Zejneb el-Gazali- Zakletva na vjernost
IslamBosna.ba– Moja veza sa pokretom Muslimanske braće nije bila kratka, kao što bi neki pomislili, ona datira još iz 1937. godine. Prvi put sam se srela sa imamom šehidom Hasanom el-Bennom tih davnih, blagoslovljenih dana 1937., šest mjeseci nakon što sam osnovala Grupu žena muslimanki. Sastali smo se u prostorijama Pokreta, koje su tada bile u Atabahu, nakon što sam održala predavanje u ženskom ogranku grupe.
Hasan el-Benna je bio u procesu formiranja odjeljka sestara u Pokretu. Nakon što me podsjetio na neophodnost ujedinjavanja svih muslimana i njihovog uvezivanja, pozvao me da predsjedavam sestrama muslimankama. To je značilo stapanje moje novonastale Grupe žena muslimanki, nečega na što sam bila izuzetno ponosna, u Muslimansku braću. Obećala sam da ćemo razgovarati o njegovom prijedlogu na našoj generalnoj skupštini, ali da ne mogu garantovati za ishod. Desilo se da je Generalna skupština odbila prijedlog, ali je preporučila blisku suradnju sa Pokretom.
Nakon toga, i dalje sam se susretala sa Hasanom el-Bennom, i iako je svako od nas zadržao svoje mišljenje, naša islamska veza nije bila ugrožena. Na našem zadnjem sastanku koji je održan u prostorijama Grupe žena muslimanki, nastojala sam da ga umirim, obećavajući da ću učiniti da Grupu žena muslimanki bude jedan od kamena temeljaca Muslimanske braće, ali pod uslovom da zadržimo naše ime i nezavisnost za dobrobit da’ve. Nevoljan da pravi kompromise, El-Benna je insistirao na potpunom stapanju.
Nakon toga se sve brzo odvijalo i uskoro smo bili suočeni sa dešavanjima 1948. godine. Donešena je naredba o raspuštanju pokreta Muslimanske braće, zatvaranju svih njegovih ogranaka i konfiskovanju svojine. Nedugo zatim, hiljade njegovih članova su završili u zatvoru. Muslimanske sestre (ogranak žena Muslimanske braće) su imale svoje aktivnosti za koje im se treba zahvaliti. Jedna od ovih sestara je bila gospođa Tahia el-Džubejli, žena mog brata i rodica, i od nje sam saznala mnoge detalje. Tada sam po prvi put željela da podržim sva mišljenja El-Benne i shvatila sam njegovo insistiranje na potpunom stapanju Grupe žena muslimanki sa Pokretom. U mom uredu, istom onom uredu u kojem je održan zadnji sastanak sa El-Bennom, jutro nakon zabrane Muslimanske braće, nisam mogla a da ne spustim glavu na ruke i ogorčeno plačem. Vjerovala sam da je El-Benna bio u pravu. On je bio imam kojem su svi muslimani morali dati prisegu vjernosti u cilju borbe za povratak muslimana na položaj odgovornosti i istinske opstojnosti, i za mogućnost primjene Allahovih naredbi. Osjećala sam da je El-Benna bio jači od mene i iskreniji u širenju i objavljivanju istine. Njegova smjelost i hrabrost su dvije karakteristike koje svi muslimani moraju imati. Zamolila sam svoju sekretaricu da kontaktira brata Abdul-Hafiza es-Seifija želeći da prenese usmenu poruku El-Benni, podsjećajući ga na vjernost koju sam mu na zadnjem sastanku obećala. Kada se Es-Sejfi vratio sa El-Benninim selamima i dovama, tražila sam od mog brata Muhammeda el-Gazalija el-Džubejlija da odnese poruku El-Benni ili da zamoli njegovu ženu da to uradi. U toj kratkoj poruci je stajalo:
“Gospodine imame Hasane el-Benna,
Zejneb el-Gazali od danas sebe lišava svega osim robovanja Allahu i pozivanja Njemu. Vi ste danas jedina osoba koja može doprinijeti ovom ummetu nešto na pozivanja Allahu na način kojim je On zadovoljan.
Čekam vaše upute i naredbe.”
Nedugo zatim, brat me obavijestio da je u prostorijama Muslimanske omladine ugovoren sastanak između mene i El-Benne. Trebalo je izgledati kao da se ovaj susret desio sasvim slučajno. Meni nije nedostajalo izgovora da posjetim ustanovu, jer sam tamo trebala održati predavanje. Kao što je i bilo dogovoreno, El-Benna i ja smo se susreli na stepenicama. Iskreno, i bez oklijevanja, rekla sam: “Obavezujem vam se na vjernost radi uspostavljanja islamske države. Najmanje što u te svrhe mogu dati jeste da se moja krv prolije i stapanje Grupe žena muslimanki sa Pokretom.”
