovio je svoj kontroverzni prijedlog o depopulaciji Pojasa Gaze i trajnom preseljenju njegovih stanovnika u Jordan, Egipat i druge zemlje.

“Nema goreg mjesta na svijetu od Pojasa Gaze trenutno,” rekao je republikanski predsjednik. “Žive u paklu. To je smrtna zamka.”

Iako se retorika oko Trumpovog prijedloga lažno prikazuje kao humanitarna gesta, ideja o oduzimanju zemlje i prisilnom raseljavanju Palestinaca je kamen temeljac Izraela.

Ovo je samo najnovije poglavlje u dugoj kolonijalnoj historiji uzastopnih izraelskih vlada koje su više puta – od 1948. godine – otvoreno nastojale isprazniti Gazu. Izrael je pokušao gotovo svaku moguću taktiku da ostvari ovaj cilj: od masakra, nasilne represije, osiromašenja i potpunog dovođenja stanovništva do očaja, pa sve do mita i “poticaja”. Ipak, uprkos svemu, nikada nisu uspjeli potpuno protjerati i prognati Palestince.

Kako je izraelski ministar odbrane Moshe Dayan izjavio 1967. godine: „Nastavit ćete živjeti kao psi i ko god želi, može otići – a vidjet ćemo gdje će nas ovaj proces odvesti… Za pet godina možda ćemo imati 200.000 ljudi manje – i to je od ogromne važnosti.“

Osim toga, pražnjenje Gaze od njenog stanovništva nije samo etničko čišćenje već i saučesništvo u genocidu. Izrael je učinio Gazu nenastanjivom i stvorio uvjete koji dovode do uništenja jedne grupe, bilo u cijelosti ili djelimično. Trumpovo raseljavanje stanovništva Gaze u druge zemlje značilo bi da Palestinci prestaju postojati kao grupa.

Pojas Gaze postao je ogroman izbjeglički kamp 1948. godine, kada je Izrael etnički očistio i uništio više od 400 palestinskih sela. Više od 200.000, od preko 700.000 raseljenih Palestinaca, potražilo je utočište u enklavi, što je utrostručilo broj stanovnika. Danas, više od 80 posto stanovništva Gaze su izbjeglice koje su protjerane ili pobjegle tokom Nakbe.

Ove izbjeglice postale su nerješiv problem za Izrael, jer su neki pokušavali da se vrate svojim domovima, često udaljenim samo nekoliko kilometara od Gaze, dok su drugi učestvovali u oružanom ili narodnom otporu kako bi ostvarili svoje pravo na povratak.

Izrael je brzo odgovorio nasiljem u godinama nakon Nakbe, ubivši više od 2.700 do 5.000 Palestinaca koji su pokušavali da se vrate u sela iz kojih su protjerani.

Izraelska vlada i SAD su potom prisilile Egipat da potpiše primirje 1949. godine, koji je progutao dodatnih 200 km2 zemljišta iz Pojasa Gaze kako bi otežali palestinskim izbjeglicama prelazak u Izrael.

Godine 1951., SAD i Izrael počeli su vršiti pritisak na Egipat da preseli hiljade Palestinaca iz izbjegličkih kampova u Gazi u pustinju Sinaj. Egipatska vlada koja je došla na vlast nakon revolucije 1952. godine, nastojeći osigurati međunarodnu legitimnost i suočena s unutrašnjim problemima, pokazala se podložnom ovom pritisku.

Dogovoreno je 1953. godine da se 12.000 Palestinaca premjesti iz Gaze u Sinaj uz pomoć UNRWA, a zauzvrat je Egipat primio 30 miliona dolara od SAD-a (što je danas ekvivalent 355 miliona dolara).

Ovaj dogovor, u kombinaciji s istovremenim izraelskim napadima na Gazu, posebno na izbjegličke kampove kako bi terorizirali ljude i natjerali ih da pobjegnu u Egipat, podsjeća na današnje izraelske taktike. Na primjer, 1953. godine, izraelska vojska izvršila je napad na izbjeglički kamp el-Burejdž, pri čemu je ubijeno više od 50 Palestinaca.

Palestinci su izašli na ulice kako bi protestirali protiv etničkog čišćenja. Ti protesti kulminirali su početkom 1955. godine uz slogane poput: “Oni su projekt Sinaja skrojili tintom, mi ćemo ga izbrisati krvlju”, što je navelo Egipat da otkaže dogovor.

Sljedeće godine, Izrael je izveo Tripartitnu agresiju protiv Egipta i okupirao Gazu na više od četiri mjeseca, gdje je izraelska vojska uništila vitalnu infrastrukturu, uključujući izbjegličke kampove i željezničku prugu, te masakrirala više od 1.500 ljudi u Gazi, od čega 275 samo u izbjegličkom kampu Han Junis.

Izrael je koristio druge brutalne taktike kako bi terorizirao stanovništvo Gaze i natjerao ga da pobjegne u Egipat, uključujući hapšenje svih muškaraca starosti od 15 do 60 godina i zatvaranje mnogih, vršenje pogubljenja bez suđenja, ubijanje aktivista koji su se bavili oružanim ili narodnim otporom, te uzimanje djece kao ljudskih štitova. Ovo je dovelo do toga da su neki stanovnici Gaze pobjegli u Egipat pješice, na kamili ili magarcu, što dokumentira dr. Anne Irfan u svojoj nadolazećoj knjizi “Kratka historija Pojasa Gaze”.

Godine 1967., Izrael je ponovo okupirao Gazu i prisilio preko 45.000 Palestinaca iz Gaze, da se tokom rata i neposredno nakon njega, presele u Egipat ili Jordan. Svako ko je pokušao da se vrati, bio je ili ubijen ili deportovan. Izrael je ohrabrivao stanovnike Gaze da odu u Jordan i obezbijedio im je prijevoz do Jordana, sve dok Jordan 1968. godine nije zabranio njihov ulazak na svoju teritoriju.

Izrael je također pokušao namamiti stanovnike Gaze da odu 1968. godine otvaranjem “imigracionih ureda” u izbjegličkim kampovima i ponudom “novca i stranih pasoša palestinskim izbjeglicama koji su pristali da se trajno presele u inostranstvo, pretežno u Kanadu, Australiju i Brazil”, kako je istakla dr. Irfan. Izrael je čak plaćao troškove preseljenja, koji su iznosili pola miliona dolara za 200 porodica. Međutim, ovaj plan nije privukao mnogo Palestinaca.

Izraelska prisila i osiromašenje Gaze prisililo je oko 20.000 Palestinaca da napuste ovaj region u prvih šest mjeseci 1968. godine. Potom, 1970-ih godina, Ariel Sharon, koji je predvodio masakr u el-Burejdžu 1953. godine i postao vođa izraelske vojne komande za jug, požurio je da Gaza bude potpuno izolovana “prstenom ograda i nekoliko ulaznih tačaka”, ističe dr. Irfan.

Ona dodaje da je Sharon zatim pokrenuo nemilosrdnu kampanju “prisilnih deportacija, rušenja kuća i intenzivnog neselektivnog nasilja”, kao i pogubljenja bez suđenja. Sharon, koji je kasnije postao premijer Izraela, posebnu pažnju posvetio je pretrpanim izbjegličkim kampovima u Gazi, pokušavajući da ih potpuno uništi.

Poput sistematskog uništavanja Džebalije 2024. godine, Sharon je 1971. godine naredio svojim snagama da sruše više od 2.500 kuća u izbjegličkim kampovima Džebalija, Šati i Refah. Više od 16.000 Palestinaca je bilo prisiljeno na izbjeglištvo. Izrael je nastavio ovu trostruku strategiju uništavanja, masakra i prisilnih deportacija tokom 1970-ih godina sve do 2005. godine.

Ova strategija bila je propraćena s postepenom kolonizacijom Gaze kroz ono što je Izrael nazvao “Strategijom pet prstiju”, izgradnjom naselja na strateškim lokacijama koje su Gazu podijelile na pet nepovezanih područja (Izrael je ponovo primijenio ovu strategiju pet prstiju tokom rata 2023-2025. godine).

Do 1980-ih godina, više od trećine cjelokupne površine Pojasa Gaze bilo je eksproprirano od strane Izraela, čime su naseljenici dobili 400 puta više zemljišta i 1891% više vode nego prosječan Palestinac.

Čak i nakon potpisivanja mirovnih sporazuma iz Osla 1993. godine, izraelska fantazija o smanjenju broja stanovništva Gaze se nastavila. Godine 2004., šef Nacionalnog sigurnosnog vijeća Izraela, Giora Eiland, nazvao je Gazu “ogromnim koncentracionim logorom” i predložio aneksiju 600 km2 Sinaja kako bi raspršili palestinsko stanovništvo.

Izraelska blokada je, po planu, trebala je zatvoriti stanovništvo Gaze u permanentno stanje ne-života, u “toksičnoj sirotinjskoj četvrti”, prisiljavajući njegov narod da “živi poput pasa”, kako je Dayan proročki rekao, ili da odu. Ovo je postalo kristalno jasno 2019. godine kada je jedan visoki izraelski zvaničnik priznao da Izrael “aktivno potiče emigraciju Palestinaca iz Gaze” i “radi na pronalaženju drugih zemalja koje bi možda bile voljne da ih prihvate”.

Napisao: Muhammed Šehada

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba