IslamBosna.ba- Historija nas uči da su siromašni uvijek bili najmoćnije oružje kojem pribjegavaju despoti u usponu kada žele da konsoliduju svoj prijesto.
Ali, ona nas također uči da su oni i najopasnija noćna mora vladara, njegovi najgori neprijatelji i posljednji ekser u kovčegu.
Onaj vladar je budala koji to shvati onda kada je prekasno.
U prvom tomu svoje knjige, Džabartijeva historija, veliki egipatski historičar Abdurrahman el-Džabarti, piše o nasilnoj revoluciji gladnih u Kairu koju su sproveli siromašni sredinom mjeseca muharrema hidržetske 1107. godine (što odgovara 26. avgustu 1695.)
“Siromasi i prosjaci- muškarci, žene i dječaci- su se okupili i otišli do dvorca. Stajali su u dvorištu i vikali zbog gladi, ali im niko nije odgovarao. Bacali su kamenje, a velij (lokalni guverner, vladar) je uzjahao konja i istjerao ih vani”, piše Džabarti.
Kada su siromasi shvatili da vikanje i bacanje kamenja nije dovoljno da ubijede veliju u ozbiljnost svojih zahtjeva, započeli su nerede, upali su u prepune vladine trgovine žita i ukrali ih od trgovaca.
Nakon 12 dana, revolucija gladnih je uspjela da zbaci veliju, koji je prvo mislio da je rastjeravanje siromašnih dovoljno da se kontroliše njihov bijes.
Novi velij, Ismail-paša “dodijelio je siromahe prinčevima i dostojanstvenicima, svakoj osobi u skladu sa njegovim stanjem i mogućnostima, te osigurao da primaju dovoljno hljeba i hrane ujutro i navečer, dok inflacija ne prođe”.
Nevolje se tu nisu završile, grad je pogodila kuga. Ismail-paša naredi da državna hazna preuzme troškove brige o tijelima sve dok epidemija ne prođe.
Ljudi su hvalili novog veliju koji ne samo da je kontrolisao krizu već je također preuzeo mjere protiv bogatih koji su izbjegavali plaćanje poreza kao i protiv korumpiranih velikaša. Oni su dijelili plijen između sebe što je i dovelo do velike inflacije.
Kada je njegovo sin Ibrahim osunećen, on je također preuzeo troškove sunećenja za 2.336 dječaka i svakom od njih je poklonio odjeću i dinar.
Nakon što je Ismail-paša vladao pošteno i mudrim odlukama, narod je mislio da su konačno pronašli svog vladara iz snova, poštenog vladara čija pravda će vječno trajati.
Međutim, velij je naglo promijenio svoju ekonomsku politiku i to zbog savjeta svog finansijskog savjetnika, čovjeka po imenu Jassif.
Jassif je bio dobar u onome što je radio i ubijedio je veliju u novi plan koji će napuniti državnu haznu. Kada su novi zakoni objavljeni, narod se uznemirio i požalio se prinčevima grada, koji su otišli u zamak i pregovarali sa velijom, ali bez uspjeha.
Prinčevi su bili ljuti i tražili su od velije da im preda svog finansijskog savjetnika, ali on je odbio.
Došlo je do eskalacije sukoba između velije i dostojanstvenika, koji su bili svjesniji nezadovoljstva na ulicama. Velija je na kraju odlučio da žrtvuje Jassifa tako što će ga staviti u pritvor kako bi umanjio ljutnju naroda. Ali zahtjevi naroda su se povećali zbog kasnog odgovora velije.
On je mislio da narod neće zaboraviti dobro koje im je učinio. On također nije pretpostavio da će se protiv njega okrenuti njegovi vojnici, kidnapujući Jassifa i javno ga pogubivši. Njegovo pogubljenje je samo povećalo ljutnju naroda te su spalili tijelo mrtvog finansijskog savjetnika.
Zahtjevi mase na početku su bili jednostavni, zahtijevali su da se službenik smijeni i da se povuku odluke koje su donosile propast narodu. Međutim, arogancija velije, koji je bio ubijeđen da ga narod voli, je samo povećala njihovu ljutnju i dovela ih do toga da počine zločin.
Umjesto da je velija spasao sebe odgovarajući na samom početku na zahtjeve naroda, njegova tvrdoglavost je dovela do toga da izgubi svoj položaj, navodi Džabarti.
Egipatska vojska je svrgla veliju. Njegov nasljednik ga je izveo pred sud gdje je ustanovljeno da duguje novac gradu. Ismail-paša je bio prisiljen da proda svoju kuću i da živi u egzilu u Bagdadu.
Njegova vladavina je okončana samo nakon dvije godine jer nije tokom svoje vladavine nije shvatio najvažniju lekciju koju vladar treba znati “nemoj misliti da si siguran od ljutnje siromaha, jer oni te neće zauvijek podržavati, ukoliko ih ti ne budeš zauvijek podržavao”.
Zašto se kod zemalja u razvoju historija ponavlja? To je jednostavno zbog toga što vrlo malo ljudi u ovim zemljama čita historiju ili uči iz njenih lekcija. Dakle, čini se da je historiju lakše ponavljati, nego ponuditi nešto novo.
Napisao: Bilal Fadl
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba