IslamBosna.ba- Čim me je ovaj džahilijjetski krvolok vidio, odmah je pozvao Safveta er-Rubija, crvenih očiju i ledenog pogleda. On se obreo pred njim kao pred fotoaparatom, u jednom trenutku njegovo lice se preobličilo u lice divlje zvijeri. Okrenuo se Safvetu i pruženom rukom pokazao na mene: “Safvete, objesite je u zraku i dajte joj 500 udaraca bičem.”
Takvo divljaštvo kome nema premca, takva okrutnost to je mogao samo Šems Bedren.
Objesili su me na svoju smiješnu spravu dok je Safvet zavrtao rukave. Zatim je počeo izvršavati naređenja svoga gospodara.
Ja sam vrištala: “O, Allahu, o, Allahu.”
“Gdje je Allah? Gdje je taj Allah kojeg dozivaš? Neka ti pomogne ako ga ima! Da zatražiš pomoć od Nasera odmah bi ti pomogao”, rekao je pobjedonosno.
Psovao je Allaha, Uzvišenog, grješnim i odvratnim riječima. Začepila sam uši jer je bilo tako sramotno, vjernik bi se suzdržavao od ponavljanja toga čak i toliko da prenese šta je rečeno.
Nakon što je bičevanje završeno, spustili su me s te sprave i natjerali da stojim. Stopala su mi obilno krvarila a Šems Bedren me je tjerao da marširam u mjestu, praveći se da će mi to izliječiti rane. Od silne iscrpljenosti pala sam prema zidu a zatim na pod. Podigli su me nazad samo kako bih opet tresnula.
“Paša, ona samo glumi”, rekao je Hamza.
Onesvijestila sam se a kada sam došla sebi, doktor me je pregledao. Dao mi je injekciju u ruku i naredio da mi daju da popijem čašu soka od limuna. Šems Bedren je još uvijek bio pored mene: “Hajde! Tvrdoglavost ti ništa neće koristiti. Radi ono što hoćemo od tebe ili ćemo te objesiti iznova, iznova i iznova, sto puta ako je potrebno. Na um ti ne može pasti šta bismo sve uradili kako bismo iz tebe ono što hoćemo. Samo ti dajemo priliku, shvataš li? Ko nas može spriječiti da te živu sahranimo?”
“Allah radi što On hoće i izabira, i Njemu pripada hvala kako je On zadovoljan.”
“K…., nemoj meni govoriti takvim jezikom i stilom!”
Hasan Halil, pokušavajući da me udobrovolji, je govorio: “Kćeri, urazumi se, iskupi se. Ovdje ti Muslimanska braća neće biti od koristi. Svako od njih vodi računa samo o sebi. Samo gledaju da sebe spase.”
Zatim je izvadio olovku i papir, pa se obratio Safvetu: “Odvedi je u bolnicu i ostavi je da napiše sve što zna o pokretu Muslimanske braće? Kako ste ih upoznali, kako ste se saglasili da ubijete Džemala Abdunnasira? Nabroj imena svih onih koje znaš iz Pokreta.”
Na putu prema bolnici, Safvet je od mene tražio da pješačim, a ja sam bila poput djeteta, koje je hodilo korak po korak.
Jedino Allah zna kako sam prešla put do bolnice. Moj put bio je mučenje. Ušla sam u bolničku ćeliju, Safvet mi je onda dodao papir i olovku: “Znaš šta se traži, nema potrebe za filozofiranjem. Napiši sve što znaš, vi ihvanski lažovi i kako ste planirali da ubijete Nasera! Jel’ jasno? Hajde k….!”
Zaključao je vrata i otišao.
Ruke su mi bile toliko natekle da nisam mogla držati olovku. Prošlo je toliko dana a da nisam napisala nijednu riječ. Safvet se vratio da uzme papire i kada je vidio da nisam ništa napisala dreknuo se da će mi još kratko ostaviti papire kako bih se spasila.
Uz užasan napor sam počela pisati. Trećeg dana je došao Hamza el-Besjuni i pokupio papire. Ostatak dana sam provela između spavanja i hodanja jer se nisam mogla smiriti u jednom položaju: ako bih ustala osjetila bih užasnu bol u mojim upaljenim stopalima koja su krvarila, a kada bih legla mučilo me moje nateklo tijelo.
Narednog dana su me opet odvukli u ured Šemsa Bedrena. Cijepajući moje papire vrištao je: “Ti k….! Zar ti nije dovoljno svo mučenje kroz koje si prošla? Šta je ovo što si napisala? Besmislice! Hamza, bičuj je!”
“Bolje da je opet bacimo psima”, umiješali su se Halili i El-Besjuni.
“Safvete, dovedi pse ovdje!”
Safvet je istrčao, vraćajući se sa dva ogromna psa, od onih sa kojim sam se srela tokom ranih dana mog zatočeništva u “egipatskoj Bastilji”. Kroz nekoliko sekundi su bili po meni, jedina utjeha mi je bilo sljedeće, što sam neprestano ponavljala: “Allah nam je Dovoljan, On sve najbolje rješava! Otkloni od mene zlo čim god hoćeš i na koji god način hoćeš!”
“K…., napiši da ste se urotili da ubijete Nasera i kako ste ga trebali ubiti! Napiši! Napiši k….”, proklinjao je Šems Bedren.
Broj pasa se povećao na tri: dva koja su mi proždirala tijelo i treći Šems Bedren koji me je proklinjao svojim besramnim jezikom. Na kraju, shvativši koliko je sve ovo uzaludno, pozvao je pse sebi i umjesto toga naredio da me bičuju. I ovo je bilo sprječeno jer su pozvali doktora da me pregleda.
Doktor je savjetovao da me dalje ne bičuju jer sam bila previše slaba da to podnesem. Odveli su me u ćeliju 24 u kojoj nikad prije nisam bila. Tamo su me natjerali da stojim i čekam svoju presudu. U sredini ćelije je bila vatra, a u uglovima vojnici, svaki od njih ponosno pokazujući svoje zmijolike bičeve. Jedan od njih me je udario i tako me gurnuo prema vatri a kada sam se pokušala skloniti od plamena drugi me je udario kako bi me vratio nazad i sve tako. Sve to vrijeme toplota vatre mi je pržila izloženo tijelo. Ovako su me mučili neka dva sata, između plamenova vatre u koju sam se plašila da ne upadnem i tvrdih udaraca njihovih bičeva.
Hamza el-Besjuni se pojavio ponavljajući svoje besmislice: ili da potvrdim plan za ubistvo Nasera ili … U svakom slučaju, pala sam bez svijesti i kada sam se probudila, opet sam bila u bolnici.
Zejneb el-Gazali el-Džubeli
IslamBosna.ba
Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (I – dio)
Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (II- dio)
Izaslanik predsjednika Republike
Došla je noć pregovora i kažnjavanja
Sada red na Hamzu el-Besjunija
Iskušenje u koferu s odjećom i obraćanje Predsjednika
Šems Bedran, da li znaš Šems Bedrana?
Iz vode do zastupnika Tužilaštva