Nasima Hatun, Rohinja- Poslušajte našu priču tuge i smrti

IslamBosna.ba– Zovem se Nasima Hatun i imam 60 godina. Prije krize smo živjeli prilično lijepo, moj muž je bio ribar i imali smo tri kćerke, živjeli smo veoma dobro za Rohinje. Iako smo se sočavali s pritiskom od vojske, nismo imali problema sa hranom ili skloništem.
Kada je vojska počela da puca po našem selu svi smo pobjegli u različitim pravcima. Krila sam se u džungli kada mi je neko rekao da mi je muž ubijen. Osjećala sam se bespomoćno i uplašeno.
Vojska je preuzela selo tako da se nisam mogla vratiti po tijelo, morali smo ga ostaviti tamo i brzo krenuti za Bangladeš.
Putovala sam sa kćerkama i nekim komšijama iz sela, nismo ništa mogli ponijeti tako da smo jeli i pili šta god smo našli na putu. Jednog dana smo prolazili pored napuštene prodavnice koju smo opljačkali, to je bila jedina prava hrana koju smo jeli tokom desetodnevnog putovanja, bili smo jako gladni.
Tokom cijelog puta sam plakala tako da su se moje komšije sažalile i platile nam čamac da pređemo u Bangladeš. Bila sam tužna što napuštam Mijanmar, tamo sam izgubila muža, kuću, zemlju i sve što sam imala.

Ovdje smo uspjeli da izgradimo sklonište, lokalno stanovništvo Bangladeša nam pomaže u hrani. Ali nemamo prilike da zaradimo novac, nema posla za nas. Šta možemo očekivati od budućnosti ako ne nemamo novca?
Svi se žele vratiti u Mijanmar ali ne mislim da će to ikada biti moguće, nikada više tamo nećemo biti sigurni. Ako se vratimo, bićemo mučeni ili ubijeni. Vjerujem da svijet posmatra našu situaciju. Tražim da pokažu saosjećanje, da svijet čuje naše priče tuge i smrti i zamisli kako bi se oni osjećali da su na našem mjestu.

Ispričano Katie Arnold u novom skloništu Kutupalong u blizini Cox Bazara, Bangladeš

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba