Zejneb el-Gazali- Porcija hljeba uz bič
IslamBosna.ba-Narednog dana, oko ikindije, Safvet me je izveo iz vodene ćelije i predao dvojici vojnika naredivši im da me odvedu u ćeliju 3. Čim sam stigla tamo srušila sam se na pod. Tjelo mi je dotad već bilo natečeno poput napuhanog balona, mogla sam osjetiti kako mi srce tako brzo kuca kao da će iskočiti sa svog mjesta. Tako slaba, nisam mogla ni ječati, samo sam se prepustila Jedinom koji sve drži u svojim rukama.
Ne znam koliko je vremena prošlo kada sam, još uvijek ležeći na podu, začula galamu izvan ćelije.Uz užasan napor, dopuzala sam do vrata i pogledala kroz rupu na njima. Mogla sam vidjeti grupu Muslimanske braće kako stoje u dugom redu, svaki od njih sa metalnom zdjelom u ruci. Jedan vojnik je sipao čudnu supstancu iz velikog kontejnera u te zdjele. Kada je svaki brat dobio svoj dio, pomjerio se preko puta, gdje su dva reda vojnika stajala jedan naspram drugog. Braća su, nakon što bi pojela to malo hrane, bila prisiljena da prolaze pored vojnika koji bi ih bičevali dok su prolazili. Nasilnički udarci svakog tog vojnika su predstavljali naplatu za tu hranu.
Jedan od vojnika me je vidio kako virim kroz rupu i uletio u moju ćeliju poput pobješnjele zvjeri. Počeo me je udarati nogama, a zatim upotrijebio bič udarajući gdje god ga je zapalo. Pod tim bičevima sam utonula u duboki san na podu ćelije. Sljedeće što znam jeste da me Safvet grubo tresao. Drugi vojnik je držao zdjelu crne supe. Miris je bio nepodnošljiv. Safvet mi je rekao: “Popij ovo ili ćeš dobiti deset udaraca bičem!”
“Popit ću” – rekla sam.
Onda se Safvet okrenuo vojniku i rekao: “Ostavi je na deset minuta. Ako do tada ne popije, izbičuj je i zovni me!”
Kada su otišli i kada sam bila sigurna da niko ne gleda, supu sam prolila pod deku koju su mi malo prije toga ubacili. Kada se vojnik vratio, našao je praznu zdjelu, uzeo je i otišao.
Tu sam noć trpila najžešće bolove. Moje tijelo i moj um – vrtlog patnje.
Odlazak u bolnicu
U jutro, 11. dana, vrata je otvorio Safvet i kazao: “Izvolite, dr. Madžide.” U ćeliju je ušao ljekar Madžid i sa njime je bio vojni medicinar Abdulma’bud. Noge su mi krvarile, otoci su bili svugdje po mome tijelu, a bol je razdirala moje polomljene kosti. Dr. Madžid je zatražio od Abdulma’buda da mi očisti rane na nogama i zaustavi krvarenje i da me prebace u zatvorsku bolnicu. Prebačena sam u pratnji dvojice dželata i bila sam radosna. Ne zato što sam bila dalje od mučenja, jer su tragovi i bolovi mučenja bili svuda po meni, već zato što sam promijenila ambijent. Da, bila sam u zatvorskoj bolnici, ali sama činjenica da sam u bolnici mi je pričinjavala olakšanje. Zahvalila sam Allahu što je tako bilo, nadajući se da će se ti dani produžiti dok se potpuno ne zacijelim. Ali, dželati su došli i iz mog lijepog sna me prenijeli u gorku realnost. Odveli su me u kancelariju Šemsa Bedrana. Hodila sam uz poteškoće, jedva se krećući. Na pola puta do ureda Šemsa Bedrana sam pala, podigao me je vojnik, vukući me do kancelarije. U takvom stanju sam došla u Bedranovu kancelariju.
Zejneb el-Gazali el-Džubeli
IslamBosna.ba
Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (I – dio)
Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (II- dio)
Izaslanik predsjednika Republike
Došla je noć pregovora i kažnjavanja
Sada red na Hamzu el-Besjunija
Iskušenje u koferu s odjećom i obraćanje Predsjednika
