IslamBosna.ba– Sena’ Abdu-l-Dževad i njezina kćerka Esma Beltadži su bile na glavnom dijelu trga Rabi’a kada su sigurnosne snage upale na trg. Područje je zahvatio dim, a Sana i Esma su jedva dolazile do daha.
“Brisala sam njezino lice peškirom i pokušavala sam da je smirim. Ona je to isto radila meni”, kaže ‘Sena, prisjećajući se krvoprolića prije šest godina koji je proglašen najgorim masakrom kojeg je počinila država.
‘Sena je mogla osjetiti miris krvi i vidjela je tenkove i buldožere kako ruše kampove i kako sigurnosne snage pale šatore dok su demonstranti bili još unutra. Municija je dolazila sa svih strana.
Tijela demonstranata su padala oko njih, dim je bio toliko gust da se jedva moglo vidjeti. Esma se okrenula svojoj majci i pitala je da li može otići u terensku bolnicu kako bi pomogla ranjenicima.
“Odbila sam”, prisjeća se ‘Sena. “Bojala sam se jakog granatiranja, ali ona je insistirala i ostavila me je i otišla da pomaže ranjenicima. Nije mogla da podnese da gleda a da ne pomogne”.
Nakon nekoliko minuta ‘Sena je pozvala kćerku da provjeri da li je dobro, ali tad su vlasti prekinule sve komunikacijske mreže i linije su ugašene.
Nakon što je Esma poljubila na rastanku svoga majku, nije stigla do terenske bolnice u koju su je ostatak puta prenijeli drugi demonstranti. Od ranog jutra povrijeđeni demonstranti su pristizali u terensku bolnicu i do 15 sati jedva da je ostalo bilo kakvih lijekova.
“Vidjela sam je u bolnici dok je umirala, krvarila je. Nisu joj mogli pomoći jer nisu imali više lijekova. Onda su je odveli na gornji sprat bolnice i nakon jednog sata jakih bolova je umrla”.
Do 17 sati pucnjava nije prestajala. Esmina trojica braće su uvidjela da nemaju drugog izbora nego da prokrijumčare tijelo svoje sestre sa trga. Njihov strah da će njezino tijelo biti spaljeno kako bi se prikrio zločin bio je opravdan, kasnije su sigurnosne snage zapalile bolnicu i ko god nije uspio da izađe bio je spaljen, mrtav ili živ.
Umotali su je u deku i pokušali su da pobjegnu sa stražnje strane bolnice, ali na njih je odmah pucano iz oklopnog vozila. Povukli su se da bi kasnije ponovo pokušali ali snajper je pucao u Esmino tijelo i ona je ispala iz njihovih ruku. Onda je tenk prešao preko nje i smrskao joj lobanju.
Kada su je na kraju izveli s trga, njezina braća su obišla 15 različitih bolnica ali svaka je odbila da je uzme u svoju mrtvačnicu. “Dobili su naređenje da odbiju bilo kojeg povrijeđenog ili leševe”, prisjeća se ‘Sena.
Iako su bolnice oko trga bile opremljene da liječe ranjene, vlasti su blokirale ulaz vozilima hitne pomoći, a apotekama je naređeno da ne isporučuju lijekove. “Na kraju, nakon mnogo moljenja, su j eprimili u mrtvačnicu univerziteta na kojem je radio njezin babo”.
Muhammed Beltadži, generalni sekretar Muslimanske braće, doktor i Esmin babo, uspio je preživjeti tog dana. Usred velikog nereda koji je uslijedio nakon masakra, Beltadži se skrivao ali je nakon dvije sedmice uhvaćen u Gizi i optužen za poticanje nasilja. Godine 2018. je osuđen na smrt na masovnom suđenju zajedno sa 739 osoba.
Četiri mjeseca nakon hapšenja njegovog oca, njihov najstariji sin, Ense, je uhapšen kao i njihov najmlađi sin, Halid, koji je imao samo 16 godina. Halid je kasnije oslobođen, a četiri ipo godine kasnije Enes je oslobođen krivice, ali umjesto da bude oslobođen Enes je prisilno nestao.
Vlasti su pokrenule slučaj protiv ‘Sene i zabranili su joj da posjećuje svog muža i dvojicu sinova. Na kraj je odlučila da napusti zemlju kako bi zaštitila ostatak porodice i nastanila se u Turskoj gdje sada živi sa Halidom.
“Osvetili su se svakom članu porodice, ubistvom ili hapšenjem. Šta je moja porodica uradila da zasluži ovakvo mučenje?”, pita se ‘Sena. “Imali smo lijep i sretan život pun ljubavi, razumijevanja i sklada. Uništili su našu porodicu i rasparčali je na dijelove”.
‘Sena opisuje svoj život prije masakra na Rab’i kao ‘pun radosti i sreće’. I roditelji i djeca su se nastojali postići izvrsnost u svakom aspektu života, kaže ona. Njezina djeca su željela da ugode svojim roditeljima i doprinesu svojoj zemlji.
Sada ‘Sena živi u egzilu, čeznući za domovinom i daleko od svog sina i muža, a čak ne može posjetiti ni kćerkin mezar. Vlasti su oduzele svu imovinu porodice i uništile su privatnu kliniku koju je osnovao njezin muž. Sada, kaže ona, tu je tuga i žalost.
“Uništili su budućnost moje porodice i na hiljade egipatskih porodica koje proživljavaju nepravdu poput nas”.
“Moj suprug se nije slagao s režimom i bio je član egipatskog parlamenta. Branio je prava svih Egipćana, koja su im uskraćena, sve dok nije kažnjen zbog svoje političke opozicije i sada svi plaćamo cijenu”.
Iako je platila svojim životom, Esma je nakon smrti postala međunarodni simbol otpora. “Naravno, bojim se za svog muža i sina, ali Esma nas je sve naučila da imamo slobodnu volju i odlučnost i da imamo prava koja moramo postići, bez obzira koliko je potrebno vremena”.
IslamBosna.ba