IslamBosna.ba- Ako je “Oluja odlučnosti” vojno usmjerena protiv Husa, onda je politički usmjerena protiv Irana. Svako iransko prisustvo na Arapskom poluostrvu je neprihvatljivo s aspekta logike, historije i politike, ali ni sa aspekta snage nema opravdanja za to. Nema opravdanja za takvu prisutnosti niti će je ikada biti.
Ali postavlja se pitanje zašto Iran? Zašto sada? Sa američkim napadom na Irak i iranskim indirektnim učešćem u tome na političkoj i medijskoj sceni su se počela redati pitanja o dešavanju u regionu. Postavlja se pitanje: da li je neprijatelj Iran ili Izrael? Pitanje koje se postavlja povodom svake intervencije u regiji. Ovakav pristup i ovakva pitanja počela su se javljati na nekim medijima koja su naklonjena, ili direktno povezana, sa iranskom politikom, posebno u Libanu.
Ovo je išlo još dalje, tako da su neki ovu akciju okarakterizirali kao pokušaj da se Izrael, kao neprijatelj regiona, zamijeni muslimanskim Iranom. U ovu aktivnost uključeni su neki novinari i publicisti iz redova nacionalista, liberala, vjerskih službenika i hatiba ponajviše u Siriji i Libanu. Ovaj pristup je počeo naglo jačati nakon početka sirijske revolucije i inteziviranja anti-revolucionarne uloge Irana.
Iranski savezici u Šamu su oni koji su postavili ovo pitanje. Oni žele ovim zanemariti sve ono što radi Iran, jer on diže bajrak “otpora” i “opozicije.” Ali, kakve veze ima “otpor” sa sijanjem i hrabrenjem razornog sektaštva u Iraku? Hoće li to rezultirati oslobođenjem Palestine? Zatim, kakav je interes Irana od promoviranja i pospješivanja sektaštva u Palestini i arapskom svijetu?
Možda je i nastupilo vrijeme da se stvarno prizna relevantnost pitanja koje postavljaju iranski saveznici da li je perzijska država – islamska ili Izrael neprijatelj? Ovo pitanje, doista, izaziva dozu zagonetnosti, kako je moguće i po kojim standardima se jedna islamska država može okarakterisati kao neprijatelj Arapa koji su, kako je rekao drugi halifa, suština islama? Obzirom da je ova tema vezana za islamske države, islamske vrijednosti i politiku, nužno je podsjetiti se na neke kur’anske ajete koji tretiraju ovu temu. U suri et-Tegabun, Uzvišeni kaže: O vi koji vjerujete, među vašim ženama i djecom imate neprijatelje.
Značenje ovog ajeta u kontekstu teme o kojoj govorimo je očigledno. Ako čovjek među svojom djecom i suprugama može imati neprijatelja u odbrani svojih interesa, iako krvno srodstvo spada u najjače i najkohezivnije društvene odnose, onda je vjerovatnije da neprijateljstvo može postojati i među stranama koje veže manji i slabiji kohezivni faktor od krvnog i ovo se odnosi na region. Ali, postavlja se pitanje na osnovu kojih kriterija i standarda se može ustvrditi da djeca i supruge mogu biti neprijatelj čovjeku, kako o tome govori kur’anski ajet. U tefsiru ovog ajeta, imam Kurtubi prenosi stav kadije Ebu Bekra el-Arebija: “Ovo pojašnjava aspekt neprijateljstva. Nekada neko ne mora biti neprijatelj sam po sebi, svojom suštinom, već svojim postupcima. Ukoliko supružnik ili dijete urade djelo neprijatelja, onda su oni neprijatelji” (Kurtubi, 18/93) Ovdje nam je jasna usporedba. Neprijatelj može biti neprijatelj po svojoj suštini i biti, a može biti neprijatelj zbog neprijateljskog djelovanja. Ovo pravilo se može primijeniti i na dva slučaja, slučaj Irana i Izraela i njihov odnos prema Arapima.
Na temelju svega ovoga, a na osnovu činjeničnog stanja u regionu, možemo zaključiti da je Iran neprijatelj Arapima, ne po svojoj suštini, već svojim postupcima i djelovanjem koji su identični postupcima i djelovanju neprijatelja. S druge strane, Izrael je neprijatelj Arapima i po svojoj suštini i po svojoj biti, ali i po svome djelovanju. Iran je na najlošiji način postupio prema arapskom svijetu, s tim da Arapi nisu tako postupili prema Iranu.
Iran prema Arapima nije nastupio promoviranjem razvoja, niti dijaloga i političke koegzistencije, palestinska sloboda nije imala nikakve koristi od njihove retorike. S druge strane, arapskom svijetu je ponudio haos, anarhiju, otvoreno i drsko se miješajući u unutrašnje stvari nekih arapskih zemalja i tako potpaljujući sektaške sukobe, na taj način hrabreći anarhiju u njima. U Iraku je nastupio mobilizirajući većinu protiv manjine (ako je tačno da su u Iraku šije većina) a u Siriji je nastupio tako što je potakao manjinu protiv većine. I u jednoj i u drugoj zemlji, iransko direktno miješanje rezultiralo je stravičnim haosom, nasumičnim ubistvima i formiranju države na temeljima sektaštva, što nikada ranije ni u Iraku ni u Siriji nije bio slučaj.
Da li je moguće, u ovakvom slučaju, izbeći činjenicu da ova politika i ovakvo djelovanje ukazuju na neprijateljsko djelovanje Irana naspram Arapa? Da li je dozvoljeno, u ovakvom slučaju, ovakav negativan i neprijateljski odnos Irana pravdati i prikrivati postojanjem neprijateljskog i negativnog, posve agresivnog, odnosa Izraela?
Iran Arape smatra svojim političkim neprijateljima u Iraku u oblastima Šama, dok ih svojim ideološkim i frakcionaškim neprijateljima smatra u svim krajevima svijeta, obzirom da skoro svi Arapi pripadaju sunizmu. To se jasno očituje kroz tri povezane osobine koje se tiču uloge Irana u regionu. Prva od tih osobina jeste to što je Iran prva muslimanska država u svijetu koja je svoj ideološki šiitski identitet (Iranci su šije isna ašerije) proklamovala kroz svoj ustav. U ovome je identična Izraelu koji je svoj vjerski identitet postavio kao temelj svoga postojanja. Isto tako i Iran svoj šiitski pravac smatra temeljom svog ideološkog identiteta. Izrael sebe smatra jevrejskom državom i priznavanje ovoga je je uvjet svakog mirnog rješenja problema u daljim pregovorima sa Palestincima Arapima.
Drugo, Iran je prva islamska država koja je institucionalizirala sektaštvo kroz ustavne okvire i nametnula ga kao obavezujući okvir za političko djelovanje u Iranu, ali i u regionu. Zakonodavni proces se temelji na dva člana ustava gdje u članu 12 stoji: “Službena vjera u Iranu je islam a službeni pravac je džaferijski dvanaesto imamski pravac” uz dodatak: “Ovaj član ne prihvata nikakve promjene zauvijek.” Ovaj član Ustava upotpunjuje član br. 72 u kome se Savjetodavnom vijeću zabranjuje “da uvodi zakone koji su u suprotnosti za stavom zvaničnog mezheba ili Ustava u Iranu.”
Naredni, 115. član Ustava uokviruje političku djelatnost u kontekst šiitskog pravca, gdje se definiraju uvjeti za onoga ko se može kandidovati za predsjednika: “…vjernik, koji je uvjeren u principe Islamske Republike i pripada zvaničnom pravcu države.” Dakle, shodno Ustavu, niti jedan Iranac koji nije šija dvanaestoimamac i ne vjeruje u tzv. “vlast fakiha” ne može se kandidovati za predsjednika države.
Naravno, Iran ima pravo da definira svoj politički identitet i da usmjeri svoje političke aktivnosti u pravcu u kojem želi. Ali ovo pravo je ograničeno unutar geografskih i ustavnih ograničenja, ali se Iran toga ne pridržava. Nasuprot, postupa sasvim drugačije, već nastoji izvesti svoje sektaške principe i u okolne, arapske zemlje.
I ovdje dolazimo do treće osobine, a to je da je Iran prva zemlja koja je svoje sektaške milicije uzela kao instrument političke borbe u susjednim zemljama. Koristi ih za jačanje svoga utjecaja i direktno ih organizira, oprema, obučava i finansira. Čak, svi iranski saveznici u regionu pripadaju sektaškom pravcu koji se u Članu 12 iranskog Ustava spominje. Sve ove milicije koje postoje u arapskim zemljama sastavljene su od šija Arapa. Iran ne prihvata ideju o postojanju ovih milicija na svojoj teritoriji niti učešće svojih građana u njima.
Zašto Iran promovira ovakvu politiku? Možda odgovor na ovo pitanje pronađemo u riječima prvog Generalnog sekretara libanskog pokreta Hizbullah, šejha Subhija Tufejlija, koji je prošle godine za libansku TV kući LBC izjavio da su “arapski šije pogonsko gorivo imperijalističkih ambicija Irana.” U svakom slučaju, iransko izvoženje sektaštva i upotreba terorističkih sektaških milicija je očigledan oblik agresije i neprijateljstva, lišeni svakog vida legitimiteta ili uvažavanja interesa susjednih zemalja.
Ovdje postoji jedna bitna lekcija, koju smo preuzeli od Ebu Bekra el-Arebija i može se primijeniti u slučaju Irana i Izraela. Postojanje Izraela, kao suštinskog, ne samo neprijatelja po svojim postupcima, formiralo je snažnu psihološku i političku branu pred mogućim prodorom u arapsko kulturno i političko tkivo. Izrael je bio, ostao i ostat će odbačen od Arapa. S druge strane, Iranu, kao “islamskoj” zemlji je olakšan upliv u arapske zemlje i širenje svojih razornih političkih ideja, što vidimo u Iraku, Siriji i Libanu. Ova iranska uloga počela je nekoliko godina prije Arapskog proljeća i intenzivirala se nakon njega.
Iran nije u arapski svijet došao kao susjed, zbog islamske pripadnosti niti zbog regionalnog nadmetanja. Već je došao zbog drugih stvari, uništio je susjedske odnose, izazvao sumnju u islamsku pripadnost a krvi i rušenju dao je prednost nad izgradnjom i međudržavnim natjecanjem. Istina je da Iran nije došao u arapski svijet već je nasilno intervenisao, sa svih strana, javno i tajno, nekada prijetnjama, a nekada lažima. Nekada se ta agresivnost ogleda u atentatima, ubistvima, sektaštvom i sektaškim milicijama. Nema većeg oblika neprijateljstva od ovoga, koje ruši stabilnost države i razara socijalnu i političku kohezivnost društva.
Obzirom da je Iran započeo ovakvu politiku, polazna tačka ovih razornih aktivnosti je Teheran, ali se to ne završava tu. Takvi postupci Irana ne oslobađaju arapske zemlje odgovornosti što su dozvolile da se Iran na ovakav način infiltrira u arapska društva. Prvo i najprioritetnije što bi arapske zemlje trebale uraditi, jeste prestati igrati na iransku kartu sektaštva. Ono što je sada evidentno, jeste da Iran posjeduje svoj sektaški projekat, ali arapske zemlje nemaju svog projekta i potčinjene su njegovom. S ovog aspekta, iranska agresivnost je itekako očigledna, ali ništa manje očigledna nije ni arapska pasivnost. Ovo, pak, zahtjeva opširniji tekst.
Napisao: Halid ed-Dehil, saudijski akademik i publicista
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba