Poruka jednog kršćanina – Čitajmo Bibliju kao što čitamo Kur’an

IslamBosna.ba- Zack Hunt je pisac, bloger i  mladi svećenik iz Amerike. Završio je Yale Divinity School, gdje se fokusirao na historiju kršćanstva.Uskoro iz štampe izlazi njegova knjiga Skandal o svetosti. On ima svoj blog koji je posvećen glupim,smiješnim, apsurdnim, ozbiljnim, ludim, tragičnim, čudnim stvarima i stvarima punim nade koje čine fenomen američkog kršćanstva. Jedan od njegovih tekstova sa bloga posvećen je pogrešnom razumijevanju Kur’ana od strane američkih kršćana u kojem poredi Bibliju i Kur’an. U nastavku, donosimo njegov autorski tekst:

Samo 0,6 posto stanovnika u SAD-u su muslimani.

Većina nas od 99 posto nikada nismo Kur’an ni držali u rukama.

Ipak, što je upadljivo, mi smo zemlja koja je puna islamskih stručnjaka, od kojih se većina izjašnjava kao kršćani.

Od Facebook-a do televizijskih vijesti i radio programa, mi smo nacija koja vrvi od ljudi ubijeđenih da poznaju islam i mi imamo ajete iz Kur’ana da to dokažemo.

Naoružani ovim  odlomcima izvučenim iz konteksta iz knjige koju nikada nismo pročitali i kojoj ne znamo ništa, mi udaramo u bubnjeve rata i činimo svetom našu mržnju. Ne samo protiv IDIŠ-a, već protiv bilo koga različite boje kože ko čita Kur’an i klanja u džamiji.

Ali evo u čemu je stvar…

Ako selektivno izdvojimo stihove iz Biblije, na način kako što ih selektivno izdvajamo iz Kur’ana, možemo ‘čitati’ Bibliju baš kao što smo ‘pročitali’ Kur’an i možemo doći do istih zaključaka o kršćanstvu do kojih smo došli o islamu da je  vjera mržnje, nasilja i ugnjetavanja.

Na primjer, Ponovljeni zakon 3:3-7 (Tako je Jahve, Bog naš, u ruke naše predao i bašanskoga kralja Oga sa svim njegovim narodom. Tukli smo ga tako da mu nitko na životu nije ostao. Osvojili smo tada sve njegove gradove. Nije bilo grada koji im nismo oteli – šezdeset gradova, zapravo svu argopsku krajinu, Ogovo kraljevstvo u Bašanu. Svi su oni gradovi bili utvrđeni visokim zidinama, vratima i prijevornicama. Uz njih je bilo veoma mnogo otvorenih zaselaka. Udarismo ih prokletstvom – kako smo učinili i sa Sihonom, kraljem hešbonskim – zatrvši svaki grad, ljude, žene i djecu. A svu stoku i plijen po tim gradovima zadržasmo za se.), Jošua 6: 20-21 (Tada povika narod i odjeknuše trube. Kada se zaori glas truba i bojni povici naroda, padoše bedemi i narod prodrije u grad, svatko odande gdje se našao, i osvojiše ga. I tada izvršiše kletvu ništeći oštricom mača sve što bijaše u gradu: muško i žensko, staro i mlado, volove, ovce i magarad.) i Prva knjiga o Samjuelu 15:3 (Sada idi i udari na Amaleka, izvrši ‘herem’, kleto uništenje, na njemu i na svemu što posjeduje; ne štedi ga, pobij muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce!) pozivaju na genocid nad nevjernicima. Prva knjiga o Kraljevima 18:40 (Ilija im reče: »Pohvatajte proroke Baalove da nijedan od njih ne utekne!« I oni ih pohvataše. Ilija ih odvede do potoka Kišona i ondje ih pobi.) govori da bismo trebali ubiti vođe nevjernika drugih vjera. Knjiga Izlaska 21: 7 (Kad čovjek proda svoju kćer za ropkinju, neka se ona ne oslobađa kao i muški robovi.) sugerira prodaju naših kćeri kao seksualnih robinja. I ako zaista želimo da dokažemo Bogu da smo podčinjeni Njegovoj volji, Knjiga o Sucima 11: 29-40 (Duh Jahvin siđe na Jiftaha te on pođe kroz Gileadovo i Manašeovo pleme, prođe kroz gileadsku Mispu, a od gileadske Mispe dođe iza Amonaca. I Jiftah se zavjetova Jahvi: »Ako mi predaš u ruke Amonce, tko prvi iziđe na vrata moje kuće u susret meni kada se budem vraćao kao pobjednik iz boja s Amoncima, bit će Jahvin i njega ću prinijeti kao paljenicu.«

Jiftah krenu protiv Amonaca da ih napadne i Jahve ih izruči u njegove ruke. I porazi ih Jiftah od Aroera do blizu Minita – u dvadeset gradova – i sve do Abel Keramima. Bijaše to njihov veliki poraz; i Amonci bijahu poniženi pred Izraelom.

Kada se Jiftah vratio kući u Mispu, gle, iziđe mu ususret kći plešući uza zvuke bubnjeva. Bijaše mu ona jedinica, osim nje nije imao ni sina ni kćeri.
Ugledavši je, razdrije svoje haljine i zakuka: »Jao, kćeri moja, u veliku me tugu bacaš! Zar mi baš ti moraš donijeti nesreću? Zavjetovah se Jahvi i ne mogu zavjeta poreći.«
Ona mu odgovori: »Oče moj, ako si učinio zavjet Jahvi, učini sa mnom kako si se zavjetovao, jer ti je Jahve dao da se osvetiš Amoncima, svojim neprijateljima.« Onda zamoli svog oca: »Ispuni mi ovu molbu: pusti me da budem slobodna dva mjeseca; lutat ću po gorama sa svojim drugama i oplakivati svoje djevičanstvo.«
»Idi«, reče joj on i pusti je na dva mjeseca. Ona ode sa svojim drugama i oplakivaše na gorama svoje djevičanstvo. Kada su prošla dva mjeseca, ona se vrati ocu i on izvrši na njoj zavjet što ga bijaše učinio. I nikada nije upoznala čovjeka. Otada je potekao običaj u Izraelu da svake godine odlaze Izraelove kćeri i oplakuju kćer Jiftaha Gileađanina četiri dana na godinu.) nam govori da je žrtvovanje naše djece opravdan način da pokažemo našu vjernost.

Tu se ne bi trebali zaustaviti.

Biblija također nudi svoju vlastitu verziju šerijatskog zakona.

Da li vam djeca odgovaraju? Pa, Levitski zakon 20:9  (Tko god prokune svoga oca i svoju majku, neka se smakne. Jer je oca svoga i majku svoju prokleo, neka njegova krv padne na nj.) je jasan šta treba povodom toga učiniti- ubijte ih. Da li je neko u tvojoj zajednici zgriješio svojim rukama? Evanđenje po Marku 9:43 (Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi.) kaže odsijecite im ruke. Jesu li zgriješili svojim očima? Evanđelje po Mateju 18: 9 (I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život ući nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni) kaže iskopajte im oči.

I da ne zaboravimo žene i to što su po Bibliji žitelji drugog reda. Imamo Prvu poslanicu Korićanima 14:34 (Nije im dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori.), Poslanicu Efežanima 5:22 (Žene svojim muževima kao Gospodinu!), i Poslanicu Kološanima 3:18 (Žene, pokoravajte se svojim muževima kao što dolikuje u Gospodinu!) da ženama nije dopušteno da govore i da su podređene muškarcima. O, po Prvoj Poslanici Korićanima 11:6 (Jer ako se žena ne pokriva, neka se šiša; ako li je pak ružno ženi šišati se ili brijati, neka se pokrije.) jasno je da žene moraju držati svoje glave pokrivene da ne bi se osramotile.

Druga Poslanica Korićanima 6:14 (Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom?) je veliki podsjetnik da nemamo nikakve veze sa nevjernicima. I u slučaju da se još uvijek pribojavamo da nije u redu posjedovati druga ljudska bića Poslanica Kološanima 3:22 (Robovi, slušajte u svemu svoje zemaljske gospodare! Ne naoko, kao oni koji se ulaguju ljudima, nego u jednostavnosti srca, bojeći se Gospodina.), Poslanica Efežanima 6:5 (Robovi, slušajte svoje zemaljske gospodare kao Krista – sa strahom i trepetom, u jednostavnosti srca) i Prva Petrova poslanica 2:18 (Sluge, budite sa svim poštovanjem pokorni gospodarima, ne samo dobrima i blagima nego i naopakima.) nude sva opravdanja koja trebate da biste doveli robove u red.

A to je samo vrh ledenog brijega stihova koji neodoljivo podsjećaju na odlomke koje smo istrgli iz Kur’ana kako bismo osudili islam.

„Ali, Zack“, kažete mi,“Zakon se više ne primjenjuje! I svakako uzimaš ove stihove izvan konteksta. To nije ono što predstavlja u biti kršćanstvo i Bibliiju. U stvari, ono što vi govorite je potpuno suprotno evanđeljima“.

Potpuno se s tim slažem.

Ali, zašto je onda u redu da istu stvar radimo sa Kur’anom, a onda osuđujemo islam kao vjeru mržnje, nasilja i represije na osnovu nekoliko ajeta koje je neko objavio na Facebooku ili emitovao na televiziji?

Sada, nemojte me pogrešno shvatiti.

Ne pokušavam da opravdam grupe poput IDIŠ-a, El-Kaide ili Boko Harama. Njihove akcije su za osudu i ne mogu se opravdavati. (Važna napomena- iako nas često navode da vjerujemo drugačije- njih oštro osuđuju u muslimanskom svijetu zbog njihovih nasilnih iskrivljavanja islama.)

Međutim, mi sve više koristimo naše opravdano osuđivanje akcija ovih grupa koje su iskrivile islam kako bismo opravdali našu mržnju prema svim muslimanima, bez obzira na ono što oni sami misle o tim terorističkim organizacijama.

Umjesto da odvojimo vrijeme i sami pročitamo Kur’an i poslušamo vjernike muslimane da nam kažu šta je zapravo njihova vjera, mi dozvoljavamo sebi da upadnemo u laži ispunjenje strahom od profitera od tog straha na internetu, televizijskim vijestima, radio programima, pa čak i za propovjedaonicama. Mi hrlimo da pokupimo selektivno izabrane ajete iz knjige koju nikada nismo pročitali i okupljamo se oko paradirajućih prevrtljivaca kako bi potvrdili našu sumnju o tajnoj zavjeri muslimana da preuzmu svijet.

Ali, bez obzira koliko smo sumnjičavi o islamu ili opravdano ljuti na IDIŠ, mi ne možemo zanemariti činjenicu da velika većina muslimana svijeta odbacuje IDIŠ kao iskrivljeni islam, a zatim da i dalje tvrdimo da je IDIŠ istinski islam. To bi bilo kao da kažemo da krstaški vitezovi Kju Kluks Klana predstavljaju istinsko kršćanstvo jer oni to tvrde, a i mi smo pronašli neke stihove iz Biblije koji to potkrjepljuju.

Ne kažem da ne postoje problematični odlomci u Kur’anu. Postoje, ali postoje baš kao što postoje mnogi i u Bibliji. Međutim, ukoliko bismo izdvojili vrijeme da zaista pročitamo Kur’an, mi bismo otkrili da poput Biblije, postoji jako puno dobrih ajeta u Kur’anu koji govore o istoj vrsti ljubavi, pravde i milosti koje u Crkvi smatramo tako dragim.

A kada diobi prisustvuju rođaci, siročad i siromasi, i njima nešto darujte i lijepu riječ im recite. (Kur’an, En-Nisa, 8.)

Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili Allah obećava oprost i nagradu veliku. (Kur’an, El-Maide, 9.)

Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje. (Kur’an, En-Nahl, 90.)

Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je. One koji su trpjeli Mi ćemo, sigurno, nagraditi mnogostrukom nagradom za ono što su činili. (Kur’an, En-Nahl, 96.)

One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine. (Kur’an, El-Ankebut, 69.)

Na žalost, postali smo toliko zaslijepljeni mržnjom da mnogi od nas ne mogu da vide dobro u našim susjedima muslimanima i njihovoj svetoj knjizi. Niti dozvoljavamo sebi da vidimo naše vlastite nedostatke, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti, da to uradimo bilo bi kao da zamagljujemo oštre linije koje smo povukli između dobrih (kršćana) i loših (muslimana).

Naša mržnja prema muslimanskim susjedima i nesigurnost u grijehe Crkve je postala toliko iracionalna da čak i kada neko iznese činjenično zapažanje kako smo mi izopačili naše sveto pismo kako bismo počinili grozne strahote u ime Isusa, mi eksplodiramo od bijesa na samu pomisao da bismo mi mogli ikada biti kao ‘ti ljudi’.

Možda griješim, ali mislim da smo se mi, oni koji sebe nazivaju kršćanima u SAD-u, našli u veoma važnom historijskom trenutku istine.

Hoćemo li i dalje doljevati ulje na vatru mržnje, nepovjerenja, nasilja i ugnjetavanja?

Ili ćemo izabrati da ozbiljno shvatimo evanđelja i stvarno volimo naše muslimanske susjede i ponašamo se prema Dobrim Samarićanima u našoj sredini sa istim dostojanstvom, milosti, poštovanjem kao što je to Isus utjelovio?

Uprkos našem bijesu, da li ćemo se usuditi da slijedimo Isusa sve do krsta i da se molimo za naše neprijatelje koji traže našu smrt i uzvratimo njihovu mržnju s ljubavlju?

Ili ćemo dozvoliti strahu, nepovjerenju i nerazumijevanju da transformiše kršćanstvo u stvar koju tako strastveno osuđujemo- vjeru mržnje?

 Napisao: Zack Hunt

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba