Saudijski rat protiv sunnija

IslamBosna.ba- Tokom protekle decenije su objavljene dvije vrijedne knjige koje opisuju padanje hijeropovijesne grupacije, poznate pod nazivom „Ehli sunnet ve l-džema’at“, naspram uspinjanja ši’ijske grupacije, u svim krajevima muslimanskoga istoka. Jedna od njih je knjiga američkoga akademika iranskoga porijekla Wali Husein Nasra pod naslovom Buđenje ši’ija (Sahwatu eš-ši’a), a drugu je napisala američka novinarka Debore Amos, Zalazak sunnija (Efulu ehli sunna).

Te dvije knjige opisuju gotovo istovjetnu pojavu, ali različitim riječima. Knjiga Walija Husejna Nasra iznosi pojedinosti o političkome uspinjanju ši’ija u regiji, naročito nakon američkoga zaposjedanja Iraka, pokazujući jasnu naklonjenost ši’ijskome bloku, iz koje izvire stanovita opijenost uspjehom kakva sada vlada u redovima ši’ijskih političkih izabranika, naslonjena na huškanje Amerike i njeno pružanje podrške ši’ijskim snagama u ekspanziji, protiv sunnijskih snaga u opadanju.

Knjiga Debore Amos, dotle, opisuje opadanje sunnijske moći u regiji nakon američkoga zaposjedanja Iraka, iskazujući duboka saosjećanja za nevolje sunnija u Iraku i detaljno otkrivajući ubijanja, protjerivanja i uklanjanje tragova njihovoga prednjačenja u Iraku, pod parolom „iskorjenjivanja Bas partije“.

Moguće je na navedenu pojavu i njene dvije ravni – uspinjanje ši’izma i zalazak sunnizma – osvrnuti se i po tome što su sunnije (ehlu-s-sunne ve l-džema’a), posljedicom djelovanja saudijskih politika, postali sljedbenici tradicije bez zajednice. Upravo to je ono što želimo jasno iznijeti na ovim stranicama.

Dviju navedenih knjiga sam se sjetio posljednjih dana, dok sam, poput mnogih drugih, posmatrao idejnu zbrku i zapanjujuću strategiju od koje pati jedna od najvažnijih sunnijskih zemalja na muslimanskom istoku, a to je Kraljevina Saudijska Arabija. Sama po sebi, ta zbrka nije ništa novo, ali je ona tokom nekoliko proteklih godina poprimila dramatične oblike i razmjere.

Razlog povezivanja dviju knjiga sa saudijskom politikom je to što je saudijska vlast najodgovornija za nevolje sunnija, za eroziju njihove gromade i cijepanje njihovih redova tokom posljednjih decenija, jednako zbog izdavanja okoštalih vjerskih proglasa koji su poimanje islama sabijali u tijesan okvir a poimanje sunnizma u još tješnji, kao i zbog zamršene i kontroverzne strategije koja je sunnijama onemogućavala da postignu uspjeh u koegzistiranju sa ši’ijama, ili u međusobnome rivalstvu.

Muslimanske mase iz reda sunnija su dogovaranje i islamsku narav, kroz stoljeća, uspijevali očuvati zahvaljujući dvama načelima. Prvo načelo glasi: „Mi nevjernikom ne smatramo nikoga ko se okreće prema Kibli“. To je jedno kolosalno načelo koje se izvodi iz Vjerovjesnikovog hadisa: Ko klanja naš namaz, okreće se našoj kibli i jede od onog što mi koljemo, to je musliman koji uživa zaštitu Allaha i Allahova Poslanika, pa ne kršite ovu Allahovu zaštitu. (El-Buhari, Es-Sahih; En-Nesa’i je ovaj hadis zabilježio u poglavlju „Obilježja muslimana“ u sklopu zbirke Es-Sunen).

To kolosalno načelo su muslimanska društva, kroz većinu epoha svoje historije, sačuvala od optuživanja za nevjerovanje, kakvo trga redove i onemogućava dogovor.

Govoreći o štetnosti od optuživanja za nevjerovanje „onih koji se okreću prema Kibli“, veliki učenjaka Hafiz ez-Zehebi, u sklopu predaje o Ebu l-Hasanu el-Eš’ariju i učitelju Ibn Tejmiji, kaže: „Kod El-Eš’arija sam našao tvrdnju koja me je iznenadila. Pouzdana je, a El-Bejheki prenosi da je čuo Hazima el-‘Abdevija i Zahira ibn Ahmeda es-Serahsija kako kažu: „Kad je Ebu l-Hasanu el-Eš’ariju, u mojoj kući u Bagdadu, došao smrtni čas, pozvao me je, a ja sam došao. Rekao mi je: ‘Posvjedoči mi da ja za nevjerovanje ne optužujem nikoga ko se okreće prema Kibli! Svi oni ukazuju na Jednoga Gospodara, a samo riječi im se razlikuju’“. Ez-Zehebi ističe: „Tako to i ja prihvatam. U tom smislu je i naš učitelj, Ibn Tejmije, pri kraju svoga života, rekao: „Ja nevjernikom ne smatram nikoga iz zajednice“. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: ‘Abdest čuva samo vjernik“, a ko sa abdestom spremno dočekuje namaz, taj je musliman“ (Ez-Zehebi, Sijeru a’lami n-nubela’).

Drugo načelo sa kojim su muslimanske mase očuvale narav jedinstvene muslimanske zajednice, jeste pojam ehli sunnet ve l-džema’at, koji je u prošlosti bio jedan obuhvatan pojam kakav obuhvata muslimanske mase svih pravaca naučavanja i pravnike, teologe i ezoterike koji od njih unekoliko odstupaju. Pojam ehli sunnet ve l-džema’at, sa svojom postojanošću i snagom može apsorbovati ražličite islamske škole, što ga čini dovoljno širokim za ogromnu većinu muslimana.

Tako je pojam ehli l-Kibla pod jednim kišobranom okupljao sve muslimane, uključujući i sunnije i ši’ije, dok je pojam ehli sunnet ve l-džema’at pod jednim bajrakom okupljao sve muslimanske mase izuzimajući ši’ije. Međutim, pojam ehli l-Kibla se danas ne vidi u širinama islamske kulture, a sunnije su danas sljedbenici tradicije bez zajednice.

Uzrok tim dvjema devijacijama, u biti, potječe iz praktikovanja pripisivanja nevjerovanja i klevetanja koje saudijska politička i vjerska vlast širi diljem islamskoga svijeta. To je praksa koja razdvaja a ne spaja. Uz nju se ne može imati okrilje koje će okupiti sve muslimane, kao što je okrilje ehli l-Kible, niti se sa njom može podići bajrak pod kojim će se okupiti muslimanske mase, kao što je bajrak ehli sunneta vel-džema’ata. Nema toga ko ne zna da je ta praksa izvor iz kojeg naviru svi pokreti optuživanja i klevetanja u islamskome svijetu.

Nadalje, druga pogreška koju saudijska vlast pravi prema cjelokupnoj muslimanskoj zajednici, u širem smilu, a prema sunnijama posebno, jeste uvlačenje sunnija u istrjebljujući i trajni sektaški rat protiv ši’ija.

Ishod toga sukoba je nevolja svim muslimanima uopće, a dvostruka je nesreća sunnijama, jer saudijsko komandovanje je na neuspjeh osuđeno u svakom ratovanju.

Odnosi između sunnija i ši’ija se ne daju ni zamisliti nikako osim na trasi dvaju puteva. Jedan je miroljubivo koegzistiranje, koje uvažava specifična naučavanja, priznaje pravo na različitost i zalaže se za garantovanje pravičnosti i slobode sa sve, bez dvojbe i bez izuzetka – to je najbolji islamski i ljudski put. Drugi je, pak, političko i vojno rivalstvo koje bi donijelo ravnotežu i svaku od dvije strane uvjerilo da suživot nema alternative, da je nametanje volje bilo koje strane drugoj, apsurd, koji u sveopštu propast vodi obe strane, a i muslimansku zajednicu u cijelosti.

Pogrešna saudijska strategija je u susretu sa ši’ijama, uopće, a sa Iranom posebno, onemogućila sunnijama da dostignu ijedan od dvaju puteva. Optužujućim i klevetničkim proglasima im je onemogućila da izaberu miroljubivo koegzistiranje sa ši’ijama, zatim ih je na političkome i vojnome planu navela na aktivno suprotstavljanje širenju ši’izma.

Tako je saudijska vlast zbližavanje na vjerskoj osnovi sunnijama onemogućila primjenom optuživanja i klevetanja koje širi, nakon čega im je onemogućila i da se okupe na političkom planu, ostavljajući ih na cjedilu i zadajući im udarac u leđa.

Sunnije se pretvaraju u instrumente u rukama saudijske vlasti (u tome im je prethodio Sovjetski Savez u sklopu američkoga strateškog plana). Oni nisu neka neka prava strana kojoj se želi da postigne ikakav pozitivan rezultat, bilo u smislu miroljubiovoga suživota ili rivalstva.

Treća pogreška saudijske vlasti je posezanje za grijehom kontrarevolucije i usmjeravanje svoje političke i materijalne moći protiv naroda, počevši od samoga izbijanja revolucionarnih pobuna u sklopu Arapskoga proljeća, kao i istrjebljivački rat protiv sunijskih snaga koje su povele te revolucije. To je ono što podriva cjelokupno zdanje arapskog bića i otvara pogubne pukotine na arapskome organizmu, na najvećoj sunnijskoj vrijednosti, kroz koje su prošli Irak, Sirija i drugi.

Saudijska razorna strategija je na vidjelo iznijela veliko opadanje snage sunnija, političke i vojne, pa čak i demografske, u većini zemalja arapskoga istoka:

– Sunnije su u Iraku platile cijenu pouzdavanja u saudijsku vlast i pružanoga varljivog utiska o spremnosti da se suoče sa iranskom ekspanzijom, kao i ispraznoga verbalnog rata protiv ši’izma. Rezultat je stravičan sa stanovišta ubijanja, mučenja, protjerivanja i udaljavanja od naslijeđene zemlje i imovine u zemlji kojom su upravljali tokom cjelokupne islamske historije, osim za vrijeme vladavine Buvejhida koje je trajalo jedno stoljeće.

– U Siriji su pobunjenici bili na udaljenosti svega nekoliko kilometara od dvorca krvnika Beššara el-Eseda u Damasku. Usljed svoga egoizma, saudijska vlast je izvršila pritisak da se obuzda sirijska pobuna i na marginu stave njeni pomagači, posebno Katarani i Turci. Posljedica je bilo cijepanje sirijske pobune na političkome poprištu i njeno rušenje na vojnome poprištu. Junačka opsada koja je trebala pravdu donijeti svrgavanjem Beššara el-Eseda snagom oružja, otišla je tako u vjetar.

– Prevrtljivost saudijske politike u Jemenu dostojna je izučavanja na fakultetima političkih nauka, kao primjer smušenosti, kontraverznosti i nesuvislosti. Saudijska vlast, ne samo što je Abdullaha Saliha izbavila pred pobunom njegovoga naroda, već mu je i život spasila nakon što je bio u Sani odlučno napadnut, da bi ga, potom, u Jemen vratila kao ponosnoga pobjednika koji se poigrava sudbinom revolucije. Da bi iskorijenila Jemensku reformsku koaliciju, najveću sunnijsku političku snagu u Jemenu, pomagala je Huse. Uplitanje saudijske vlasti je, zatim, prešlo u rat protiv Saliha i razaranje Jemena, sa željom da se riješi Husa.

– Saudijska vlast je u Turskoj bila pomagač gnusnoga vojnog puča, čiji cilj je bio prekid napredovanja Turske, putem postavljanja vojnoga komandanta tipa Abdulfettaha es-Sisija, ugnjetača svoga naroda, pokornoga Zapadu, da Tursku vrati u podanički položaj i otvoreno neprijateljstvo prema islamu i Arapima, te da je baci u savez sa Izraelom, da je liši časti u koju svoja nadanja polažu muslimani u raznim krajevima svijeta, dok novu Tursku posmatraju kao jednu snažnu državu koja živi u miru sa muslimanskim okruženjem.

– Prije toga, saudijska vlast je u Egiptu bila najveći pomagač gnusnoga vojnoga puča koji je živu pokopao najljepšu, najdalekosežniju i strateški najvažniju revoluciju Arapskoga proljeća. Time je saudijska vlast željela iskorijeniti pokret Muslimanska braća, najveću muslimansku političku snagu u svijetu, najrašireniju i najpravedniju, kojoj se najviše vjeruje. Dovoljno je to što je ona zadobila većinu biračkih glasova na prvim predsjedničkim izborima u historiji Egipta, najveće arapske zemlje.

– Zatim je blokada Katara došla kao loš završetak saudijskog rata protiv svake sunnijske snage u usponu, pa makar ona bila najbliža u pogledu kulture, geografskoga položaja i demografije. Saudijska vlast je razorila i posljednje linije odbrane tih snaga, razgradila Zaljevski kooperacioni savjet, a to je regionalna sila koju je Saudijska Arabija, 1981. godine, svojom rukom oblikovala kako bi motrila iransku revoluciju i udaljila tu opasnost od organizacija koje kontrolišu zemlje Zaljeva.