“Prihvatam obećanje vjernosti ali Grupa žena muslimanki ostaje onakva kakva jeste.”
Rastali smo se uz dogovor da će se dalje kontaktiranje nastaviti u kući moga brata.
Prvo zaduženje koje mi je El-Benna dao je bilo da posredujem između En-Nahhasa i Muslimanske braće. Mustafa en-Nahhas, koji je tada bio van službe, odredio je da rahmetli Amin Halil razjasni nesporazum između dvije strane. El-Benna je pristao, i mene je trebalo kontaktirati.
Jedne večeri, u februaru 1949. godine, vidno uzrujan Amin Halil je bahnuo na naša vrata i u žurbi objasnio da hitno trebam srediti da El-Benna napusti zemlju. Ako ne ode, sve su prilike da će biti ubijen. Odmah sam se posvetila rješavanju ovog zadatka i kada sam ga preko mog brata htjela obavijestiti o planovima saznala sam da je i on uhapšen. Nisam imala drugog izbora već da kontaktiram El-Bennaa lično. Ipak, previše sam zakasnila; obaviještena sam da je El-Benna ustrijeljen i odveden u bolnicu. Njegovo stanje se pogoršavalo. Na poslijetku, čuli smo da se njegova duša pridružila poslanicima, vjernicima i šehidima. Moje poštovanje prema njemu je bilo neizmjerno, a ljutnja i ogorčenost prema njegovim ubicama me sve više obuzimala i nisam ni pokušala da to sakrijem.
Ubrzo zatim, koaliciona vlada je došla na vlast i izdala naredbu o zabrani Grupe žena muslimanki. Uz pomoć advokata Abdul-Fetaha Hasana, uspjeli smo na sudu osporiti ovu zabranu, i 1950., za vrijeme službe Huseina Sirrija, mogli smo iznova krenuti sa našim aktivnostima. Uslijedila je vladavina Wafd partije i Muslimanska braća su ponovo započeli svoje aktivnosti pod vodstvom muršida Hasana el-Hudajbija. Htjela sam mu indirektno obećati vjernost, sve dok ne dođe vrijeme da to otvoreno uradim. Zato sam mu za opremanje njegovog ureda poklonila, meni najdraži komad namještaja, veliku arabesknu garnituru. Mir i tišina su potrajali, a nedugo zatim me posjetio Abdulkadir Avde da se zahvali na poklonu: “Drago nam je što se Zejneb el-Gazali el-Džubejli pridružila Muslimanskoj braći.”
“Nadam se da ću, inšaAllah, biti jedna od vas.”
“Već jeste, elhamdulillah.”
Moja veza sa većinom članova Muslimanske braće je bila prijateljska sve do vojnog udara koji je izveo vrhovni general Muhammed Nedžib. On me je posjetio nekoliko dana prije udara u društvu princa Abdullaha el-Fejsala, Lejsa Siradžeddina, šejha El-Bakurija i mog brata Ali el-Gazalija, prilikom prinčeve posjete Egiptu. U početku su i Muslimanska braća i Grupa žena muslimanki podržavali udar. Međutim, uskoro sam osjetila da se stvari ne odvijaju kako smo se nadali, i da ova revolucija nije kulminacija ranijih nastojanja svih onih koji su pokušavali spasiti zemlju. Počela sam iznositi svoje stavove svoj muslimanskoj braći koju sam sretala, i kada su neka ministarska mjesta ponuđena Pokretu, u magazinu naše grupe sam iznijela mišljenje da se nijedan član Muslimanske braće ne bi trebao zakleti na vjernost Vladi koja ne upravlja po Allahovom zakonu. Zalagala sam se za to da oni članovi Pokreta koji prihvate takva mjesta trebaju biti izbačeni iz pokreta. Braća su, po mom mišljenju, morali jasno zauzeti svoj stav prema namjerama Vlade.
U jednoj privatnoj posjeti, Abdulkadir Avde me je zamolio da odgodim dalje pisanje na ovu temu. I zaista, nakratko sam se suzdržala od pisanja na ovu temu (dva izdanja našeg magazina su izašla bez raspravljanja o problemu). Međutim, kako sam to ja vidjela, ovo pitanje je bilo od krucijalne važnosti i ja sam opet počela da pišem o tome. Abdulkadir Avde me je ponovo posjetio, ali ovog puta mi je prenio naredbu od el-Hudajbija, tražeći da prestanem sa komentarisanjem. Sjetila sam se obećanja vjernosti Hasanu el-Benni, da mu se Allah smiluje, i shvatila da im moram biti odana u znak poštovanja prema njegovom nasljedniku. Poslušala sam naredbu.
Od tada pa nadalje, sve što sam radila bilo je potvrda moje vjernosti Pokretu; dotle da sam za sve tražila pristanak muršida, uključujući i učešće na Mirovnoj konferenciji u Beču.
Maske padaju
Dani su prolazili, kao i događaji 1954. u svoj svojoj nesreći i sramoti. Sa njima je pala i maska iza koje se krio Naser. Njegovo neprijateljstvo prema islamu je postalo tako očito kroz rat koji je vodio protiv islamskih aktivnosti i njihovih realizatora. Na smrt su osuđeni divovi muslimanskog ummeta: Abdulkadir Avde, istaknuti Azharovac, pobožni učenjak za koga su 1951. britanske vlasti ponudile nagradu od 10.000 egipatskih funti onome ko ga preda, mrtvog ili živog; šejh Muhammed Fergali koji je mrtav predan britanskim kolonistima koji su prethodno ucijenili njegovu glavu, ali sada nisu imali ništa da ponude od njihovog bogatstva. Bezbroj drugih je osuđeno na smrt i ne bismo smjeli zaboraviti nijednog od njih koji su radi islamske stvari postali šehidi.
Čak je i veliki mudžahid imam Hasan el-Hudajbi osuđen na smrt. Presuda, ipak, nije sprovedena jer je El-Hudajbi pretrpio težak srčani udar i umjesto toga odveden u bolnicu. S obzirom na to da je bio u kritičnom stanju, doktori su izjavili da će živjeti još samo nekoliko sati. Čuvši ovo, Naser je pomilovao muršida, očekujući da narednog jutra vidi njegovu čitulju u novinama. Ipak se, Allahovom voljom, desilo nešto drugo. El-Hudajbi je preživio kako bi pružio muslimanima neprocjenjivu službu i vodio islamsku da’vu kroz njen najmračniji period. Pokazao je, uprkos činjenici da je bolovao od raznih bolesti i pretrpio razna mučenja, čvrstinu i ustrajnost čvrsto se držeći istine. Uprkos tome što su ga odveli u vojni zatvor gdje je bio podvrgnut najstrašnijim i nehumanim zločinima, El-Hudajbi je ostao odlučan u slijeđenju istine i puta onih ljudi koji su prije njega sprovodili velike misije, Živio je dovoljno dugo da vidi kraj Nasera i njegovih agenata, ostajući uporan i vjeran jedino ispravnom putu. Nijednom se slabost nije uvukla u njegovo srce, niti je skretao s Allahovog puta. Odbio je prihvatiti olakšice i ostati miran kod svoje kuće dok bi mu srce osuđivalo ono što se dešava negdje drugo, poput onih alima koji su izdavali fetve.
Dobro se sjećam hvale vrijednog i hrabrog stava koji je zauzeo kada su oni koji više nisu mogli podnijeti ono što im se dešavalo željeli prihvatiti olakšice i pisali faraonu pokazujući da ga podržavaju i tražeći izvinjenje. Pitali su El-Hudajbija da im dozvoli da to urade i mnogi se mogu sjetiti njegovog odgovora:
“Ne prisiljavam nikoga da izabere slijeđenje osnovih pravila (‘azima) i stane uz nas, ali vam kažem da poslanstvo nikada nije počivalo na onima koji su birali olakšice.“
El-Hudajbi je ovo izjavio zrelim osamdesetim godinama dok je bio u zatvoru na Tura farmi. Bio je jedan od posljednjih članova Pokreta koji su oslobođeni nakon Naserove smrti.
Vapaji koji su me pozivali na dužnost!
Tokom 1955. služila sam islamskoj da’vi bez ičijeg poziva. Proganjali su me vrisci siročadi čiji su očevi umrli tokom mučenja, suze udovica koje su izgubile svoje muževe iza rešetaka zatvora kao i majki i očeva čiju je djecu ubio Naser. Osjećala sam se odgovornom za izgubljene, gladne, pokradene i ugnjetavane, a njihov broj se svakodnevno povećavao. Teret mi je postao prevelik da bih ga sama nosila. Škole i univerziteti su zahtijevali određene troškove, gazde su tražile svoje kirije, i problem se još pogoršavao. Situacija je postala kritičnija kada je, sredinom 1956. jedan broj braće pušten i oslobođen iz zatvora. Pojedini od njih su bili u velikoj potrebi za novcem, hranom, odjećom i skloništem.
Očajna, otišla sam da posjetim mog uvaženog učitelja, šejha Muhammeda El-Avdana, jednog od rijetkih čistih i pobožnih ljudi sa El-Azhara. Imala sam naviku da se konsultujem s njim u vezi da’ve i pitanjima vezanim za islam. Složio se sa mnom da bi samostalnost Grupe žena muslimanki mogla dobro poslužiti Muslimanskoj braći u bliskoj budućnosti. Šejh je također bio svjestan mog obećanja El-Benni, koje je blagoslovio i podržao. Bio je svjestan i moje odanosti da’vi.
Obavijestila sam ga o tragediji koja je zadesila porodice članova Pokreta koji su ili ubijeni, ili zatvoreni. Objasnila sam mu stvari koje sam mogla uraditi za ove ljude u skladu sa svojim mogućnostima. Ukratko, kao predsjednica Grupe žena muslimanki, pružala sam što je moguće više pomoći za porodice Muslimanske braće.
Šejh Muhammed el-Avdan mi je poljubio ruku, rekavši: “Nemoj oklijevati da im pomogneš koliko god možeš. Allah je Onaj koji nagrađuje izdržljive.”
Stalno sam mu ponavljala moj položaj u vezi grupe i punog povjerenja kojeg sam imala od članica. Cijenjeni šejh je potvrdio moju obavezu: “Na tebi je sada da ustraješ na tom putu i da to što radiš bude tajna između tebe i Allaha. Jedini spasitelji islama su – inšaAllah– ti nesretni članovi Pokreta. Ne uzdamo se ni u koga osim u Allaha, a onda u iskrenost ove grupe. Zejneb, uradi šta god možeš.”
I zaista, radila sam sve što sam mogla. Nisam se štedjela, a ipak niko nije bio svjestan toga, jer što god sam željela dati, predavala sam jednoj ili dvjema osobama da dostave, čak i tada sam izmišljala da ja samo dajem ono što su me drugi zamolili da uradim umjesto njih.
Kasnije sam otkrila da je poštovana mudžahida, žena Hasana el-Hudajbija, slično radila za ove porodice, kao i druge poštovane žene iz ogranka sestara Pokreta kao što su mudžahida Amal el-‘Ašmavi, žena Munira el-Dallaha i emira Muslimanskih sestara, kao i Halida Hasan el-Hudajbi, Amina Kutb, Hamida Kutb, Fethijja Bekr, mudžahida Amina el-Dževhari, Alija el-Hudajbi i Tahijja Sulejman el-Hudajbi. Polahko su se moji kontakti počeli širiti; u velikoj tajnosti kontaktirala sam Halidu el-Hudajbi, zatim Hamidu i Aminu Kutb. Sve to zbog pomoći ugnjetavanoj djeci i siročadima.
Abdul-Fetah Isma’il
Moj prvi susret sa Abdul-Fetahom Isma’ilom se desio 1957. tokom hadždža. Bila sam u luci Suec sa mojim bratom, Muhammedom el-Gazalijem el-Džubejlijem, na putu za Saudijsku Arabiju gdje sam predvodila delegaciju članica Grupe koje su krenule na hadždž, kad sam primjetila njega kako nam prilazi. Bio je sa još jednom osobom; lice mu je sijalo nurom. Moj brat nas je upoznao govoreći: “Ovo je Abdul-Fetah Isma’il, jedan od najdražih mladih pripadnika Muslimanske braće Hasanu el-Benni. Zamolio me da ti ga ovako predstavim, kako bi ga znala.”
Abdul-Fetah Isma’il me je poselamio i rekao mi da će biti na istom brodu s nama, zatim je otišao.
Ukrcali smo se na brod i ubrzo je obala ostala iza nas. Bila sam zauzeta potrebama naše delegacije, tako da sam išla u svoju sobu samo kako bih se odmorila nakon ručka. Onda je neko zakucao na moja vrata i zamolio da uđe. Tek kad sam treći put ponovila da je slobodno, moj posjetitelj je ušao. To je bio Abdul-Fetah Isma’il, koji je selameći me, objasnio da je znao za moje obećanje Hasanu el-Benni koje je uslijedilo nakon dugo neslaganja. Upitala sam ga za izvor ove informacije, a on je rekao da je to bio lično El-Benna. Nakon što sam ga pitala o onome što je želi, objasnio mi je kako se nada da ćemo se vidjeti u Mekki, u ime Allaha, da, inšAllah, razgovaramo o onome što je El-Benna želio od mene.
Iako su njegove riječi bile uglađene i jednostavne također su bile i nametljive i nisu ostavljale prostora za razmišljanje. Kako god, obavijestila sam ga da se možemo naći, inšAllah, u boravištu naših članica u Mekki ili Džiddi. Zatražio je ove adrese, tako da sam ga uputila na šejha el-‘Ašmavija i Mustafu el-Alima, koje je rekao da poznaje, da mu daju moje adrese u Mekki i Džiddi. Zahvalio mi se i otišao.
Jedne večeri tokom mjeseca zul hidždžeta, nakon jacije- namaza, sastala sam se sa njegovom eminencijom, rahmetli šejhom Muhammedom b. Ibrahimom, tadašnjim velikim muftijom Saudijske Arabije. Pregledala sam s njim memorandum koji sam prezentirala njegovoj visosti, kralju, o neophodnosti obrazovanja djevojaka u Saudijskom Kraljevstvu, tražeći od njega da ubrza implementaciju ovog projekta, naglašavajući koristi projekta njegovoj zemlji. Kralj je povjerio ovaj memorandum velikom muftiji. Iako je diskusija trajala dva sata, krenula sam zatim prema Bab es-Selamu sa namjerom da učinim tavaf oko Kabe. Odjednom me je neko poselamio. Bio je to Abdul-Fetah Isma’il, i nakon što me pitao gdje sam krenula, pridružio mi se do džamije. Kad smo završili tavaf i klanjali dva rekata, sjeli smo naspram El-Multezime (vrata Kabe) da razgovaramo. Pitao me je: “Šta misliš o raspuštanju pokreta Muslimanske braće?”
“To je sa islamske strane nezakonito.”
“Upravo to je ono o čemu želim razgovarati s tobom.”
Zamolila sam brata Abdul-Fetaha Isma’ila da dođe i posjeti me u mjestu gdje smo odsjeli, ali on je to odbio ne smatrajući ga pogodnim za ovakve stvari iz straha od Naserovih špijuna. Složili smo se da se nađemo u uredu zgrade Harema Mekke, tačnije u uredu pobožnog insana, šejha Salaha el-Kazzaza. Tamo smo se i našli, ali Abdul-Fetah me je potajno obavijestio da bi radije da se nađemo negdje drugo, predlažući da to bude iza Mekamu Ibrahima.
Nakon što smo obavili sunnete tavafa, sjeli smo iza zgrade Zemzem, blizu Mekami Ibrahim. Počeo je govoriti o nezakonitosti raspuštanja pokreta, neophodnosti reorganizacije pokreta i ponovnog pokretanja njegovih aktivnosti. Dogovorili smo se da ćemo nastaviti razgovore odmah po povratku s hadždžda, i da za to zatražimo dozvolu muršida, Hasana el-Hudajbija. Kada smo trebali krenuti, dodao je: “Moramo sada, ovdje, se zavjetovati da ćemo se boriti u Njegovo ime i da nećemo klonuti dok ne ujedinimo ogranke Pokreta i ne odstranimo sve one koji ne žele raditi za Njega, bez obzira na njihov položaj i veličinu.”
Zakleli smo se na vjernost, i na to da smo spremni boriti se i umrijeti za Njegovu da’vu, i ubrzo zatim vratila sam se u Egipat.
Dozvola za rad
Rane 1958., moji sastanci sa Abdul-Fetahom Isma’ilom, i u mojoj kući i u prostorijama naše grupe, su postali česti. Raspravljali smo o problemima muslimana, nastojeći svim svojim snagama da učinimo nešto što bi vratilo muslimanskom ummetu njegovu akidu i prijašnju slavu. Pozivali smo se na siru Poslanika, s.a.v.s., i na ispravne prethodnike koji su došli poslije njega, čineći naš put, putem Kur’ana i Sunneta.
Naš radni plan je obuhvatao uključivanje svih onih koji žele raditi za islam. Do tada smo se ograničavali na različita istraživanja. Iz toga smo mogli zaključiti da je Naserova odluka o raspuštanju Pokreta poništena. Muslimani se nisu vezali nikakvim obećanjem na vjernost Naseru i ne trebaju, ni u kom slučaju, da mu se povinuju jer je on protiv islama i nije uzeo Allahovu Objavu kao zakonodavstvo zemlje.
Sada smo tražili dozvolu od Hasana el-Hudajbija da započnemo naše nove aktivnosti i nakon nekoliko sastanaka s njim, to nam je bilo dozvoljeno. Prva stavka našeg plana je nalagala da Abdul-Fetah Isma’il krene na istraživački put po Egiptu (okruzima, gradovima i selima) radi identificiranja onih muslimana koji bi bili pogodni da rade s nama. Trebao je početi sa članovima Pokreta čineći ih jezgrom ovog okupljanja.
Počeo je sa kontaktiranjem članova Muslimanske braće koji su izašli iz zatvora, kako bi ispitao njihovo stvarno stanje, i utvrdio da li su suđenja kroz koja je grupa prošla utjecala na snagu njihove volje. Morali smo znati da li bi ova ranije hapšena mogla utjecati na Muslimansku braću da pokušaju izbjeći aktivnosti koja bi ih mogla vratiti u zatvor, da li su ostali odani grupi i spremni da žrtvuju sve što im je drago radi Allaha i odbrane Njegove vjere.
Ovaj istraživački proces je bio neophodan da bi bili sigurni da naš rad počiva na čvrstim osnovama, na ljudima koji su zaista pogodni. Zajedno smo proučavali izvještaje koje je Abdul-Fetah Isma’il prezentirao iz svakog regiona. Ja bih onda išla kod muršida da ga obavjestim o našim zaključcima i oko čega smo se složili. Ako bismo spomenuli bilo kakve teškoće s kojima se susrećemo, njegov odgovor bi bio: “Nastavite naprijed i ne osvrćite se. Ne dajte se zavarati titulama ljudi ili njihovom slavom, jer vi ste u procesu izgradnje nove strukture od dna naviše.”
Ponekad bi potvrđivao ono što smo mu prezentirali, a nekad bi nam davao smjernice. Među ovim smjernicama je bilo i dodavanje El-Muhalle od Ibn Hazma na našu listu preporučene literature.
Do 1959., na osnovu istraživanja završili smo naše islamske obrazovne programe. Dragi čitaoče, ispravno je da sada, ovdje, posvjedočim pred Allahom, da u tim programima nije bilo ničega osim pitanja koja su se bavila obrazovanjem muslimana. Musliman mora znati svoju obavezu prema Gospodaru i formiranju islamskog društva koje je potpuno drugačije od neislamskog.
Bogobojazni muž
Rad na ovom projektu nije ometao ispunjavanje mojih obaveza u Grupi žena muslimanki, niti sam zbog njega zanemarila moje porodične dužnosti. Ipak, kada je moj cijenjeni muž, rahmetli Muhammed Selim Selim, primijetio da me kod kuće često posjećuju brat Abdul-Fetah Ismail i nekolicina druge iskrene, muslimanske omladine, pitao je: “Da li se ovdje odvijaju aktivnosti Muslimanske braće?”
“Da.”
Pitao me za prirodu ovih aktivnosti i njihovom cilju, i rekla sam da se radi o reorganizaciji pokreta, ali kada je počeo dalje ispitaviti, jedino ispravno je bilo da ga podsjetim na ono što smo prihvatili jedno od drugog: “Sjećaš li se, moj dragi mužu, šta sam ti rekla kada smo se odlučili vjenčati?”
“Da. Postavila si neke uslove, ali danas se plašim za tebe zbog tvog suprostavljanja faraonu.”
“Ja se odlično sjećam šta sam ti rekla. Kada smo se trebali vjenčati rekla sam ti da moraš znati nešto o mom život kako me kasnije ne bi pitao o tome, jer se toga nikada neću odreći. Ja sam predsjednica Grupe žena muslimanki, ali neki ljudi misle da sam sljedbenik političkih principa El-Wafda, što nije istina. Ono u šta zaista vjerujem je poruka Muslimanske braće. Ono što me dovodi u vezu sa Mustafom en-Nahhasom je lično prijateljstvo, ali ja sam pod zakletvom vjernosti, u ime Allaha, Hasanu el-Benni do smrti. Kako god, nisam napravila nijedan korak koji bi mi pružio ovu veliku čast. Međutim, vjerujem da ću jednog dana napraviti taj korak koji želim i o kome sanjam. Ako taj dan dođe, a zbog njega dođe i do očiglednog sukoba između tvojih ličnih interesa i ekonomskih aktivnosti s jedne strane, i mog rada za islam s druge, i ja pronađem da moj bračni život stoji na putu da’vi i uspostavljanju islamske države, onda svako od nas može krenuti svojim putem.”
“Rekao sam ti ovo tada, i dobro se sjećam tvojih suznih očiju i tvog odgovora: ‘Pitam te o tvojim materijalnim zahtjevima, ne želiš ništa po pitanju miraza i bračnih prava, ali tražiš da te ne odvraćam od Allahovog puta.’ Ne znam da postoji veza između tebe i Hasana el-Benne. Zapravo, znam da se nisi složila s njim po pitanju uključenja Žena muslimanki u pokret.”
“Hvala Allahu, postigla sam dogovor sa Hasanom el-Bennom tokom suđenja 1948., malo prije nego što je ubijen. Tada sam odlučila da se odreknem ideje vječnog braka, kako bih čitav život posvetila da’vi. Ne mogu danas tražiti od tebe da sa mnom dijeliš ovu borbu, ali moje je pravo da me ne odvraćaš od džihada na Allahovom putu. Štaviše, ne bi me trebao pitati o mojim aktivnostima sa drugim mudžahidima već da među nama bude potpuno povjerenje. Potpuno povjerenje između muškarca i žene, žene koja je sa osamnaest godina cijeli svoj život dala Allahu i da’vi. U slučaju bilo kakvog sukoba između interesa bračnog ugovora i interesa da’ve, naš brak će okončati ali će da’va uvijek ostati ukorijenjena u meni.”
“Sjećaš li se svega ovoga, dragi mužu?”
“Da.”
“Danas tražim od tebe da održiš obećanje, ne pitaj me s kim se sastajem i neka Allah, ako primi moja djela podijeli među nama nagradu. Prihvatam da je jedno od tvojih prava da ti budem poslušna, ali Allah je veći od nas i Njegova da’va nam je draža od nas samih. Osim toga, živimo u opasnom periodu za da’vu.”
“Halali mi. Nastavi svoj rad uz Allahov blagoslov. Kad bih samo mogao poživjeti da vidim uspostavljanje islamske države i ostvaren cilj Muslimanske braće. Da sam samo još uvijek mlad da mogu raditi s tobom!”
Nakon toga su se naš rad i aktivnosti intenzivirane i veliki broj mladih je posjećivao moju kuću u svako doba dana i noći. Moj bogobojazni muž bi čuo kucanje na vratima u pola noći. Ustao bi da otvori i pusti našeg posjetitelja, ko god on bio, u radnu sobu. Onda bi probudio ženu, koja je bila zadužena za vođenje našeg domaćinstva, da spremi čaj i jelo za našeg posjetitelja. Zatim bi probudio mene sa izuzetnom pažnjom, govoreći: “Neka od tvoje djece su u radnoj sobi, izgledaju umorni od puta.”
Navlačeći odjeću, otišla bih da se vidim sa posjetiteljem, dok se moj muž vraćao na spavanje, govoreći: “Molim te, probudi me ako budete klanjali sabah u džematu, ako nemaš ništa protiv.”
I zaista, probudila bih ga kada bismo klanjali u džematu. Moj muž je sve moje posjetitelje dočekivao poput oca, pun ljubavi, brige i suosjećajnosti.
Kontakt sa šehidom Sejjidom Kutbom
Tokom 1962., Abdul-Fetah Isma’il i ja smo se, uz el- Hudajbijevu dozvolu, sastali sa sestrama velikog mudžahida, imama i naučnika Sejjida Kutba. Obratili smo se njegovim sestrama da nam dogovore sastanak sa imamom kako bismo tražili njegove upute i savjete za naše istraživanje. S ovim ciljem, dala sam Hamidi Kutb spisak literature koju smo izučavali, a koja je između ostalog uključivala Tefsir od Ibn Kesira, “El-Muhallu” od Ibn Hazma, “El-Umm” od Eš-Šafije, knjige o tevhidu i “U okrilju Kur’ana” od Sejjida Kutba. Nakon nekog vremena, Hamida nam se obratila sa zahtjevom da proučimo drugo izdanje uvoda u tefsir sure El-An’am. Zatim mi je predala fasciklu, objasnivši da je to dio knjige koju je Sejjid Kutb napisao dok je bio u zatvoru i koja će biti objavljena pod nazivom “Znakovi na putu”. Kada završimo sa čitanjem onoga što nam je donijela, donijeće još.
Kasnije sam saznala da je muršid pročitao Sejjidov rukopis, i dao dozvolu da bude objavljen. Kada sam pitala muršida o tome, rekao je: “Uz Allahu pomoć, ova knjiga je potvrdila moje povjerenje u Sejjida, da ga Allah sačuva. Sejjid je, inšallah, išekivana nada da’ve.”
Ponovo smo počeli naša istraživanja i studije u formi malih pisama koje smo distribuirali među omladinom. Čitali su ih i onda o njima raspravljali na halkama. Deset do petnaest mladih bi se sastajalo da pročita deset ajeta Kur’ana i zatim razmatrali njihove zapovijedi i naredbe o ponašanju, kao i njihove ciljeve i namjere usmjerene na život muslimana. Kada bi shvatili i dokučili ove, studirali bi sljedećih deset itd., slijedeći primjer ashaba Poslanika, s.a.v.s.
Slatki, divni dani Allahovih blagodati su prolazili dok smo mi studirali i podučavali se, a i pripremali našu omladinu za da’vu. Najvažnije je bilo da od ove omladine stvorimo ljude koji će samostalno odgajati i podučavati naredne generacije. Slijedeći instrukcije Sejjida Kutba i uz pristanak El-Hudajbija, odlučili smo proširiti vrijeme podučavanja, obuke i usađivanja tevhida u srca ljudi na trinaest godina u skladu sa periodom da’ve u Mekki. Srž muslimanskog ummeta u Egiptu bili su članovi Pokreta koji su se čvrsto pridržavali Allahovog šerijata. Obavezali smo se da sprovedemo sve naredbe spomenute u Kur’anu i sunnetu unutar našeg islamskog kruga. Dugovali smo poslušnost zbog naše zakletve imamu, međutim uz odgodu implementacije hududa (šerijatom precizirana kazna koja nema zakonski minimum i maksimum i koja nije podložna promjenama) do uspostave islamske države, iako smo vjerovali u hudud i našu odbranu njega. Također smo bili uvjereni da je Zemlja tada bila lišena bilo kakve osnove koja bi imala karakteristike potpuno posvećenog islamskog ummeta, što je bio slučaj u periodu pravednog hilafeta. Džihad je bio obavezan, kao i u svakoj muslimanskoj zajednici koja želi uspostavljanje Allahovih zakona i njihove trajne primjene, sve dok se svi muslimani ne vrate islamu, i vjera Allahova potvrđena, ali ne kao slogan, već kao praktična, živuća stvarnost.
Proučavali smo stanje cijelog muslimanskog svijeta, tražeći primjere koji se mogu usporediti sa pravednim hilafetom čiji smo model željeli sprovesti. Nakon dugog izučavanja gorke stvarnosti, ipak smo shvatili da, sa izuzetkom Saudijske Arabije, nema niti jedna islamska država koja zaslužuje da bude taj primjer. Čak smo i po pitanju ove države imali rezerve i osjećaj da ona treba da preduzme neke popravke i ispravke prije nego što postane istinskim primjerom. Sve naše studije su pokazale da ne postoji islamska nacija iako su razne države mahale sloganima tvrdeći da je u njima uspostavljen Allahov šerijat.
Nakon ovih iscrpljujućih studija je odlučeno da ćemo nakon trinaest godina obučavanja omladine i starijih, žena i djece, napraviti detaljnu procjenu države. Ako ovo ispitivanje pokaže da barem 75 posto sljedbenika da’ve vjeruje da je islam potpun načina života i da su uvjereni u uspostavu islamske države, onda ćemo pozvati na uspostavljanje takve države. Ako procenat bude manji, onda ćemo produžiti period islamskog podučavanja na narednih trinaest godina i tako dalje, sve dok ummet ne bude zreo da prihvati islamsku vladavinu.
Uopće nismo marili koliko će vremena za ovo trebati. Ono što je bilo važno jeste da nastavimo raditi sve do naše smrti i da zastavu “nema božanstva osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik” predamo onima koji će doći nakon nas.
Uz dozvolu Hasana el-Hudajbija, bili smo također u kontaktu sa Muhammedom Kutbom. Posjećivao bi me u mojoj kući, u Novom Egiptu, da objasni omladini pitanja koja su im bila nejasna. I zaista, omladina mu je postavljala veliki broj pitanja na koja je on rado odgovarao.
Zejneb el-Gazali el-Džubejli
IslamBosna.ba
Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (I – dio)
Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (II- dio)
