Ispovjest tajne muslimanke

IslamBosna.ba-Nisam puno klanjala kad sam bila dijete. Ponekad bih kopirala nanu dok je klanjala prema Mekki. Sjećam se rituala- spustim se na tlo, onda vratim, spustim opet, pogledam na obje strane dok mrdam desnim prstom. Onda bi me nana stavila u maramu vezanu oko struka i nosila me do obližnjeg parka gdje bismo legle u travu. Ovo mi je sve sada san. Vrijeme kada se u stariju ženu sa hidžabom i njenu unuku nije zurilo jer su muslimanke.

Tada sam se osjećala kao obično dijete. Moji nisu bili religiozni, osim proslave bajrama i ramazana. Muslimanka nije bio moj identitet. To je bila moja vjera. Ja sam bila Amerikanka.

Ali, moj identitet se raspao kada su srušeni  tornjevi. Imala sam osam godina, bila sam treći razred i toga dana sam bila bijesna kao i bilo koje drugo dijete pokušavajući da shvatim zbog čega je toliko djece moralo izgubiti majke i očeve. Nisam mogla zamisliti njihov bol.

„Ti si terorista!“, rekao je moj najbolji prijatelj u hodniku naše osnovne škole, pokazujući na mene, njegove nevine oči su me gledale prijeteći. Nisam mogla vjerovati. Ali, to je bio novi početak mog života.

Ta godina je bila paklena. Prijatelji su se distancirali. Nastavnici su postali zli. Takva otuđenja su bila normalna za mene, a sigurno i za milione muslimana širom svijeta u tim godinama. U strahu od diskriminacije i nasilnih napada moja porodica je promijenila naše prezime. Harvard je bilo u duhu Amerike, daleko od našeg originalnog prezimena. Moji roditelji su željeli da zaštite moju sestru i mene, ali nastavnici u djeca iz osnovne škole su tačno znala šta se dogodilo, i naša situacija je postala samo još gora. U mojoj tišini laži su nastavljale da rastu.

U šestom razredu, pomoćnica nastavnika je okupila sve učenike u razredu za posljednju lekciju dana.

„Islam je zla vjera. Muslimani širom svijeta ubijaju nevine, nemuslimanski narod“, kazala je ona. „U svojoj svetoj knjizi oni kažu da sva dobra muslimanska djeca moraju ubijati djecu poput vas“.

Željela sam reći nešto. Željela sam govoriti jer sam znala da nije istina. Željela sam da joj kažem da nikada ne bih povrijedila moje najbolje prijatelje ili bilo koje živo biće, i da postoji više od milijardu muslimana koji su ljubazni i puni ljubavi.

Ali nisam imala snage. Bila sam dijete, muslimanka, a ona je odrasla osoba sa autoritetom. Kakav značaj sam imala?

Te godine prebacila sam se u novu školu oko jedan sat udaljenu. Bila je to savršena prilika za novi početak i da se pretvaram da sam neko ko nisam. Potpuno sam zanemarila svoje javno ispoljavanje vjere kao muslimanke, i moj tajni život je počeo.

Živjeti lažni život je iscrpljujuće. On iscrpljuje vaš um, tijelo i dušu. Činilo se da su me najviše pitali o mojoj vjeri onda kada sam je čuvala kao tajnu. Moj babo me je učio kako da odgovorim:

„Šta ćeš reći kada te upitaju koja je tvoja vjera?“, upitao je moj babo.

„Nema boga osim Allaha“, odgovorila sam.

„Neeee’, kazao je sa produženim uzdahom negodovanja, ‘kazat ćeš da tražiš istinu“.

Začudo , u našoj kući, dešavalo se suprotno. U doba najvećeg progona muslimana Amerikanaca moj babo je primoravao našu porodicu da nauči više o našoj vjeri. Moji roditelji nikada nisu propustili niti jedan namaz. Probudila bih se usred noći i silazila bih niz stepenice po čašu vode samo da bih čula gromak glas učenja Kur’ana sa našeg Bose stereo uređaja. Moji roditelji su ga neprestano puštali kako bi nas zaštitio od bilo kakvih poteškoća ili ‘zla’ i još uvijek to rade.

Ovakvo skrivanje ima svoje velike žrtve. Nisam imala bliskih prijatelja, jer sam se bojala otkrivanja i nisam mislila da će neko moći ikada razumjeti. Osnovna škola me naučila cijeni izlaganja. Nisam mogla vjerovati nikome da mu povjerim moju najdublju, najmračniju tajnu.

Bila sam brucoš kada sam prvi put bila blizu da se otkrijem. Moji prijatelji i ja smo naručivali kasno navečer pizzu.

„Sarah, da li želiš krišku ‘Fafarone’“, upitala me prijateljica. (Pizza Fafaroni pravi se od kobasica u kojima se nalazi svinjsko i goveđe meso)

„Ne, hvala“, rekla sam.

„Čekaj, ti ne jedeš svinjetinu“, upitala je.

Pokušala sam da je zavaram. „Ne, jednostavno mi se ne sviđa“.

„Čekaj, jesi li ti muslimanka?“

Uspaničila sam se . Nisam znala šta da radim. Trebam li ga konačno priznati?  Hoću li izgubiti prijatelje zbog ovoga? Zbog čega ne mogu to jednostavno pustiti? Sve ove misli su mi prolazile kroz glavu. Srećom razgovor je prekinuo neki glasni pijanac koji je protrčao kroz hodnike. Kriza je izbjegnuta.

Brzo smo došli do ljeta 2013., kada sam stažirala kao novinar u Washingtonu. Bila sam uzbuđena što radim u istom gradu gdje se nalazi Bijela kuća, usred akcije u glavnom gradu nacije. I to je bilo divno, sve dok nisam shvatila da novinarska industrija nije izuzeta iz zastarjelih netrpeljivosti. Razgovarali smo o potencijalnoj priči o usponu mormonizma, kada su me uznemirile tipične neobrazovane šale od osoblja o poligamiji i brojnom potomstvu. Pokušala sam da ispravim zablude kada je neko spomenuo islam.

Jedan pripravnik je pogledao pravo u mene i kazao: „Pa, ja bih radije da se muslimani ne razmnožavaju“.

To nije bio jedini put. Kada bi se razgovaralo o socijalnoj pravdi i Bliskom istoku, često sam čula brzoplete zaključke – „O muslimani su uzrok svih problema u svijetu“. Bilo mi je jako neugodno. Nikada nisam išla na zabave ili socijalna druženja izdavača.

U međuvremenu počela sam da se osjećam kao kukavica jer nisam prihvatala ono što sam. Moja porodica mi je govorila da šutim kada dođe do netrpeljivosti ili lažnih tvrdnji o muslimanima. Ali nisam više mogla- nije u mojoj prirodi da šutim.

Dugo vremena sam bila zahvalna na svojoj multietničkoj pripadnosti i što sam izgledala fizički poput Japanke- niko nije mogao pretpostaviti da sam muslimanka. To mi je omogućavalo ‘prolaz’. I štitilo me od preplašenih pogleda i detaljnih pregleda na aerodromima. Ali moja oslobođenost od neposredne diskriminacije dovela me je do toga da počnem mrziti sebe.

Gledajući se u ogledalo bilo mi je muka do mog dugog okruglog lica, malih bucmastih usni i blago iskošenih očiju. Bila sam zgrožena mojim mediteranskim zlatnim tenom, svjetlinom koja me razlikovala od stereotipnih muslimana. Mrzila sam što sam dozvolila da moje guste crne lokne slobodno vijore, što nikad nisu izazvale ljutnju nepoznatih jer sam sakrila svoju vjeru pokazujući svoju kosu.

Izbjegavala sam da se suočim sa problemom na prikladan način. Postala sam depresivna i ljuta na sebe, i dalje sam, zbog toga što sam šutjela gledajući nepravdu ispred sebe i što sam osjećala olakšanje što sam izbjegla posljedice. Nikada nisam razumjela one koji su bili dovoljno hrabri da prihvate svoj muslimanski identitet.

Skrivanje identiteta briše vaše najdraže uspomene- kao da je to zabranjeno ili opasno da se prisjećate vremena kada ste bili slobodni da ispoljite ono što zaista jeste kao pojedinac. Skrivanje mog identiteta dovelo me je da mrzim sebe i da budem primjer za sve ono što je pogrešno u svijetu. Pobjegla sam od prave sebe.

Jednog dana sjedila sam na autobuskoj stanicu ispred Odjela za domovinsku sigurnost u Washingtonu. Muslimanka sa hidžabom sjela je pored mene, a ja sam se stidjela. Ova žena je bila pravi buntovnik, borila se protiv nepravde u društvu jednostavnim nošenjem hidžaba koji pokazuje njenu ljubav prema islamu i Allahu. I tu sam bila i ja, ona koja se bojala vlastitog identiteta. Nisam više mogla izdržati.

Dakle, prošlog novembra izašla sam iz mog islamskog zatvora preko Facebooka. Bila sam umorna od slušanja kritika na račun muslimanskih Amerikanaca unutar mog kruga prijatelja. Bila sam ogorčena na optužbe da su sve muslimanke potlačene i da se trebaju osloboditi svojih hidžaba. Postojeće racije i prisluškivanja u džamijama učinile su da se bojim uskraćivanja naših sloboda i sloboda ispoljavanja vjere. Nastavak nepravde nad američkim muslimanima od Putne Sigurnosne Agencije odvija se svakodnevno, a ja još ništa nisam rekla. Kukavičluk koji je upravljao 12 godina mojim životom nije mi dopuštao da spavam noću.

Bila sam razočarana reakcijama nekoliko svojih prijatelja. Jedan je podigao obrve na način da bi izrazio svoje tiho neslaganje. Drugi je rekao ‘To je u redu. Ti si se asimilirala, tako da si dobra muslimanka“., kada da milioni drugih muslimana u svijetu nisu ‘dobri’ jer su odlučili da ostanu odani svojoj vjeri.

Imala sam toliko prijatelja koji su bili prijatni i puni razumijevanja.  Oni ne misle drugačije o meni. I to su ona istinska prijateljstva.

I tako sada, ja sam ponosna što mogu reći da se zovem Sara. Ime koje nosim je ime prve Ibrahimove, a.s., žene i majke Ishaka, praoca Jevreja. Ja sam počašćena što mogu reći daje islam moja vjera i da je Kur’an moja savjest. Dakle, ja se ponosno mogu uspraviti i reći jasno i glasno da svjedočim da nema boga osim Allaha, i ja svjedočim da je Muhammed Božiji rob i Božji poslani.

Selam alejkum

Napisala: Sara Harvard

IslamBosna.ba