– Vjerovatno će sunnije u Libanu biti posljednje sunnijsko društvo kojem će nevolje donijeti saudijska vlast. Sada ih ona nastoji gurnuti u neravnopravan sektaški rat, pa da im, nakon toga, zada udarac s leđa, kako bi se ostvarile ambicije čovjeka koji sada pretenduje na saudijsko prijestolje, sa svrhom da služi svojim saveznicima cionistima, kojima se u zagrljaj bacio misleći da oni upravljaju sudbinom kosmosa.

Muslimanske naučne ustanove, koje u ime zajednice iznose svoj stav o saudijskom ratu protiv sunnija, ne mogu biti mirne. Svjetsku uniju islamskih učenjaka saaudijska vlast „lijepi“ paskom terora, iako je to jedan veliki svjetski savez učenjaka iz svih pravaca i izvora naučavanja.

Prethodno je saudijska vlast pohapsila intelektualnu elitu u zemlji Dvaju harema, umjerene daije, kao što su: šejh Selman el-‘Avda, dr. Ali Hamza el-Amri, te djelatnici reformisti, poput dr. Abdullaha el-Hamida i prof. Muhammeda el-Kahtanija.

Saudijska vlast nastoji time presuditi posljednjim glasovima koji govore o čistoti islamskoga poslanja i svijesti muslimanske zajednice, a islamsku scenu ispuniti plaćeničkim novinarstvom i zlokobnim turbanima iskvarenih učenjaka koje autokrata iskorištava i „cinično ih ismijava zatvarajući im usta zalogajčićima sa despotske trpeze“, kako je to opisao učenjak Abdurrahman el-Kevakibi.

Ja ne tvrdim da u Iranu i njegovoj ekspanziji nema odvratnoga sektašenja i jasnoga neprijateljstva zbog kojega četiri navedene zemlje krvare godinama. Međutim, Iran i njegovi saveznici ne prave spoj zločina i neuspjeha, greške i nesuvislosti, onako kako to vidimo kod saudijskih vlasti.

Jedan istraživač na Institutu za strategijske studije u Washingtonu je prije nekoliko dana napisao članak u New York Timesu u kojem uspoređuje saudijsku i iransku strategiju u regiji. Pri tome je uočio velike razlike među dvjema zemljama u predodžbi i izvedbi. U članku stoji, uz ostalo, to da Iran koristi međunarodne odnose, iskustvo, eksperiment i strategijsko strpljenje, a kod Saudijske Arabije nema ništa od toga; zatim, Iran ispunjava obećanja data saveznicima, a kod Saudijske Arabije nije isti slučaj.

Da iransko vojno zapovjedništvo razmišlja na način kako razmišlja saudijsko zapovjedništvo, vidjeli biste iranski vojni puč okrenut protiv Beššara el-Eseda u Siriji, masakriranje Alevita u Latakiji uz iransku materijalnu potporu, zatim iransko divljačko granatiranje libanskoga Hizbullaha i ši’ijske populacije u Iraku, uz istrjebljujući iranski rat protiv ši’ija u Iraku i Zaljevu, kao i optuživanje ši’ijskih naučnih ustanova za terorizam!!! Može li iko razuman i pomisliti da se iransko političko promišljanje spusti na tako nisku razinu, do suludosti koju Saudijska Arabija, odista, provodi protiv sunijskih muslimanskih snaga u svim krajevima regije?

Sažetak svega izloženoga je to da saudijska vlast onemogućuje sunnijama da izaberu miroljubiv suživot sa ši’ijama, zatim im onemogućuje i da izaberu pozitivno rivalstvo sa njima; bori se protiv svih vidova njihove materijalne i idejne moći; zalaže sve svoje snage u pokopavanje pobuna naroda i držanje njihovih aktera u mračnim zatvorima, a sve to navodno prizivajući pobjedu islama i pronošenje bajraka sunnizma.

Istina je da sunnijama na arapskom istoku nema budućnosti osim ako se dogodi duboka kulturalna i strategijska promjena u zemlji Dvaju Harema koja je središte i izvorište islama, ili se centar sunnizma iz Saudijske Arabije prenese u neku drugu veliku zemlju, u neki od njegovih velikih historijskih zavičaja, kao što su Egipat, Sirija i Anadolija.

Sve dok saudijska vlast bude ratovala protiv sunnija, neka se većinske i manjinske skupine, unutrašnji i izvanjski neprijatelji, raduju pijenju njihove krvi, skrnavljenju njihove časti, protjerivanju iz njihovih domova i egzemplarnom agzodusu!

Teško onome kome je saudijska vlast pomagač u ovo naše vrijeme!

Autor: dr. Muhammed Muhtar eš-Šenkiti,

profesor političke etike i historije religija

Izvor:Al-Jazeera

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba