Ahmed Manasra: Simbol patnje palestinske djece

IslamBosna.ba – U historiji pokreta otpora, jedan pojedinac se često ističe kao simbol nepravde koju je pretrpio čitav narod – kroz razotkrivanje mnogih nivoa opresivnog nasilja. Takva je priča o Ahmedu Manasri. Prije nego što se detaljno osvrnemo na njegov slučaj, važno je ukazati na stvarno stanje na okupiranim teritorijama. Nemojte da vas čudi upotreba termina, j„okupator“ i „okupacija“ nije slučajna – ona precizno odražavaju stvarnost. Priznavanje ovih naziva znači i priznanje postojanja nepravde s kojom se Palestinci svakodnevno suočavaju.

Otprilike tri miliona Palestinaca živi na okupiranoj Zapadnoj obali, a oko 45 posto njih su djeca mlađa od 18 godina. Palestinska djeca na Zapadnoj obali, kao i odrasli, se suočavaju s hapšenjima, krivičnom gonjenjem i zatvorom unutar okupacionog vojnog pritvorskog sistema koji im uskraćuje osnovna prava.

Od 1967. godine, vojnim zakonom regulira se život Palestinaca, dok je za jevrejske doseljenike unutar Zapadne obale primijenjen zaseban, civilni pravni okvir – što znači da na istoj teritoriji postoje dva odvojena pravna sistema. Palestinska djeca, osobito ona koja žive u Kudsu, uglavnom potpadaju pod ovaj civilni zakon okupatora.

Okupator je jedini subjekt na svijetu koji automatski i sistematski procesuira djecu na vojnim sudovima – bez osnova za pravično suđenje. Svake godine, između 500 i 700 palestinske djece procesuiraju se na tim sudovima. Djeca dolaze na ispitivanja vezana, s vezanim očima, uplašena i neispavana; često daju priznanja nakon verbalnog zlostavljanja, prijetnji, pa čak i fizičkog i psihičkog nasilja koje u nekim slučajevima doseže nivo mučenja. Okupacioni vojni zakon ne predviđa pravo na pravnog savjetnika tokom ispitivanja, a sudije rijetko isključuju priznanja dobivena prisilom.

Od 2000. godine, procjenjuje se da je oko 13.000 palestinske djece zatvoreno na okupiranoj Zapadnoj obali i držano u sistemu vojnog pritvora. Iako je 1991. godine okupacija ratificirala Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima djeteta – koja zahtijeva da se djeca liše slobode samo kao krajnja mjera i da ne budu podvrgnuta mučenju ili drugim nečovječnim postupcima – primjene na terenu su izostale. Uprkos stalnom angažmanu UNICEF-a i ponovljenim pozivima da se okončaju noćna hapšenja te zlostavljanje i mučenje palestinske djece, okupacione vlasti dosljedno ne provode praktične promjene.

Reforme koje su do sada poduzete imaju isključivo kozmetičku prirodu i ne bave se suštinskim problemima – fizičkim nasiljem i mučenjem od strane vojne i policijske snage.

Da se osvrnemo i na doseljenike…

Doseljenici i diskriminacija

Doseljenici su okupacioni državljani koji žive na privatnoj palestinskoj zemlji na okupiranoj Zapadnoj obali i istočnom Kudsu. Velika većina naselja izgrađena je u cijelosti ili djelimično na privatnom palestinskom zemljištu. Više od 700 hiljada doseljenika – 10 % od gotovo sedam miliona stanovništva na okupiranim teritorijama – sada živi u 150 naselja i 128 ispostava koje se nalaze na okupiranoj Zapadnoj obali i istočnom Kudsu.

Od početka okupacije, u junu 1967. godine, nemilosrdna politika konfiskacije zemlje, ilegalnog naseljavanja i oduzimanja posjeda, uz raširenu diskriminaciju, nanijela je ogromnu patnju Palestincima, lišavajući ih osnovnih prava. Okupaciona vojna vladavina remeti svaki aspekt svakodnevnog života. I dalje utječu na to da li, kada i kako Palestinci mogu putovati na posao ili u školu, ići u inostranstvo, posjetiti svoju rodbinu, zarađivati za život, prisustvovati protestima, pristupiti svom poljoprivrednom zemljištu ili čak imati pristup struji ili čistoj vodi. To znači svakodnevno poniženje, strah i ugnjetavanje. Palestinci i na okupiranoj Zapadnoj obali su zapravo taoci okupatora.

Okupator je usvojio složenu mrežu vojnih zakona kako bi ugušio neslaganje, dok su visoki zvaničnici, među kojima su i Jevreji zagovornici palestinskih prava, označeni kao “izdajice”. Okupaciona vlada otvoreno finansira i gradi naselja za doseljenike – godišnje im se dodjeljuje oko 20 miliona šekela (5 milijuna dolara) za nadzor i ograničavanje palestinske izgradnje u zoni C (koja obuhvata preko 60 % Zapadne obale), a ta suma je od aprila ove godine povećana na 40 milijuna šekela (10 miliona dolara).

Priča o Ahmedu Manasri

Sad se vraćamo na našu priču o Ahmedu Manasri – imenu koje se namjerno više puta spominje, kako bi se naglasila individualnost čovjeka, a ne samo broj. Nijedan Palestinac ne želi biti samo statistika; oni zaslužuju da budu prepoznati i imenovani.

Dana 12. oktobra 2015. godine Ahmed Manasra, tada 13-godišnjak, optužen je za učešće u “pokušaju ubistva nožem’. U to vrijeme, Ahmed je bio u društvu svog rođaka Hassana Halida Manasre, 15-godišnjeg, obojica iz Bejt Hanina u istočnom Kudsu – u naselju Pisgat Ze’ev, naselju u istočnom Kudsu koji je aneksiran i pripojen Kudsu, a nalazi se nedaleko od njihove kuće. Oba rođaka su optužena da su izboli dvojicu Jevreja. Ahmed je imao nož, ali nikoga nije izbo, dok je Hasan napao dvojicu Jevreja – među kojima je bio i dječak od 13 godina, Naor Ben Ezru, koji je teško povrijeđen dok je vozio bicikl. Na licu mjesta, doseljenici su ubili Hassana, dok su Ahmeda pregazili autom, čime je zadobio teške povrede, uključujući frakturu lobanje. Da, doseljenici su naoružani i slobodno šetaju s oružjem – čak ih i okupacija naoružava.

Dvominutni snimak iz tog vremena prikazuje Ahmeda kako leži na šinama u ulici, nakon što je pregažen. Noge su mu iskrivljene, a krv mu teče iz glave, dok prolaznici snimaju mobitelom. Snimak također prikazuje gomilu koja ga okružuje i viče: “Umri, k**vin sine”, uz druge vulgarnosti na hebrejskom. Nakon otprilike minutu stiže hitna pomoć.

Fotografije zatim prikazuju Ahmeda kako nosi lisice dok se nalazi na intenzivnoj njezi.

Snimak ispitivanja koji je procurio u medije prikazuje Ahmeda kako očajnički moli: „Ne sjećam se, tako mi Allaha Svemogućeg! Dovedite doktora i neka mi otvori glavu da pokaže kako se ne sjećam!”, dok ga isljednik vrijeđa i satima muči elektronskom narukvicom koja mu je pritiskala ruke.

Na suđenju, odbrana je tvrdila da Ahmed fizički nije mogao izvesti napad nožem, dok je Hasan mogao – što je tužilaštvo osporilo. Sudije su konstatovale da je optuženi pokušao da ubode nožem svakog Jevreja na kojeg je naišao, te da nije oklijevao da napadne dječaka u blizini svoje kuće.

Dana 8. novembra 2015. godine procurio je desetominutni snimak na kojem okupacioni isljednici viču na vidno uznemirenog Ahmeda. On tu priznaje zločin koji će kasnije poreći. Prema Bradu Parkeru iz organizacije Defence International-Palestine,snimak dokazuje kršenje međunarodnih standarda prema maloljetnicima, koji se nalaze u Konvenciji UN-a o pravima djeteta. Dalje tvrdi da je situacija na snimku mogla predstavljati mučenje.

Više od godinu dana nakon tog incidenta, 7. novembra 2016., nakon što mu je suđenje namjerno odgođeno kako bi, nakon punjenja 14 godina, dobio strožiju kaznu, Ahmed je osuđen na 12 godina zatvora – iako na nožu kod njega nije pronađena krv. Njegova pravna zastupnica, advokatica Lea Tsemel, nazvala je osudu “iznenađujućom, neuravnoteženom i problematičnom”.

U augustu 2017. okupacioni Vrhovni sud smanjio mu je kaznu na devet ipo godina, uprkos nedostatku dokaza da je učestvovao u tzv. napadu. Sud je također potvrdio odštetu koju je Ahmed trebao isplatiti dvjema žrtvama – 100.000 šekela za 13-godišnjeg dječaka i 80.000 šekela za 20-godišnjeg radnika obezbeđenja, koji su povrijeđeni u tzv. napadu.

Tortura i uvjeti pritvora

Tokom zatvorskog perioda, Ahmed je bio izložen psihičkoj i fizičkoj torturi, uključujući najmanje dvije godine provedenih u samici – od novembra 2021. godine, što je rezultiralo dijagnozom šizofrenije i teške depresije.

Važno je razlikovati uslove u samicama i izolacionim ćelijama:

• Izolacione ćelije: One obično imaju toalet, tuš i mali prozor, a zatvorenici provode oko 23 sata dnevno u ćeliji. Dozvoljena im je dnevna šetnja od jednog sata, ali bez kontakta s drugim zatvorenicima ili stražarima.

• Samice: Zatvorenici su potpuno odsječeni od svijeta, provedu 24 sata u praznoj ćeliji koja sadrži samo dušek i odjeću. Bez privatnosti i s ograničenim pristupom higijenskim sadržajima, korištenje toaleta zahtijeva poziv stražara.

Mnoga istraživanja ukazuju na ozbiljne psihičke posljedice provedenog vremena u samicama – od poremećaja sna, depresije i anksioznosti, do psihotičnih reakcija, halucinacija, paranoidnih stanja, dezorijentacije i misaonih poremećaja.

Nakon višemjesečnog obraćanja okupacionim vlastima, Ahmedu je dozvoljeno da se prvi put sastane s psihijatrom koji govori arapski 31. jula 2022. godine.

Prema psihijatrima, doktorima iz Palestinske globalne mreže za mentalno zdravlje (PGMHN), Ahmed je bio komunikativan i pokazivao je nadu u njegovo oslobađanje. „Pomozite mi, pomozite mi da odem odavde, jer me izluđuju“, rekao je doktorima. Pored ovih preklinjanja, i uprkos tome što se suočio sa iskušenjima i poteškoćama u samici i mučenju, Ahmed je, također, istakao svoju zahvalnost svima koji se zalažu za njegovo puštanje na slobodu, naveo je psihijatrijski tim.

Apel na humanost

Možete li zamisliti da se vaše dijete nalazi u samici, u prostoriji bez svjetla i struje, i bez dovoljno hrane i vode?

I da je tamo više godina?

Da li biste mogli da podnesete da vidite svoje dijete sa lisicama u zatvoru, znajući da je nedužno optuženo?

Palestinski roditelji znaju kakav je to osjećaj…. i svoje dijete mogu jedino vidjeti na sudskim saslušanjima.

Ahmedova majka, Mejsun, pričala je novinarima kako je zatražila od okupacionog sudije barem mogućnost da se rukuje sa sinom, ali je okupator odbio i dozvolio joj da dodirne njegov PRST i to samo na dvije minute.

“Prvi put u sedam godina sam dodirnula prst svog sina”, rekla je ona novinarima.

Danas, Ahmed ima 23 godine i nalazi se i dalje iza rešetaka. Njegov slučaj Amnesty International je proglasio „drskim kršenjem međunarodnog prava“.

„Okupacione vlasti su se ophodile prema Ahmedu Manasri s neljudskom okrutnošću, s namjerom da ga gurnu preko tačke psihičkog sloma. Ahmedu Manasri su dijagnosticirana ozbiljna mentalna oboljenja, uključujući šizofreniju i tešku depresiju, zbog čega je ranije bio hospitaliziran. Okupacione vlasti i dalje ignorišu upozorenja nezavisnih psihijatara, koji su rekli da je život Ahmeda Manasre ugrožen ako ostane u zatvoru. Što je još gore, oni su osudili Ahmeda da provede godine u izolaciji uprkos njegovim uvjetima, demonstrirajući još jednom svoj prezir prema pravima, blagostanju i životima Palestinaca“, navodi Amnesty.

Njegov pravni tim, porodica i vanjski medicinski stručnjaci su obaviješteni od strane zatvorskih vlasti da Ahmed odbija bilo koga vidjeti, što je očito blatantna laž. Stoga možemo samo nagađati o trenutnom stanju mladića za kojeg se u posljednje četiri godine smatralo da je u ozbiljnom riziku od samoubistva i samopovređivanja.

Uprkos tome što Ahmed nije oslobođen u prvoj fazi razmjene zarobljenika, nada u pravdu i slobodu ne gubi se. Nakon izgubljenog djetinjstva i neizmjernih patnji, vjerujemo da će, u konačnici, Ahmed osjetiti slatki dah slobode.

IslamBosna.ba