Slijepi šejh koji je preselio na sedždi

IslamBosna.ba – Šejh Abdulhamid Kišk bio je vjerovatno najveći hatib našeg doba, koji je svojim glasom emotivno potresao arapski svijet. Zbog velikog broja hutbi i snažnog utjecaja koje su njegove hutbe imale, prozvan je imenom farisu el-menabir, vitez minbera.

Gilles Kepel, poznati francuski politolog i arabista, specijaliziran za savremeni Bliski istok i muslimane Zapada, nazvao je Kiška „senzacijom savremenog egipatskog islama… koji je narodnom, jednostavnom elokvencijom postigao znatan uspjeh“. Jedan saudijski list ga je nazvao „zvijezdom među hatibima“, dok ga je Richard T. Antoun, američki antropolog specijaliziran za islamske i bliskoistočne studije, nazvao „popularnim, jako kritički nastrojenim slobodnim egipatskim alimom koji se ne ulaguje vlastima“.

Rođen je 1933. godine i odrastao u Aleksandriji, Egipat. Još kao dječak razbolio se, zbog čega je kasnije i oslijepio. Kao desetogodišnjak postao je hafiz Kur’ana, a vrlo mlad je primljen na El-Azhar univerzitet. Nakon što je diplomirao, postao je imam lokalne kairske džamije ‘Ajn el-Hajjat i ubrzo stekao veliku popularnost zbog svojih vatrenih hutbi. Imao je jedinstven stil koji je prisutne dovodio i do plača i smijeha u istom predavanju. Hrabra je bila njegova kritika socijalističkih režima i diktatora arapskih zemalja, njegov poziv za okončanje zuluma, te protivljenje promiskuitetu, muzici i usponu sekularizma. Njegove hutbe privlačile su desetine hiljada vjernika, zbog čega je džamija u kojoj je bio imam morala biti proširena kako bi primila sve zainteresovane.

Opisujući njegovu popularnost Kepel navodi: “Bilo je nemoguće šetati ulicama Kaira a da ne čujete njegov gromoglasni glas. Uđite u taksi i vidjet ćete kako vozač sluša jednu od šejh Kiškovih hutbi snimljenih na kaseti. Zaustavite se da kupite sok na uličnom čošku, a vaše uho bit će bombardirano hutbom koju je šejh Kišk održao prošlog petka…. Vratite se u svoj stan i čuti ćete njegov glas kako uči kur’anske ajete – vratar, koji iz dana u dan sjedi na klupi, sluša Kiška”.

Šejh Kišk je svoje hutbe držao na tečnom klasičnom arapskom jeziku, ali posljednjih desetak minuta prebacivao bi se na kairski dijalekt, svakodnevni kolokvijalan govor, nastojeći da približi svojoj publici i iznese suštinu hutbe koju će lahko shvatiti. Nakon džuma-namaza, provodio bi vrijeme objašnjavajući na egipatskom dijalektu sadržaj hutbe ili nudio dodatne informacije. On je izjavio da bi „hutba trebala biti iznesena na takav način da publika ima od nje koristi, a ne da se drži teškim riječima ili terminologijama“.

“Svrha hutbe je da pozove narod na Pravi put i zabrani nepristojnosti. Također se koristi kao protuotrov društvenim bolestima, kako bi se održao zakon i red u islamskom okruženju”, kazao je šejh Kišk.

Često je u svojim hutbama govorio o Omeru, r.a., zbog čega su ga sigurnosne službe više puta upozoravale. Obično je uspoređivao vladavinu Omera, r.a., sa vladavinom većine muslimanskih zemalja. Govorio je kako je Omer, r.a., vodio brigu i o najmanjim životinjama, dok vlade muslimanskih zemalja ne poštuju ni osnovna ljudska prava.

U svojoj hutbi također je kritikovao egipatsko ministarstvo obrazovanja, jer vjeronauka nije bila obavezna na svim nivoima. Povukao je paralelu između Izraela i Egipta, navodeći da je Izrael uveo obavezno učenje o judaizmu na svim nivoima. Drugom prilikom, kazao je da pozicija rektora prestižnog El-Azhar univerziteta treba biti nezavisna od vlade, te je pozvao na osnivanje vijeća uleme koje bi nadziralo izbor rektora i time bilo nezavisno od države.

Kiškov utjecaj osjetio se i izvan Egipta, a on je očito bio svjestan toga. Tokom jedne hutbe, spomenuo je tadašnjeg libijskog predsjednika Muamera Gadafija, što je dovelo do antivladinih demonstracija u Tripoliju. U jednoj hutbi, Kišk je kazao kako je Gadafi tražio od egipatske vlade da prebaci tijelo predsjednika Džemala Abdunnasira u Tripoli, gdje bi se od njegovog groba napravila turistička atrakcija, koja bi se mogla upoređivati sa mezarom Poslanika, s.a.v.s. On je zatim kazao kako će Gadafijevo pozivanje na Poslanika, s.a.v.s., biti izvor njegove žalosti i da će biti sramotno zbačen sa svog položaja, te da će njegovo tijelo biti sahranjeno na nepoznatoj destinaciji.

On je također optužio bivše predsjednike Džafara Nimeirija, Sudan, i Hafiza el-Assada, Sirija, da više vole sekularizam od islamskog sistema vladavine.

Kišk je također povezivao arapske zemlje bogate naftom i kazao da bi, kada bi te države plaćale svoj zekat na proizvodnju nafte, bilo teško pronaći muslimana koji bi prosio za svoju opskrbu. Kišk je čvrsto vjerovao da bi plaćanje zekata od proizvodnje nafte bilo dovoljno da riješi mnoge probleme unutar muslimanskih zemalja. “Zekat na naftu je petina njene proizvodnje. Postoji zemlja koja dnevno proizvede deset miliona barela nafte. Zekat na to je dva miliona barela na godinu dana. Ako bi se dva miliona barela podijelila siromašnim muslimanima, kunem se Allahom, da među muslimanima ne bi bilo gladnih”, rekao je Kišk.

Kako je njegova popularnost rasla, egipatska vlada je postajala sve opreznija prema njemu. Pod režimom predsjednika Džemala Abdunnasira (1952–1970), Kišk je došao u sukob sa vlastima po nekoliko pitanja. Na primjer, odbio je izdati fetvu kojom 1966. godine odobrava smrtnu kaznu Sejjidu Kutbu, i odbio je potvrditi da je arapski socijalizam kompatibilan sa islamom. Takvim stavovima postao je disident, pa je jedno vrijeme proveo u zatvoru.

Pod režimom Envera Sadata (1970- 1981.), Kiškove hutbe postale su nevjerojatno popularne. I dalje je oštro kritikovao ponašanje koje je smatrao odstupanjem od islamskih načela. Međutim, Sadatov režim bio je malo tolerantniji prema takvim kritikama jer im je bila potrebna podrška islamskog pokreta u borbi protiv ‘komunizma i ateizma’. Ipak, za razliku od šejha Eš-Ša’ravija, Kišk se nije pojavljivao na državnoj televiziji niti objavljivao svoje tekstove u državnim medijima.

Godine 1981. je još jednom uhapšen od režima Envera Sadata, ali je oslobođen nakon što je na vlast došao Husni Mubarak. Međutim, oslobođen je pod uvjetom da se odrekne držanja javnih hutbi. Od tada je proveo svoj život pišući knjige sve do smrti 6. decembra 1996. godine.

U posljednjem satu svog života, prije nego što je izašao na džuma-namaz, kod kuće je klanjao dva rekata, ali sa posljednje sedžde nije ustao. Preselio je na sedždi. Šejh Kišk preselio je na način na koji je uvijek tražio od Allaha, s.v.t., da uzme njegovu dušu: Allahu moj, dopusti mi da preselim kao imam, i proživi me dok ustajem sa sedžde Tebi, Gospodaru svjetova.

IslamBosna.ba