U Beču obilježena 20. godišnjica genocida u Srebrenici

IslamBosna.ba- Da li je Bošnjak previo rane nanesene u ne tako davnom ratu? Da li je naučio kako se nositi s posljedicama rata, kako oprostiti a ne zaboraviti? Po broju posjetitelja skupa povodom obilježavanja dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici održanom danas (13. juna) u Beču, jeste. No, po najsvježijim dešavanjima na tlu tvorevine nastale na jecajima i krvlju žrtava rata, kao i po dešavanjima na tlu Evrope gdje se hapse oni koji su bili spremni i živote dati za državu, nije.

Da li će i kada shvatiti Bošnjak da se lakomislenim ili nikakvim pristupom ovoj važnoj temi može dogoditi i gore!? Genocida nad Bošnjacima je bilo i ranije, zadnji genocid ima već dvocifren broj, no po prvi put Bošnjak ima mogućnost pričati o onome što se dešavalo. Dužnost je svjedočiti o zlodjelima kojeg su počinile naše komšije, ali i zločinci iz Srbije i Crne Gore. Dužnost je voditi računa o žrtvama rata, a najveća dužnost je procesuirati počinitelje. Nekažnjeno zlodjelo je podsrek za činjenje novog, a samo ga mogu spriječiti svjedočenja, odnosno prekid šutnje.

Ovogodišnje obilježavanje Genocida u Srebrenici je bilo pod motom „Žene kao žrtve rata u BiH“, a organiziralo je udruženje Srebrenica-Beč platforma Bosna-Austrija, uz podršku socijaldemokratske partije Beča, KUD Bosona, KUD Behar i mnogih drugih. U toku programa je KUD Behar izveo nastup „Srebrenički cvijet“ a Selma Aljović je uz harmonikašku pratnju Anela Ahmetovića nakon jedne sevdalinke izvela i solo „Srebrenički inferno“.

Slikari Enver Bužo i Mak Hubjer su izložili svoje umjetničke radove vezane za Srebrenicu.

Nakon prikazanog filma Avde Huseinovića „Prekid šutnje“, o temi „Žene kao žrtve rata u BiH“ su govorili svjedoci zločina, predstavnica udruženja „Žena žrtava rata“ Bakira Hasečić koja je prisutnima pokušala dočarati konfuznu situaciju u kojoj se nalaze žene ali i muškarci koji su preživjeli torture silovanja i mučenja.

„U manjem entitetu se ratni zločinci veličaju kao heroji, na procesima im država daje po dva advokata, dok žrtve nakon izjava na sudovima postaju ničija briga“ , kazala je Hasečić.

Magbula Divović, Srebreničanka, izgubila je 7 članova uže obitelji. Sin i djever joj još nisu pronađeni, ali ona ih čeka i nada se boljoj pomoći žrtvama rata, istini i pravdi, jer kako kaže: „Laž je najveći genocid“.

O radu sa žrtvama zločina je svjedočila Besima Čatić-Suljević, psihoterapeutkinja iz Tuzle koja je odmah početkom rata počela da radi sa njima. „Žrtve se prvo moraju psihološki osnažiti kako bi se mogle nositi s traumama i teretom svjedočenja bez osjećanja krivice i stida. Međutim, žrtve nemaju nikakvu podršku s političke strane, tako da se čak na sudovima dopušta vrijeđanje žrtava.“

Svjedoci dešavanja su bili i u Austriji, u Beču, gdje je veliki broj žrtava rata našao utočište a veliki broj njih i danas živi tu. O tim iskustvima su svjedočili univ. prof. dr. Thomas Wenzel, Sanela Piralić Spitzl, psihoterapeutkinja, Arza Merdžan, socijalna radnica i suradnica knjige „Molila sam ih da me ubiju“. Oni su se u toku rata susretali s problemima našeg naroda, izbjeglica i žrtava rata, a iz svega toga je nastala ideja koju sprovodi Sanela Piralić Spitzl, koja je uz podršku zdravstvenog osiguranja Beča pokrenula i tzv. „Psiho-edukaciju“. Sve žrtve ratnog nasilja se mogu obratiti njoj u ukoliko žele a tretmani su anonimni i besplatni. Nakon što je pročitala knjigu „Molila sam ih da me ubiju“, Sonji Heinisch je željela da upozna žrtve rata i sama učini nešto na tom polju – ta želja je i realizirana, ona je napisala knjigu koja „Valovi Drine“ iz koje je pročitan jedan odlomak.

Obilježavanje 20. godišnjice genocida u Srebrenici je iz prostorija SPOE (Socijaldemokratske stranke) u ranim večernjim satima prebačeno na poznati Stephansplatz u Beču. Za 11. juli je najavljen Marš mira kroz Beč, a polazak će biti sa Karslplatza u 15 sati.

IslamBosna.ba