Selman el-Auda - Osnove ljubavi, samilosti i suosjećanja -

IslamBosna.ba- Poslanik, s.a.v.s., je rekao: Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti i osjećanjima je poput jednog tijela, ako jedan njegov organ oboli i svi drugi organi osjećaju bol i groznicu. (Sahih Buhari 6011 i Sahih Muslim 2586.)

Svi znamo za ovaj poznati hadis, ali šta on ustvari zahtijeva od nas?

Osobine ljubavi, samilosti i suosjećanja su slične po značenju. Postoji više načina da se razumije razlika među ovim pojmovima.

Može se smatrati da je razlika između ovih osjećaja povezana sa stanjem onog koji ih doživljava. Ljubav je emocija koja se osjeća u srcu za drugu osobu stalno i pod različitim okolnostima. Nasuprot tome, samilost i suosjećanje kod osobe se javljaju prema drugim osobama u trenucima kada je ta osoba u stanju slabosti.

Umjesto toga, može se reći da osjećamo ljubav prema onima koji su naša porodica i prijatelje, samilost prema onima kojima smo u mogućnosti da pomognemo, i saosjećanje prema onima čije nesreće su izvan naših mogućnosti da im pomognemo, a za koje jedino možemo srcem saosjećati. U ovom slučaju, imamo tri nivoa osjećaja. Najspecifičniji je ljubav. Zatim dolazi samilost, a saosjećanje je na trećem mjestu.

Postoje samo dva moguća načina na koje možemo razlikovati ova tri osjećaja.

Povrh toga, ovi osjećaji prevode osjećaje u riječi i djela. Ljubav i privrženost koje muslimani moraju gajiti u svojim srcima za druge muslimane trebala bi ih udaljiti od osjećaja zlobe jednih prema drugima i da ne budu zlopamtila. Trebalo bi da im pomognu da ne budu sumnjičavi jedni prema drugima.

Saosjećanje muslimanima treba da znači da međusobno dijele radost i žalost. Kad musliman sazna za neko dobro koje je zadesilo njegovog brata, to je prilika da mu se pridruži u radosti. Isto tako, trebalo bi osjećati bol muslimana kojeg je pogodila tragedija, bilo gdje u svijetu. Muslimani trebaju osjetiti bol kad je npr. nekog brata udarilo auto, kada se desi da su muslimanke negdje silovane, ili kada je neka muslimanska zemlja napadnuta ili pogođena prirodnom katastrofom.

Srce vjernika ne može pomoći, ali može osjetiti ovu bol. Zaista, moramo osjetiti bol kada je bilo koje živo biće, bez obzira na vjeru, pogođeno nepravdom ili nesrećom.

Tuga i suosjećanje su naša najminimalnija obaveza prema braći muslimanima – generalno i prema ljudskom rodu – u vremenima poteškoća. Allah, s.v.t., nam ne naređuje samo da osjetimo tugu, nego da i radimo dobra djela i pružimo pomoć. Međutim, takva tuga nas može inspirisati na plemenita djela.

U najmanju ruku, barem možemo uputiti Allahu dovu za one u potrebi. Dova nije mala stvar. Zbog naše dove, Allah, s.v.t., može otkloniti nesreću sa kojom se muslimani suočavaju. Allah, s.v.t., nam u Kur’anu naređuje da Mu dovimo i govori nam da će odgovoriti na naše dove. Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! (El-Mu’min, 60)

Muhammed, s.a.v.s., je rekao: Dova je ibadet. (Sunen Et-Tirmizi 2969 i Sunen Ebu Davud (1479))

Ova unutrašnja osjećanja ljubavi, samilosti i suosjećanja o kojima govorimo, trebamo izraziti riječima ili će oni nestati iz naših srca. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: Lijepa riječ je sadaka.

Mnogo ljudi ne traži ništa više od riječi podrške ili ohrabrenja. Nekad je samo malo suosjećanja sve što im je potrebno. Osoba koja je škrta na riječima je zaista tvrdica. Najmanje što možemo je pričati istinu javno, i kada smo sami doviti za našeg brata muslimana ili sestru muslimanku.

Danas, kada nam mediji i virtuelni svijet interneta daju tako puno mogućnosti da svojim riječima napravimo razliku i pozitivno utječemo na javno mnijenje. Može se desiti da se neka ideja koja je začeta na TV-u, nekoj internet stranici, ili na Facebooku, u konačnici utječe na politiku vlada, međunarodne organizacije i humanitarne nevladine organizacije.