Zejneb el-Gazali-Izaslanik predsjednika Republike
IslamBosna.ba– Tri dana sam ostavljena u mojoj ćeliji, a onda sam odvedena u istu prostoriju kao i prije, gdje je sjedio visok, bjeloput čovjek. Rekao je: “Sjedite gospođo Zejneb. Znamo da su vam ljudi ovdje zadali muke. Dozvolite da se predstavim: Ja sam iz predsjednikovog ureda i ovdje sam radi postizanja dogovora s vama. Čitava zemlja vas voli i mi vas takođe volimo, ali vi ste ljuti na nas i ne želite se dogovoriti s nama. Kunem se da ako to ipak uradite, još danas ćemo vas izvući iz ove paklene rupe. Svi priznajemo da vama ova siutuacija ne pristaje. Ne samo da vam obećavam da ćete izaći iz zatvora, već vam mogu obećati mjesto ministra za socijalna pitanja kad budete oslobođeni umjesto Hikmete Ebu Zejd.”
“Da li ste bičevali Hikmetu Ebu Zejd i pustili pse na nju prije nego što je postala ministar za socijalna pitanja?”
“Šta to govorite? Zar se to desilo vama? Ovdje? Vjerujte da nam nije drago što ste ovdje?”
“Šta želite od mene?”
“Muslimanska braća su svu krivicu svalili na vas. Hudejbi je pobrkao stvari. Abdulfetah Ismail i Sejjid Kutb su nam rekli priznali. Ali imamo osjećaj, optužujući vas samo žele spasiti sebe. Zato sam ja došao danas, po naredbi predsjednika Abdunnasira, kako bismo postigli dogovor i onda možete izaći s nama. Ja ću vas svojim autom odvesti kući. Štaviše, želim vas obavijestiti da su nam članovi Muslimanske braće rekli da su željeli zbaciti vladu i da ste vi smislili plan preuzimanja vlasti, ubistva Abdunnasira i četvorice njegovih ministara. Želimo da nam pojasnite vaš stav, kao i uloge El-Hudajbija i Sejjida Kutba u svemu ovome, kao i imena četvorice ministara čije ubistvo je planirano. Molim vas, govorite! Objasnite stvar u detalje!
“Kao prvo, Muslimanska braća nisu planirali zbacivanje vlade. Nisu planirali da ubiju predsjednika, ministre, niti bilo kog drugog. Ono čime smo se mi bavili je bilo izučavanje islama kako bismo razumjeli razloge muslimanskog nazadovanja danas.”
Naglo me je prekinuo: “Gospođo Zejneb, govorim vam da su nam sve rekli.”
“Može biti. Ali sigurno su rekli ono što su vaši dželati zahtijevali od njih da kažu, pa su, kako bi sebi olakšali, to i kazali. I tako su rekli nešto što se nije desilo. Opet, mi izučavamo islam, pokušavamo podučiti generaciju koja shvata i razumije islam. Ako je ovo zločin, onda je naš slučaj kod Allaha.”
Čovjek se zakleo Allahom da je želio da mi pomogne i da je došao samo radi toga.
“Hvala vam, ali nikada nisam razmišljala da postanem državni službenik, pa čak ni ministar. Čitav život sam provela u službi islamu, pitanje ministarstva me nikada nije ni najmanje zanimalo, jer se slabo snalazim u administrativnim poslovima.”
“Mogli ste biti slobodni. Ponudili smo vam pomoć i vi ste je odbili”, i s tim je otišao.
Nakon jednog sata u taj ured je ušao Rijad i sa njim Safvet. Rijad mi je od ranije prijetio da će me on lično ubiti ukoliko mu ne kažem ono što on želi čuti. Ponovili su mučenje i udarce od prije tri dana, a onda, nakon bolnih bičeva, vratili me, pred sabah, u moju ćeliju.
Plemenita lica ulaze u moju ćeliju
Sljedećeg dana, nakon ikindije, sam čula glasove koje sam poznavala i voljela, Primakla sam se vratima i provirila na otvor, koji se nalazio na njima. Vidjela sam Hamzu el-Bisjunija i Safveta kako stoje u hodniku. Čim su se ova dva šejtana malo pomjerila, ugledala sam dva draga lika Aliju, kćerku Hasana el-Hudejbi i Gadu Amar. Pokušala sam pogledati kroz otvor na vratima ćelije, pazeći da me niko ne primijeti, ali bol je nadjačala sva moja čula. Učila sam dovu, moleći Allaha da moje kćerke i sestre sačuva od zla tiranina. Potpuno sam utonula u razmišljanja, pa… Alija je u posljednjem mjesecu trudnoće, kako su je zločinci mogli uhapsiti? A Gada? Šta su uradili s njenom malom djevojčicom? Kako je ostavila? Ovo je zasigurno vrhunac okrutnosti, perverznosti i surovosti. Teško narodu kojima vladaju ljudi utonuli u džahilijjet. Ovaj džahilijjet je potpuno ovladao osjećajima tih ljudi, prekrio je njihovu savjesti, tako da postaju tlačitelji sopstvenog naroda. Teško tebi Nasere! Kako si samo prevario svoj narod, ti tiraninu!
Vrata ćelije su otvorena i jastuk i deka ubačeni. Dotada sam provela 18 dana na golom podu. Još dva jastuka i dvije deke su ubačene. Bila sam zbunjena, nisam znala šta se događa. Ali moja zapanjenost nije dugo trajala jer kada su vrata naredni put otvorena, Hamza el-Bejsuni i Safvet su dopratili Aliju el-Hudajbi i Gadu Amar i za njima zatvorili vrata. Alija mi je pritrčala, zgrabila me i poljubila. Zaboravila sam na moju bol i patnju. Počela je s najluđim pitanjima: “Jeste li vi hadžinica Zejneb? Jeste li vi stvarno hadžinica Zejneb?”
Pogledala sam u Gada, oči su joj bile pune suza: “Zar me ne prepoznajete?”
“Ne hadžinice, mnogo ste se promijenili. Izgubili ste tako puno na težini, i u licu ste sada poput vašeg brata Sa’dudina.”
“To je sasvim prirodno. Ne znate u kakvom užasu živim. Pored toga, ne jedem ni kašiku salate dnevno, koju mi jedan vojnik ubaci u strahu da ga ne uhvate kako me hrani.”
Namjestila je deke i jastuke, i zatim sjela pitajući me za primjerak Kur’ana. Jadna Alija! Mislila je da imamo posla sa ljudskim bićima. Zaboravila je da se suočavamo sa neprijateljima Kur’ana. Da li bih ja očekivala da mi dozvole da ga imam?
Ipak, zadivljujuće, i Gada i Alija su mi ponudile svoje male primjerke Kur’ana koje su mogle zadržati. Sjela sam i protegla noge da olakšam moje bolne udove. “Alija je vidjela znakove mučenja. Pitala me o tome pa sam joj pročitala: Prokleti neka su oni koji su rovove iskopali, i vatrom i gorivom ih napunili, kada su oko nje sjedili i bili svjedoci onoga što su vjernici radili! A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali, čija je vlast i na nebesima i na Zemlji – a Allah je svemu Svjedok. (El-Burudž, 4-8)
Gada je tiho počela plakati. Što se Alije tiče, ona nije mogla vjerovati svojim ušima, naivno tražeći potvrdu suprotnog.
“Zar se to stvarno dešava ženama?”
Alija, žena blagog i nježnog srca, nije mogla zamisliti Naserova zvjerstva. Većini bi ljudi Naserovo neprijateljstvo prema Allahu i ljudima koji pozivaju Njemu.
Smrt Mustafe en-Nuhasa
Alija je željela promijeniti temu, željela je, barem temom, napustiti zidove ove ćelije. Saopćila mi je vijest o smrti paše Mustafe en-Nuhasa. Osjećala sam da se iz poštovanja prema njemu gušim, te sam izustila: “O Allahu, Ti možeš i bez toga da ga kazniš, a on je ovisan Tvoje milosti i oprosta.”
Od nje sam saznala da je umro dva ili tri dana nakon što sam uhapšena. Pričala mi je o hiljadama ljudi na njegovoj dženazi, koji su prepriječili sve puteve, pričala mi je o demonstracijama, o nošenju njegovog tabuta do Husejnove džamije, o parolama: “Nema vođe poslije En-Nuhasa.” Pričala mi je o sloganima Muslimanske braće tokom ove dženaza, ali i pokušaju sigurnosnih snaga da zaustave demonstracije. Također mi je ispričala da je sve to propraćeno i komentarima stranih medija.
Naš razgovor je bio dug i umirujući. Ljudi su iskoristili smrt En-Nuhasa da iskažu svoje jasne stavove i zdrava mišljenja: “Nema vođe poslije en-Nuhasa.” Čini se da su ovim sloganom htjeli reći: “Dolje svo lažno vodstvo! Vi nosite lažne maske! Zastori su pali i vaše laži i obmane su otkrivene. Gušite se u vlastitoj zabludi, drži vas visoko vaša optička varka. Vi ste poput odsječenih balvana naslonjenih jedni na druge. Vatra istine će vas spaliti, a vaš pepeo će vjetar raznijeti na sve strane.”
Onda sam upitala Aliju šta se događalo nakon dženaze. Ispričala mi je da je nekih 20.000 demonstranata je uhapšeno. Zaista, smrt En-Nuhasa je bila poziv pravednih, deklaracija njihove istine. To je pokazalo suštinu Egipta i oslobodilo zarobljenja osjećanja i emocije njegovih sinova i kćeri. Mustafa en-Nuhas je bio čovjek koji nikad nije gajio mržnju, čak ni prema njegovim neprijateljima. Čovjek dovoljno snažan da prizna da nije u pravu kad god bi se ispostavilo da je pogriješio. On je bio istinski vođa nacije.
Pitala sam Aliju da li je moj brat Sejf el-Gazali, član partije Vefd, uhapšen. Nije to mogla ni potvrditi ni poreći. Tišina je kratko vladala, onda me je nježno potapšala po ramenu, govoreći: “Hadžinice, sve je kod Allaha savršeno isplanirano i odlučeno.”
Nastavila sam razmišljati o ovoj veličanstvenoj dženazi. Ona je živi dokaz da Ummet nije mrtav. Uprkos medijskoj kampanji koja je govorila suprotno, uprkos tome što su, naročito strani, mediji stvarali sliku o Naseru kao o uglednom čovjeku, štaviše spasiocu Egipta. Ono što se desilo je jasno naznačavalo da će doći vrijeme kada će se otkriti istina i ljudi će znati kakvi su zaista njihovi vladari – vladari koji prodaju svoju savjest i ljude rušeći, slamajući islam i njegove sljedbenike kako bi kupili prijestolje i neznatne dunjalučke koristi.
Okrenula sam se Gadi, raspitujući se za njenu porodicu. Sa suzama u očima mi je objasnila da je njen muž pobjegao u Sudan a majka joj je bolesna rastrgana između dvoje unučadi, Sumejje koja je bolesna i Hale koja još uvijek doji. Da nje ovo dvoje, dodala je Gada, njena majka ne bi marila ni za šta.
Smirila sam je, proučila dovu za nas sve i pitala za Dia et-Tubji. Da li se oženio? Kazala mi je da je uhapšen na dan svadbe, ruku su mu istrgli iz ruke njegove nevjeste. I nju su, u svadbenoj odjeći, također uhapsili. Uhapšeni su i njegova sestra Muna i brat, doktor.
“Možda namjeravaju uhapsiti sve koji su bili u bilo kakvoj vezi sa Muslimanskom braćom?”
“Štaviše”, ubacila je Alija, “hapse sve koje su vidjeli da klanjaju.”
Zatim mi je Gada počela pričati o okrutnim hapšenjima i pretresima iz kuće u kuću, koji su trajali dan i noć. “Vjerujem da ni Mongoli kada su napali islam, nisu bili okrutniji od Abdunnasira i njegovih dželata, čak ni Bizantinci, koji su vladali Egiptom prije islamskih osvajanja nisu se ovako ponašali”, rekla sam. “Okrutnost ovog režima je učinila da zaboravimo na zločine svih drugih zločinaca kroz čitavu historiju čovječanstva. Naser je bolesnik, gluh na riječi istine i slijep pred njenom svjetlošću. Nije ni čudo što hapsi žene, bičuje ih, muškarce ubija, i iza sebe ostavlja jetime i udovice.”
Gada me je gledala, zaustavljajući pogled na mojim nateklim nogama i stopalima: “Hadžinice, mislim da je stigao naš red na mučenje. Neka nam Allah pomogne i da nam strpljenje! Izvući ću peškir iz svoje torbe da vam pokrijem noge. Zar nemate svoj kofer, hadžinice?”
“Kćeri moja, ja sam u ovoj krvlju umrljanoj odjeći već 18 dana.”
Gada je počela plakati. Gledala je moju odjeću umrljanu osušenom krvlju i gnojem i presložila da mi pomogne da je presvučem. Kada ju je skinula, ožiljci uzrokovani batinanjem su nas obje prestravili. Glasno je protestvovala i ispoljavala srdžbu, ne mogavši vjerovati da se tako tretira žena.
Pokušala sam ih utješiti i zahvalila Allahu što se to dogodilo na Allahovom putu, a nije zbog nekih dunjalučkih interesa. Zahvalila sam Allahu što nas je počastio islamom i i dao nam zaštitu u riječima šehadeta – nema božanstva osim Allaha i Muhammed je Njegov poslanik.”
Alija me je pokušala utješiti rekavši da je njena sestra Halida el-Hudajbi, rekla da njoj ni zatvor ne bi smetao ukoliko bi bila u istoj ćeliji sa mnom. Dirnule su me ove riječi, ali sam pomislila da kada bi me Halida vidjela u ovom stanju, vjerovatno bi promijenila mišljenje i zamolila Allaha da je sačuva od takvih muka.
Zamolila sam Uzvišenog Allaha da sačuva svu našu braću i sestre, muslimane i muslimanke, nasilja i nepravde sljedbenika zablude.
Zejneb el-Gazali el-Džubejli
IslamBosna.ba
Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (I – dio)
