Zaboravljena etiketa nasihata: Balans između osude i podrške
IslamBosna.ba- U islamu postoji moćan koncept prema kojem, ako kršimo nečija prava ili prekoračimo etičke granice, zapravo činimo grijeh prema sebi. Samougrožavanje nastaje kada prekršimo božanska načela ispravnog i pogrešnog, poput zloupotrebe nečije duše, koja je stvorena i namijenjena za dobro.
Ovaj koncept dovodi me do izgubljene etikete nasihata (savjetovanja). Ono što sam primijetila jeste da zapadamo u jednu od dvije krajnosti: s jedne strane postoji samoorganizirana moralna policija. Tradicionalna verzija je tetka iz džamije koja započinje ispravke riječima: “Sestro, mogu vidjeti tvoju auru.” Moderna verzija, u svojoj ekstremnoj mutaciji, se često manifestira kroz javno prozivanje na društvenim mrežama i posramljivanje zbog privatnih grijeha. Obje verzije nude ‘savjete’ ukorijenjene u osudama, ruženju i superiornosti i i odsustvu empatije, osobnih odnosa i stvarne želje za poboljšanjem druge osobe.
Savjet: ako morate uputiti svoj nasihat (savjet) ‘sestri’, prestanite pričati. Ne znaš moje ime. Ne znaš ko sam, šta mi se upravo dogodilo, da li će mi tvoj dobronamjerni ‘savjet’ pomoći ili odmoći. Stoga, jer je sve u vezi tebe, a ne u pomaganju meni. Možda mi je potreban topao obrok prije nego što mi ukazuješ na dužinu moje suknje.
Allahov Poslanik je ispravljao ljude tako što bih ih najprije upoznao, dopuštajući im da saznaju da su voljeni, a tek onda bi im, s tog položaja, želio dobro. Pomagao im je da ne čine sebi štetu. Savjet mora proizaći iz ove izvorne paradigme.
No, postoji još jedan ekstrem, jednako štetan. To je stav: ‘Ne mogu se upuštati u maskaradu jer, ko sam ja da sudim’. Ovo je prevladavajući problem među mnogim našim mladim ljudima koji su jako traumatizirani moralnom policijom. U osnovi to podrazumijeva posmatranje čak i naših bliskih prijatelja kako se sve više udaljavaju od svoje vjere, a da se ne zapitamo šta se događa jer ne želimo da ‘osuđujemo’. Napravili smo grešku zamjenjujući nebrigu s neosuđivanjem.
Postoji još jedna mogućnosti pored posramljivanja i apatije. Možemo biti jedni drugima čuvari, međusobna ogledala, gdje odražavamo stvarnost iz duboke ljubavi. To se ne događa javnim objavama. Također se ne događa pretvaranjem da se ništa ne događa i zanemarivanjem onih koje volimo dok ih promatramo kako sami sebe uništavaju.
Volimo misliti o sebi kao onima koji ne zlostavljaju druge. A šta je s onim što radimo kad neko sam sebe zlostavlja? Ne bismo li barem trebali privatno razgovarati s njima da saznamo šta se događa i kako im možemo pomoći da se vrate u bolje stanje?
Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!
Napisala: Dalija Mudžahid
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
