IslamBosna.ba-Islamski svijet je danas u većini slučajeva izložen omalovažavanju i eksploataciji moćnika. Dostojanstvo i ponos jednog muslimana mu ne dozvoljavaju da se potčini poniženju, dok u isto vrijeme intelektualna, odgojna i obrazovna snaga muslimanske omladine nije dovoljna kako bi se na adekvatan način i dovoljno dobro odgovorilo svima ovima. Omladina, najčešće, nema dovoljno argumenata da se suprotstavi ovakvim tenedencijama, te koristi jedini raspoloživi način kojim će se ovome suprotstaviti, a to je otpor.
Iako s aspekta snage, moći i utjecaja nismo ni blizu mnogih drugih svjetskih naroda, s aspekta spremnosti na žrtvu prednjačimo iznad sviju njih. Ovo je jedan od aspekata snage i odlučnosti ovog ummeta, ali ova snaga treba biti kanalisana i kontrolisana kako se ne bi pretvorila u samouništenje, u želju za smrti. Trebamo shvatiti da žrtvovanje samo po sebi ne donosi uspjeh našem projektu, ne uspostavlja institucije niti izgrađuje civilizaciju.
Žalosno je što je muslimanski doprinos u izgradnji društva, industrije, inovatorstva, ekonomije, medija, politike ili čak i porodice, postao neznatan. Kao prirodan slijed takvog stanja, veliki broj muslimana vidi svoje mjesto u žrtvovanju i umiranju nego u sferi života i djelovanja.
I kada postoji žrtvovanje u islamu, ono mora biti usmjereno s ciljem izgradnje društva i zajednice. Onda kada ideal žrtvovanja nadmaši ideal izgradnje zajednice, budemo u situaciji kada je sporedno nadvladalo temeljno, kada je uzrok nadvladao rezultat.
Nekada razmišljanje o vojnoj spremi toliko prevlada pa da nas cjelokupna industrija i pripreme asociraju samo na vojnu, kao da je čitav život samo rat bez imalo predaha.
S druge strane zaboravljamo spoznaju koja je suština napretka, a to je snaga ekonomije, snaga medija i njihov utjecaj na umove, snaga odgoja i obrazovanja, snaga jedinstva i koordinacije među različitim društvenim činiocima.
Mi govorimo o mnogim projektima, ali zaboravljamo one ključne; ekonomske, razvojne, medijske, da’vetske i socijalne. Upravo ove projekte naći ćemo u desetinama priča iz života vjerovjesnika, ashaba i velikih imama kroz historiju. Smrt je barijera koja se ispriječi između čovjeka i djelovanja, inicijative, dostignuća. Zbog toga treba biti onako kao što pjesnik kaže:
Budi čovjek, koji kada ode, oni nakon njega reći će
To je bio taj i taj, a ovo je iza sebe ostavio.
Često puta čujemo predavače koji govore o smrti, opisujući njenu propast, opisujući crve koji rastaču tijelo, proizvodeći time samo očaj, time ne pospješuju čovjekov ibadet, djelovanje i zalaganje, a to i nije od vjerovjesničke metodologije, niti metodologije selefu-s-saliha.
Doista je život zaduženje, počast i privilegija za Adema, kao i za njegovo potomstvo nakon njega. Ako je džihad jedan od propisa islama, onda treba imati u vidu da on nema samo jedna vrata, već su njegova vrata raznovrsna.
Jednom su ashabi vidjeli krupnog čovjeka kako korača žustro, pa rekoše: Allahov Poslaniče, kada bi ovaj bio na Allahovom putu?“
Poslanik, s.a.v.s., reče: „Ako je izašao da opskrbi za svoju maloljetnu djecu, on je na Allahovom putu, ako je izašao da služi svojim starim i iznemoglim roditeljima, on je na Allahovom putu. Ako je izašao da sačuva čednost svoje duše, on je na Allahovom putu, a ako je izašao iz licemjerstva i samodopadanja, onda je to na putu šejtana. (et-Taberani)
Neki čovjek je upitao: Allahov Poslaniče, koji ljudi su najbolji?“ On je odgovorio: „Onaj čiji život je dug, a djela dobra.
Auf b. Malik el-Ešdže’i prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: Kod vjernika dužina života povećava samo dobro. (Ahmed, hasen)
Talha b. Ubejdullah prenosi da su kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., došla dva čovjeka. Jedan od njih se više trudio i izlazio u borbe, te je poginuo, a godinu dana nakon njega ovaj drugi je umro. Talha priča: „Sanjao sam da sam na vratima Dženneta. Izašao je vratar i dozvolio ulazak ovome drugome. Onda je izašao po drugi put, pa dozvolio ulazak šehidu. Meni je rekao: Ti se vrati, tvoje vrijeme još nije došlo.“ To nas je začudilo pa smo upitali Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o tome, a on reče: „Šta vam je tu čudno? Zar nakon njega nije živio još godinu dana, dočekao ramazan i klanjao to i to? Među njima je veća razlika nego između nebesa i Zemlje.“ (Ahmed, Ibn Madže, Ibn Hiban, hadis je sahih)
Šta misliš tek da je nakon njega živio deset ili dvadeset godina?
Govoreći o samoj strani ibadeta, koji je veza između čovjeka i Gospodara, poput čuvanja namaza, zikra, sedžde, Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: Kada čovjek prouči sedždu u Kur’anu, pa učini sedždu, šejtan se odmakne i zaplače: ‘Teško meni. Sinu Ademovom je naređena sedžda pa je učinio i njemu pripada Džennet. A meni je naređena sedžda i ja sam odbio, te mi pripada Vatra. (Muslim)
Zamisli koliko čovjek sedždi propusti za jedan dan? Za jednu sedmicu? Za jedan mjesec? Za godinu ili deset godina? Sve to je u prilici učiniti samo onaj koji je živ, ali ne i mrtav.
Jedna riječ, koja je na mizanu teža od nebesa i Zemlje glasi: la ilahe illallah – koliko puta je čovjek može izgovoriti u jednom trenutku, u jednoj minuti? Da ne govorimo o danu, a znamo da je čovjek izgovara na namazu i u mnogim drugim prilikama.
Sjetite se samo salavata na Poslanika, s.a.v.s., tesbiha, zahvale, tekbira, šukra, zatim čovjekovog susreta sa bratom vjernikom gdje za selam ima i do trideset dobrih djela, dova za brata muslimana. Sve ono što se dešava u našem životu i našim postupcima, greške i ispravke, grijeh i pokajanje, sve je to dio mudrosti i milosti… a smrt, ona sve to prekida: Kada čovjek umre, prekidaju se njegova djela… zatvaraju se vrata pokajanja, jer Allah prima pokajanje roba sve dok mu duša ne dođe do grkljana.
Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!
Autor: Selman el-Auda
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba