Jusuf el-Karadavi: Rukja i bajanje i njihovi propisi

IslamBosna.ba- Rukja je traženje zaštite riječima za osobu koja je u problemu poput tempereture, bolesti, ujeda zmije ili škorpiona i slično. Također, rukja se koristi i u liječenju uroka.  Urva je kazao:

Nisu ostavili nijednu zaštitu koju su znali,

Niti rukju koju mi nisu izgovorili.

U Kur’anu Uzvišeni Allah kaže: Pazi, kada duša dopre do ključne kosti i vikne se: ‘Ima li vidara.’

Odnosno, u tom trenutku, kada duša dopre do ključne kosti, onda nema liječnika niti vidara koji bi ga izliječio i spasio.

Rukja je kod Arapa bila poznata i u džahilijjetu, ali je bila ispunjena mnogobrojnim širkovima, kao što je traženje pomoći od džinna i šejtana, traženje pomoći od drugog mimo Allaha, kao i brojnim nerazumljivim i nejasnim bajanjima.

Zbog toga je Allahov Poslanik,s.a.v.s., i upozorio na ovu vrstu rukje, smatrajući je širkom, kao što stoji u prethodno navedenom Ibn Mes’udovom hadisu: „Rukja, talismani i tevla su širk.“

Poslanik, s.a.v.s., je propisao učenje rukje ukoliko je ona sastavljena od Allahovih riječi, zikrova, spominjanja Allahovih imena, svojstava, traženje Allahove pomoći u otklanjanju poteškoća, uklanjanju nedaća, izliječenju i slično.

Džibril je učio Poslaniku, s.a.v.s., rukju, kao i Poslanik,s.a.v.s., samome sebi i drugima. Svojim ashabima je dozvolio učenje rukje koja u sebi nije sadržavala širk kao što ćemo to pojasniti.

Imam El-Hattabi je rekao: „Allahov Poslanik,s.a.v.s., je učio rukju i njemu je učena rukja, dozvolio je i naredio njeno učenje. Ukoliko se rukja sastoji od Kur’ana i Allahovih imena, onda je ona dozvoljena i naređena. Ukoliko je na nekom drugom jeziku, a ne na arapskom, onda je pokuđeno i zabranjeno, jer može biti kufr ili riječi koje odvode u širk.“

U rukje se ubraja i praksa predislamskih Arapa koji su vjerovali da ih ona štiti od nedaća mimo Allahove dozvole i odredbe, vjerujući da je to od džinna i njihovih pomagača.

Šejhu-l-islam Ibn Tejmije je bio upitan o onome ko prilikom rukje izgovara Ja Ezran, Ja Kejjan – pa je rekao: „To su riječi koje u arapskom nemaju nikakvog značenja, to su neka nepoznata imena s kojima ne treba učiti rukju, a da ne govorimo da se tim imenima čini dova. A ako bismo i saznali njihovo značenje, pa ono bilo ispravno, bilo bi pokuđeno da se rukja uči na nekom drugom mimo arapskog jezika.“

On je napravio izuzetak dozvolivši onima koji ne znaju dovoljno dobro arapski da to rade i na nekom drugom jeziku, ali činjenje stranih riječi parolom, nije od islama.

Na drugom mjestu kaže: „Mušrici izgovaraju različita bajanja, talismane i rukje u kojima je obožavanje i veličanje džinna. Obični ljudi ih ne razumiju iako su na arapskom jeziku, a u njima je sadržan širk. Zbog toga su islamski učenjaci zabranili rukje čije značenje je nerazumljivo, jer mogu u sebi sadržati širk, pa čak onaj ko ih izgovara ne mora znati da je to širk.“

Također je u svom djelu Ka’idetu-t-tevessul ve-l-vesile kazao: „Također rukja i bajanje na stranim jezicima, koje u sebi sadrže imena džinna, koji se dozivaju i od kojih se traži pomoć, koji se u tim riječima veličaju i radi čega se pokoravaju šejtanu, sve to spada u vrstu sihra i širka.“

Na osnovu ovoga, hafiz Ibn Hadžer kaže: „Učenjaci su složni da je rukja dozvoljena ukoliko se ispune tri uvjeta:

1. Da to budu Allahove riječi ili Allahova lijepa imena;
2. Da to bude na arapskom jeziku ili da bude razumljivo onome kome se uči. Nearapima je dozvoljeno da bude prevedeno na njihov jezik;
3. I da čovjek vjeruje da sama rukja nije ta koja liječi, već da se liječenje događa Allahovom odredbom.“

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Autor: Šejh dr. Jusuf el-Karadavi

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba