IslamBosna.ba- Progutala me je ova soba, i samo sam kazala: U ime Allaha, neka je mir na vas! Sljedećeg trenutka, vrata su zatvorena i snažno svjetlo je upaljeno. Bila je to soba za kažnjavanje. Soba je bila puna pasa. Nisam mogla znati koliko ih je bilo. Uslijed snažnog straha zatvorila sam oči i stavila ruke na grudi. Čula sam kako zatvaraju vrata ćelije lancima i katancima. Za nekoliko sekundi, psi koji su režali bili su svuda po meni i mogla sam osjetiti kako se njihovi zubi zabadaju u svaki dio mog tijela. Na trenutak sam otvorila oči, ali sam ih ubrzo, zbog stravičnosti cijelog prizora, zatvorila. Stisnula sam ruke čvrsto pod pazuh i počela sam nabrajati Allahova imena, počinjući sa Allah, Allah. Ja sam ponavljala jedno po jedno Allahovo ime, a psi su bili neumorni, zabijali su zube u tjeme, ramena, leđa, grudi. Iznova sam dozivala Gospodara: “Allahu, ne dozvoli da išta drugo osim Tebe bude moja preokupacija. Neka sva moja pažnja bude usmjerena samo Tebi, Tebi moj Gospodaru, Jednom, Jedinom, Jedinstvenom, Vječnom. Uzmi me iz Svijeta oblika. Odvrati moju pažnju od svih ovih fatamorgana. Neka sva bude usmjereno Tebi. Daj da budem u Tvojoj blizini, obaspi me smirenošću. Odjeni me ukrasima Tvoje ljubavi. Obezbijedi mi smrt radi Tebe, ljubav prema Tebi, zadovoljstvo Tobom. O Gospodaru, učvrsti korake, učvrsti korake vjernih.”
Ovo sam ponavljala tiho, u sebi, dok su psi zarivali svoje zube u moje tijelo. Nakon nekoliko sati vrata su se otvorila i izveli su me iz ćelije. Očekivala sam da mi odjeća bude potpuno natopljena krvlju jer jer sam zamišljala i vjerovala da su psi baš to uradili. Ali, za veliko čudo, nije bilo nijedne krvave mrlje na mojoj odjeći, kao da je niti jedan zub nije probo. Neka je Uzvišen Allah! On je sa mnom. Gospodaru, zaslužujem li ove blagodati i ove počasti koje Si mi dao. Gospodaru, Tebi hvala. Šejtan koji me je držao za nadlakticu me je upitao: Kako te psi nisu rastrgli? U njegovoj ruci je bio bič, a iza mene je bio još jedan od tih šejtana koji je, također držao bič. Rumenilo je obasipalo nebo, slutilo je blizinu zalaska sunca. Zaključila sam da sam vjerovatno bila zaključana sa psima više od tri sata. Slavljen neka je Allah i Njemu hvala na svemu!
Išli smo, čini mi se, jako dugo. Vrata su otvorena i ja sam se izgubila u prostranom hodniku kojem su me vodili. Vodili su me drugim dugim hodnikom pored mnogih zatvorenih vrata. Primijetila sam da su jedna od ovih vrata lagahno pritvorena, dajući dovoljno svjetla da se osvijetli tmina hodnika. Primijetila sam da je to ćelija broj 2., ćelija koja je prethodila mojoj, koja je bila pod brojem 3. U njoj je boravio visoki oficir Muhammeda Rešada Mahna koji je nekada bio pretendent na egipatski prijesto. Naserov režim je vjerovao da bi ga Muslimanska braća postavili za predsjednika države ako preuzmu vlast. Zbog toga je uhapšen. Ćelija br. 3, oodmah do ćelije br. 2, je otvorena i ugurali su me unutra.
Ćelija br.3
Vrata ćelije br. 3 su se otvorila, njena tama i mrakl su me upili u sebe, i istog trenutka kada su se vrata zamnom zatvorila, upalila se lampa koja je visila sa plafona ćelije. Svjetlost lampe je bila strašna, grozna, toliko snažna da nisam mogla držati oči otvorenim. Shvatila sam da je njen cilj dalje mučenje i zlostavljanje. Nakon nekog vremena sam pokucala na vrata i šejtan tamnog lica je grubo pitao zašto. Tražila sam dozvolu da odem u toalet i uzmem abdest. Grubo i osoro mi je odgovorio da mi nije dozvoljeno da kucam na vrata, niti da idem u toalet, uzimam abdest, niti da pijem.
“Pokucaj još jednom i izbatinaću te 50 puta.”
Mahnuo je po zraku batinom pokazujući čežnju i spremnost da izvrši svoju prijetnju. U mojoj ćeliji nije bilo ničega. Izmorena dugim stajanjem u u sobi 24, skinula sam ogrtač i raširila ga po podu. Uzela sam tejemmum, klanjala akšam i jaciju i sjela mirno. Noga me, još uvijek bolna od operacije, počela mučiti pa sam stavljajući cipele pod glavu legla. Ali tirani nisu mirovali. Tišinu su uskoro prekinuli zvuci drvenog krsta koji je uspravljen izvan prozora moje ćelije. Jednog po jednog mladog vjernika su dovodili, razapete kao na krst i divljački ih tukli. Svaki bi dozivao Allaha, moleći Ga za pomoć. Nakon nekih pola sata intenzivnog batinanja, pitali su svakog mladića, mnoge od njih inžinjere, doktore ili savjetnike, kada su tu stigli.
“Danas ili juče” je bio odgovor.
“Kada ste posljednji put išli u kuću Zejneb el-Gazali?”
Ako su ova braća rekla da se ne sjećaju, dželati bi nastavili mučenje, zahtjevajući da me proklinju najodvratnijim, niskim izrazima. Naravno, braća su to odbijala i bičevanje se bez smanjivanja nastavljalo. Neki, dovoljno hrabri i snažni da kažu kako u meni nisu vidjeli ništa osim iskrenosti i dobrih osobina su bičevani do besvijesti. Sve ovo da bi poljuljali moju odlučnost i volju. Počela sam dozivati Allaha, moleći Ga za milost. Molila sam Allaha da mene muče umjesto ove omladine, jer sam mislila da bi bilo manje bolno za mene. Počela sam moliti Allaha da mene stavi na njihovo mjesto, da i mene kao i ovu braću poštedi gnusnog mučenja. Zaželjela sam da moja braća izgovore ono što su dželati htjeli čuti kako bi bili pošteđeni daljih muka. Ali nisu, ostajući nepokolebljivi u odbijanjima. Batinanja su se udvostručila, krici mučenih su postajali glasniji a moj stid zbog onoga što se radilo je bio neizmjeran.
Iz suosjećanja i bola, nastavila sam dozivati Allaha govoreći: “O Allahu, učini da me moje namjere prema Tebi odvuku od njih i da njih njihove namjere prema Tebi odvuku od mene. Gospodaru, nadahni ih da rade dobra djela kojima si Ti zadovoljan. Gospodaru, odbrani me od krika ovih mučenika. Gospodaru, Ti znaš šta je u meni a ja ne znam šta je u Tebi i Ti poznaješ nevidljivo. Ti znaš najskrivenije tajne ljudi i ono što grudi kriju. Gospodaru, smiluj se Svojim robovima.”
San…
Ne znam kako, ali dok sam zikrila i veličala Allaha, zaspala sam. To je bio blagoslovljen sam. Imala prvo od četiri snoviđenja Poslanika, s.a.v.s., koja ću imati tokom mog boravka u zatvoru. Tamo ispred mene, slavljen neka je Allah, nalazila se prostrana pustinja i kamile sa nosiljkama kao od svjetla. Na svakoj nosiljci su bila četiri čovjeka nurom obasjanih lica. Našla sam se iza ovog ogromnog karavana kamila u toj prostranoj, beskrajnoj pustinji, stojeći iza velikog, poštovanog čovjeka. Ovaj čovjek je držao ular koji je bio oko vrata svake kamile u ovoj veličanstvenoj karavani. Tiho sam se zapitala: “Da li bi ovo mogao biti Poslanik, s.a.v.s.?” On je odgovorio: “Zejneb, ti slijediš korake Muhammeda, Allahovog roba i poslanika.”
Upitala sam: “Jesam li, vođo moj, plemeniti Poslaniče, sljedbenik Muhammeda, Allahovog roba i poslanika?”
Poslanik, s.a.v.s., mi je odgovorio: “Ti, Zejneb, si na istini, ti si na istini! Ti slijediš korake Muhammeda, Allahovog roba i poslanika.”
Probudila sam se osjećajući da je sav svijet moj.
Zapanjena, zaboravila sam na svoje boravište i na ono s čim se suočavam. Nisam osjećala nikakvu bol niti vidjela drveni stub pored prozora. Činilo se da sam odvedena na drugo mjesto o kojem su glasovi dolazili iz daleka. Štaviše, bila sam zapanjena i zato što, iako sam poznata kao Zejneb el-Gazali, poslije rođenja sam prijavljena kao Zejneb Gazali i tim imenom me je Poslanik nazvao. Zaista, ovo snoviđenje me je odvelo izvan vremena i prostora. Uzela sam tejemmum i počela klanjati, zahvaljujući Allahu na ovom daru. Na jednoj sedždi govorila sam: “Gospodaru, kako da ti zahvalim? Ničim ti se ne mogu zahvaliti osim obnavljanjem vjernosti Tebi. O, Allahu, obećavam da ću umrijeti na Tvome putu. O, Allahu, obećavam ti da niko neće biti mučen radi mene. O, Allahu, učvrsti me u slijeđenju istine kojom si Ti zadovoljan, i nadahni me dobrom kojim si zadovoljan.”
Završavala sam namaz, ostala sam na sedždi dugo čineći dovu kao da živim u svijetu izvan ovoga, smirenost, spokojstvo i harmonija su ispunili moje srce.
Čula sam buku izvana. Zvuk bezbrojnih kola koja su dolazila puna nove smjene dželata, dok su drugi odlazili jer je njihova dužnost zasad bila završena. Uskoro će započeti novi val mučenja. Čula sam ezan za sabah, ponavljala njegove riječi, a onda uzela tejemmum i klanjala.
Sljedećih šest dana sam ostala u ćeliji, od petka 20. avgusta do četvrtka 26. avgusta 1965. Vrata moje ćelije tokom ovih šest dana nikada nisu otvorena. Nisu mi dali ni hranu ni vodu, niti dozvolili da idem u toalet ili kontaktiram sa spoljašnjim svijetom, osim sa mojim čuvarom koji je ponekad virio kroz malu rupu na vratima moje ćelije. Možeš zamisliti dragi čitatelju kako osoba može živjeti u takvim okolnostima. Jer, ako neko može bez hrane i vode, ne može a da ne ide u toalet. Sjeti se još i da se sve ovo desilo u avgustu. Da li bi judaizam ili čak paganizam dozvolili ovakav odnos, za razliku od ljudi koji tvrde da su muslimani? Da li nešto tako može raditi neko ko pripada ljudskom rodu?
O, Allahu! Koliko puta su ovi faraonski diktatori zlostavljali ljudsko dostojanstvo i prali ruke od bilo koje i svake religije i morala. A čovjekovo pouzdanje u Allaha, vjerovanje u istinu, čovjekova svijest o Gospodaru i potuna predanost Njegovoj naredbi čine čuda. Čine stvari koje su iznad čovjekove moć. Zato se, dragi čitatelju, nemoj čuditi što sam mogla preživjeti šest dana bez hrane, vode ili odlaska u toalet. Zaista sam bila u stanju preživjeti tih šest dana radi dvije stvari:
Prvo, Allahova je zasluga što mi vjerujemo u Njega. Islam nam daruje snagu koja nam pomaže da prevaziđemo probleme i teškoće. To je Allahova zasluga. Iman daje ogromnu snagu i energiju za podnošenje nevolja. Ona nadilazi snagu onih perverznih faraona koji misle da su oni ti koji istinski vladaju. Vjernik živi u kontaktu sa Allahom neovisno od oblika ili forme.
Drugo, to blagoslovljeno priviđenje je bili poput hrane ili balzama od Allaha koji mi je omogućio da živim odvojeno od svega što se dešavalo oko mene. To je ono što mi je pomoglo da izdržim, s pokornošću i prihvatanjem, ovaj pakao na zemlji.
Sedmog dana, ujutro, čuvar mi je donio malo vode, četvrtinu hljeba umazanu ljudskim izmetom i jedan komad žutog sira. Bacio je to na pod i dreknuo se: “K….! Pošto si još uvijek živa, ovo je tvoja hrana.”
Nisam dotakla ni hljeb ni sir, ali sam uzela vode uprkos prljavom lončiću u kojem je donešena; začepila sam nos kako bih slabije osjetila smrad lončića i izgovorila: “U ime Allaha, s čijim imenom ništa ne može nauditi ni na zemlji ni na nebu, a On sve čuje i sve zna. O, Allahu, neka to bude hrana, voda, napor, učenje, strpljenje i pokornost.”
Polahko sam popila vodu. Onda je, malo pred zalazak sunca, čuvar ušao u moju ćeliju udarajući batinom po zidovima i podu.
“Ustani k….! Možeš ići u toalet”, vikao je.
Pokušala sam ustati, ali sam od potpune iscrpljenosti pala nazad. Čuvar me je grubo povukao za ruku i sam me odveo tamo, ali kada sam pokušala zatvoriti vrata toaleta, viknuo je: “Ne smiješ ih zatvoriti!”
“Onda me vratite u moju ćeliju, ne želim ništa.”
“Ulazi k….! Kako da pazimo na tebe”, odgovorio je okrutno, njegova oholost se mogla mjeriti jedino zadovoljstvom da me ponižava.
Kakav nemoral i kakav džahilijjet bi mogao dozvoliti ovakav način ponašanja? Vratila sam se u ćeliju želeći samo da umrem jer bi smrt bila bolja od ponovonog plesanja uz zlu melodiju mojih hvatača. Kad su se vrata ćelije zatvorila za mnom, brzo sam uzela tejemmum i klanjala akšam i jaciju. Čim sam završila, zvjer po imenu Safvet el-Rubi koji me je prethodno odveo psima, zamračio je vrata moje ćelije u pratnji još dvojice.
Čula sam ga kako govori: “Molim vas, uđite doktore.”
Jedan od dvojice me je pregledao dok sam ležala na podu ćelije.
“Pa, kako je ona, Ša’rawi”, raspitivao se treći.
“Ništa, srce joj je u redu.”
To srce je kasnije pretrpjelo infrakt uslijed silnog mučenja. Izašli su i za sobom zatvorili vrata.
Moj odmor je bio samo trenutan, jer sam za nekoliko minuta odvedena u prostranu, tamnu sobu, sličnu sudnici, gdje sam ostavljena licem prema zidu, skoro dva sata. Naređeno mi je da se ne mičem, sjećam se njihovih riječi dok su me ostavljali: “K…., danas ćeš umrijeti.”
Ozbiljno sam shvatila njihovu prijetnju, moleći Allaha za smirenost i da me uzme sebi kao muslimanku.
Znala sam napamet Fatihu i El-Bekare i sada sam ih počela izgovarati kao da ih slušam prvi put.
Prekinuta sam u učenju jakim i bolnim udarcem. Svjetla su se upalila i zvjer od čovjeka me je počela šibati najvećom okrutnošću. Tama je kapala sa lica ovog čovjeka, kao da je šejtan otjelovljen u njegovim očima. Onda mi je dao tri prazna lista papira i olovku, rekavši: “Piši po ovim papirima.”
U tom trenutku su u sobu ušla trojica zahtjevajući da me ponovo šiba: “K…., ovo je naredba kako ne bi zaboravila ono što želimo da napišeš.”
Onda je šibanje prestalo i jedan od njih, kojeg ću kasnije znati kao Hamzu el-Bisjuna, me je zgrabio i bacio prema zidu. Drugi, po imenu Sa’d el-Halil, me je žestoko tresao dok nisam pala na pod naredivši zatim vojniku da me šutne. Prisilili su me da sjednem na stolicu i ponovo mi dali prazne listove papira. Jedva sam ih mogla držati od bola koji mi je razdirao udove. Jedan od njih je viknuo: “Napiši imena svih ljudi koje poznaješ u Saudijskoj Arabiji, Siriji, Sudanu, Libanu, Jordanu i u bilo kom drugom dijelu svijeta. Napiši imena svih tvojih poznanika sa lica zemlje. Ako ne napišeš, ubićemo te tu gdje sjediš. Napiši imena svih tvojih poznanika Muslimanske braće i sve o tvom odnosu s njima.”
Onda su napustili prostoriju, zatvarajući vrata za sobom.
Napisala sam: “Imam mnogo prijatelja u mnogim zemljama koji su me upoznali kroz islamsku da’vu. Naši pokreti na zemlji su Allaha radi, i On vodi one koji izaberu Njegov put. To je isti onaj put Koji su prije nas slijedili Poslanik, s.a.v.s., njegovi ashabi i čestiti prethodnici ovoga ummeta. Naš cilj je da širimo Allahovu poruku i pozivamo implementaciji Njegovog zakona. Pozivam vas, u ime Allaha, da napustite džahilijjet, obnovite svoj islam, izgovorite šehadet, da se pokajete i predate Allahu iz ove tame koja je zavila vaša srca i koja vas sprječava u činjenju dobrih dijela. Ako to uradite, možda vas Allah izvede iz ovog bezdana džahilijjeta i izvede vas na svjetlo islama. Prenesite ovu poruku vašem predsjedniku, možda se pokaje, zatraži oprost i vrati se islamu, rješavajući se džahilijjeta. Ako odbije, zapamtite da ste vi još odgovorni za sebe i za put koji ste izabrali. Svjedočim da nema božanstva osim Allaha i da je Muhammed Božiji rob i Božiji poslanik. O, Allahu! Budi svjedok da sam prenijela Tvoju poruku. Ako se pokaju, molim Te prihvati njihovo i naše pokajanje, a ako je zanemare, pa Ti si Uzvišen u moći i Ti si mudri. O, Allahu, učvrsti naše korake na Tvom putu kojim si nas darovao, Svojim darom i zaslugom, i podari nam smrt na Tvome putu.”
Napisala sam to, oslanjajući se na Allaha i vjerujući da sam prenijela Njegovu poruku. Kada sam završila, nastavila sam sa učenjem Kur’ana.
Kasnije se Safvet er-Rubi vratio i uzeo ono što sam napisala. Svjetla su ugašena i ja sam opet ostala sama u zastrašujućoj dvorani. Ipak, samo nekoliko trenutaka kasnije, četvorica su uletjela u prostoriju, među njima i Safvet er-Rubi, izvikujući visokim glasom sve oblike svojih uobičajenih nemoralnosti i psovki: “Ti k….! K….! K….! Misliš li da se šalimo? Kakve si ovo besmislice napisala?” Zatim: “Pažnja! Hamza el-Besjuni, generalni direktor vojnih zatvora.”
Hamza el-Besjuni je ušao izgovarajući takve riječi i takve psovke, niže od bilo čega što sam do tada čula u tom zatvoru. Gledala sam ga sa krajnjim gađenjem i prezirom. Jedan od njegovih bliskih saradnika je u ruci imao papir za koji je lažno tvrdio da je onaj po kojem sam ja pisala. Drugi čovjek ga je poderao dok je Bejsuni rekao: “Vodite je, Od nje nema nikakve koristi.” Kada su Bejsuni i njegovo društvo otišli, još vojnika je ušlo u prostoriju. Okrutno su me bacali po podu, i ruke i stopala su mi svezali za drveni stub, isto onako kako bi mesar svezao zaklanu ovcu. Okrutno su me batinali. Moji mučitelji, obučeni za takve zločine, udarali su me svojim batinama stalno iznova. Ponavljala sam Allahovo ime dok se nisam onesvijestila.
Kada sam došla svijesti, nalazila sam se na nosiljci, nemoćna da se pokrenem ili progovorim ali ipak svjesna onog što se dešavalo. Ponovo sam se onesvijestila, i dok sam dolazila sebi, shvatila da imam obilno krvarenje. Pokucala sam na vrata ćelije tražeći da mi pomognu da zaustavim krvarenje i da pozovu doktora. Dobila sam samo još kletvi i prljavog rječnika.
Ponovo sam se obratila Gospodaru, moleći Ga, Njega koji sve drži u Svojim rukama, da me uzdigne iz ovoga kroz šta sam prolazila. Sjetila sam se hadisa Poslanika, s.a.v.s.: “Čuvaj se dove mazluma jer između nje i Allaha nema zastora.”
Zamolila sam Allaha da zaustavi moju bolest, i Njegovom plemenitošću i zaslugom, uslišio je moju dovu. Nastavila sam tražiti utočište kod Njega u dovi, pokušavajući odvratiti misli od žestine boli mog izmorenog tijela. Mnogo dana sam ostala u takvom stanju. Ni doktora, ni terapije, ništa osim, povremeno, komadića hljeba ili sira koje bi ubacio taj šejtan od čuvara. Nisam mogla podnijeti njihov miris, tako da su čak i ti komadići ostali netaknuti.
Zejneb el-Gazali el-Džubejli
IslamBosna.ba
Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (I – dio)
Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (II- dio)