Plodovi iskrenosti u znanju i vremenu

IslamBosna.ba – Kako su moćni plodovi iskrenosti, i kako su muslimani, pravovjerni, robovi koji traže Allaha, dž.š., i Ahiret i koji znaju bezvrijednost ovodunjalučkog života, u strašnoj potrebi za čišćenjem njihovih djela kako bi ona bila jedino u ime Allaha, dž.š., i kako bi vidjeli ove plodove i blagodati, i kako bi vidjeli stvari za koje niko ne vjeruje da se mogu desiti u normalnim granicama iz ljudske perspektive!

Jedan od ovih plodova je i to što su učenjaci koji su pisali i tražili znanje iskreno radi Allaha, dž.š., bili nagrađeni bereketom u njihovom vremenu, životima i znanju od Allaha, dž.š., a i mnogi ljudi su se okoristili od njih. Uzmi „Sahihul-Buhari“ kao primjer. Koliko knjiga je napisano i začeto?

Međutim, autor ove knjige je bio iskren prema Allahu, dž.š., i ne bi napisao nijedan hadis osim nakon uzimanja abdesta i klanjanja dva rekata i činjenja istihare Allahu, dž.š., a i zna se da je u životu imama Buharije bilo robovanja i zuhda. U ovom slučaju Allah, dž.š., ga je blagoslovio u njegovom vremenu, blagoslovio ga je u njegovim djelima, a ovoj knjizi je dao poziciju i stepen koji ima. To je najautentičnija knjiga poslije Allahove Knjige i muslimani u svakoj eri do Dana proživljenja je prihvataju cijelim srcem. Ovo je zaista čudo, kako je toliko knjiga napisano a nemaju ono što ova knjiga ima?

Takav je život imama Ahmeda, neka je Allah zadovoljan njim. Pogledaj prihvaćenost u srcima ljudi kojom ga je Allah, dž.š., nagradio – to je nevjerovatno! Ahmed bi jednostavno pokazao prstom na nekoga i rekao „Da“, ili ako bi spominjao nekoga i samo rekao „Da“, pohvalio bi ga jednostavno govoreći „Da“ ili „On je dobar čovjek“, itd. Allah bi povećao ugled te osobe u očima svih muslimana. Zbog toga bi ovaj čovjek postao ugledan, a ova riječ pohvale bi se raširila od Bagdada do Hurasana, do Egipta, do Andaluzije i svugdje drugo, i u knjigama bi se zabilježilo da je Ahmed za tog i tog čovjeka rekao da je dobar ili da ga je pohvalio. Ovo je bilo čišćenje za njega i dokaz prihvaćenosti njegovog govora i znanja, i potvrda ispravnosti njegovih uvjerenja.

A iz namjere halife El-Mutevekila je proisteklo da bude viđen u dobrom svjetlu pred svojim ljudima – kao što je slučaj s vladarima svake ere – on je tražio od imama Ahmeda da ga posjeti jer su ljudi znali da imam Ahmed jede samo ono što je halal. Želio je da mu dođe i jede njegovu hranu kako bi ljudi izvukli pouku iz ovoga, a El-Mutevekil bi bio poštovan od ljudi samo zato što je Imam Ahmed jeo njegovu hranu – čak iako ga Ahmed lično nije pohvalio nijednom riječju!

Imam Ahmed je odbio, a kada ga je El-Mutevekil preklinjao – on je El-Mutevekil, on je onaj preko koga je Allah, dž.š., uspostavio sunnet i uništio novotariju, sljedbenici sunneta su mu zahvalni, i on je vođa muslimana – vidio je da nema druge opcije nego da ga posluša. Otišao mu je kada je postio. Njegovi sinovi Abdullah i Salih su rekli: „Bili smo zabrinuti za našeg oca da će umrijeti, jer je stalno postio noćima i danima, i pio bi jedino vodu, jer voda nije nešto što se može smatrati uslugom od bilo koga.“ Čitavo vrijeme je El-Mutevekil pretpostavljao da on jede od njegove hrane jer nisu sjedili i jeli za istim stolom.

Zašto su oni imali ovoliki ugled? To je bilo samo zbog njihove iskrenosti prema Allahu, subhanehu ve te’ala.

Sa stanovišta bereketa u njihovom vremenu, pogledaj djela šejhul-islama ibn Tejmije, djela Zehebija, djela Ibn-Kesira, i djela Nevevija. Vidjet ćeš najnevjerovatnije stvari kada pogledaš ove knjige, uprkos progonu, zatvoru, maltretiranju, inkviziciji, spaljivanju njihovih knjiga i sprečavanju pisanja koje su propatili – posebno ibh Tejmije – i uprkos preokupaciji ibadetom i džihadom koju su pokazali. Ibn Tejmije je učestvovao u džihadu protiv Batinija i Tatara. Džihad i znanje, skupljanje i proučavanje znanja iz knjiga, ibadet, i još uvijek je bio u stanju da napiše sve te knjige. Kako je ovo bilo moguće?!

Danas, kao što možeš da vidiš – molimo Allaha, dž.š., da nas blagoslovi u vremenu i životima, i da nam podari iskrenost kojom ćemo zaslužiti ovo – student provede pet godina spremajući doktorat, a onda će napisati knjigu koja neće biti ništa više od citata. Šta je radio čitavo to vrijeme?

Ovo sve ima veze s tim koliko smo iskreni. Kako?

Neki su čak rekli da ako bi uzeo životni vijek jednog od prethodnika i podijelio ga na knjige koje je napisao, otkrio bi da je pisao dvadeset stranica dnevno. Je li i za koga moguće da piše ovoliko? Kada bi našao vremena da ih provjeri? Kada bi ih objavio?

Kada bismo tražili od brata da pripremi članak dug samo jednu stranicu, proveo bi cijelu noć pišući ga, a onda bi proveo cijeli sljedeći dan pregledavajući i revidirajući ga. Ustvari, cijele sedmice mogu proći bez da išta proizvede. subhanAllah! Kako su ovi ljudi pisali toliko? Ako su bili u stanju da napišu dvadeset stranica koje su pregledane, revidirane, u potpunosti i precizno referencirane, sastavljene po precizno deriviranim pravilima, ovo ne bi bilo moguće osim zbog bereketa koji je Allah dao u njihovom znanju, a sve je ovo zbog njihove iskrenosti prema Allahu,subhanehu ve te’ala.

Zbog ovoga su oni imali vosoku odlučnost i aspiracije.

Kada je Taberi rekao svojim učenicima: „Dostavit ću vam ‘Tefsir’ od 300 tomova,“ rekli su: „Ovo je predugo,“ – tri stotine tomova je bilo predugo, i nisu to mogli podnijeti – on im je odgovorio: „Allah je najveći! Ambicije su oslabile.“ Stoga ga je napisao u trideset tomova umjesto 300. Ovih trideset tomova je bilo u skladu sa snagom njihovih ambicija, jer je veliki „Tefsir et-Taberi“ – sa svim svojim predajama, lancima, jezičkim komentarima i objašnjenjima – napisao Taberi za one sa slabom odlučnosti. Danas kažemo da ga je Taberi trebao skratiti, a ustvari je on skraćen, jer su ambicije i odlučnost koju danas imamo samo desetina onoga što je bilo u vrijeme Taberijevih studenata.

Ovako je bilo. Pa kako onda nečija odlučnost oslabi?

Odlučnost slabi kada je malo iskrenosti, a raste kada je više iskrenosti i sigurnosti. Kada osoba kombinuje kvalitete iskrenosti, sigurnosti, ljubavi, i svih drugih srčanih radnji koje sam spomenuo i koje ću spomenuti, dostići će krajnje granice odlučnosti.

Kada su ashabi dostigli ovo stanje, nisu pridavali značaj bilo kojoj sili na Zemlji, bez obzira ko ili šta je ona. Radije su slali vojske na istok i zapad, na kopno i more, i ni najmanje ne bi brinuli, a na neprijatelja ne bi gledali kao da ima imalo vrijednosti. Da, oni bi napravili potrebne pripreme, proučili neprijatelja što je detaljnije moguće i bavili bi se strategijskim proučavanjem i vojnom inteligencijom. Međutim, oni su znali da se bore radi Allaha. Stoga im se nijedna sila nije smjela suprotstaviti. Bili su pobjednici zbog svoje vjere, ispravnosti, iskrenosti i vijernosti Allahu, subhanehu ve te’ala.

Ima još samo jedna tema za spomenuti s kojom ću završiti, a to je da imati iskrenost rezultira time da budeš smatran od onih iskrenih, jer ono što daješ to ti se vraća. Dakle, ako si iskren i istinoljubiv prema Allahu, Allah, dž.š., će te učiniti od onih iskrenih, a iskreni su najbolja Allahova stvorenja. To su oni koji poznaju Allaha, dž.š., a to je najvažnija od njihovih mnogih karakteristika. Ovo je spomenuto u suri „Es-Saffat“ nakon što Allah spomene stanje politeista i onih koji pripisuju Allahu sina i srodstvo između Njega i džina. Na kraju ovih ajeta On je rekao: „Hvaljen neka je Allah i daleko od onoga kako Ga oni predstavljaju!“ (Es-Saffat, 159) („Osim Allahovih iskrenih robova“ [Es-Saffat, 40])

Dakle, On je čist od svega onoga čime ga opisuju osim onoga čime ga opisuju oni koji Ga poznaju i daju mu Njegovo pravo, a oni ga opisuju atributima perfekcije i uzvišenosti.

Autor: Safer ibn ‘Abd er-Rahman el-Havali
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba