Selman el-Auda: Izbjegavanje govora u prvom licu

IslamBosna.ba- Pojedinci su stekli naviku da izbjegavaju da govore u prvom licu jednine, kao da je to znak bogobojaznih. Kada su primorani da kažu ‘ja’, oni odmah dodaju ‘i tražim zaštitu od Allaha do toga ja’. Jednom sam rekao jednom mladiću: “Mora da te šejtan nadahnuo da to uradiš jer ti voliš da ponavljaš riječ ‘ja’. To je ustvari najčešće izgovarana riječ kod svih”.
To nije ništa više od navike u govoru. Pojedini su čak otišli toliko daleko da govore o sebi u trećem licu, govoreći o sebi kao ‘muhtadž Allahove milosti” ili “onaj koji s tobom govori kaže…”
Riječ “ja” nije uvijek loša. Ona se pojavljuje na 66 mjesta u Kur’anu i obično je u pozitivnom kontekstu. Allah uvijek koristi riječ “ja” kada govori o sebi:
Ja sam, uistinu, Allah, nema drugog božanstva, osim Mene. (Taha, 14)
Kaži robovima Mojim da sam Ja, zaista, Onaj koji prašta i da sam milostiv. (el-Hidžr, 49)

Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! (Taha, 12)

On također koristi ovu zamjenicu u izjavama kada naređuje poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., da kaže o sebi:
…a ja nisam vaš čuvar. (el-En’am, 104)

Reci: “O ljudi, Istina vam dolazi od Gospodara vašeg, i onaj ko se uputi Pravim putem – uputio se za svoje dobro, a onaj ko krene stranputicom, krenuo je na svoju štetu, a ja nisam vaš odvjetnik.”(Junus, 108)

…i reci: “Ja samo javno opominjem.” (el-Hidžr, 89)

Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, samo – meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjajte i od Njega oprosta tražite! (Fussilat, 6)

“A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga” – reče on – “da ti poklonim dječaka čista!” (Merjem, 19)

Lična zamjenica “ja” se pojavljuje bez ikakve pretencioznosti u mnogim konktekstima. Ona se koristi za izražavanje poniznosti i skromnosti. Ako vidiš da je u mene manje blaga i manje roda nego u tebe (Kehf, 39)

Ona se pojavljuje da bi izrazila blagost i reagovala na zlo sa nečim što je dobro, kao na mjestu kada Abil kaže Kabilu: I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova (Ma’ida,28)

Ona se pojavljuje kod predstavljanja i priznavanja Allahove milosti: “A da ti nisi, uistinu, Jusuf?” – povikaše oni. – “Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao..” (Jusuf, 90)

Ona se pojavljuje da bi izrazila nečiju kvalifikaciju zadatim zadatkom, kao što je Jusuf kazao: “Postavi me” – reče – “da vodim brigu o stovarištima u zemlji, ja sam zaista čuvaran i znan.” (Jusuf, 5)

I kada je jedan od Sulejmanovih posebnih sluga mu rekao: Ja ću ti ga donijeti “prije nego iz ove sjednice svoje ustaneš… (en-Neml, 39)
A drugi mu reče: A ja ću ti ga donijeti prije nego što okom trepneš. (en-Neml, 40)

Ona se pojavljuje da bi izazila koristi da bi se njome iskazala dobra djela u prošlosti i predviđanje budućih blagodati.
Poslanik Muhammed, s.a.v.s., naprimjer, je jednom postavio nekoliko pitanja: Ko je današnji dan započeo postom? Ko je danas pratio dženazu? Ko je nahranio gladnog’ Ko je danas posjetio bolesnog?
Na svako od ovih pitanja, Ebu Bekr je odgovorio sa “Ja sam”. (Muslim)

Ona se koristi kako bi se samouvjereno preuzela inicijativa da se nešto uradi. Jednom je Poslanik, s.a.v.s., upitao: Ko će ovom sabljom zadovoljiti pravdu? Ebu Dudžaneh je odgovori: Ja ću, Allahov Poslaniče (Mustredek el-Hakim)
Ona se koristi prilikom priznavanja vlastitih grijeha Allahu, kao što je kraljica od Sabe kazala: Gospodaru moj, ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova! (en-Neml, 44)

I kao što je žena faraonova priznala da je pokušala da zavede Jusufa: …ja sam njega na grijeh navraćala, on je istinu rekao.(Jusuf, 51)

Riječ ‘ja’ se može koristiti za izražavanje nečije kvalificiranosti, poziva na bogobojaznost postavljanjem primjera i otvaranjem mogućnosti za druge. Mogu je koristiti jaki i koji ne optužuju druge za ono što su uradili i koji priznaju svoje grijehe umjesto da ustraju u njima, za njih Allah kaže: i za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju (Ali Imran, 135)
Kada ljudi nemaju ispravan osjećaj sebe i vlastite važnosti, oni prestaju biti produktivni i uspješni. Oni prestaju, na neki način, biti potpuno živi.