IslamBosna.ba-Kada sam je ugledala, skrenula sam pogled i krenula prema ormariću. Namiještala sam ruksak na ramenu i žmirila kao da se koncentrišem. Pretvarala sam se da je nisam vidjela, da se ona i ja ne znamo van škole i da ne znam da je također muslimanka.
Ali slika kako brzo gura odjeću u školsku torbu me nije napuštala. Osjećala sam da se gušim, a tuga mi je prouzrokovala neugodan osjećaj u grudima. Nisam htjela da mislim o tome. Sviđala mi se Rašida. Ne, mi nismo bile ‘prijateljice’, ali smo uživale da se družimo u mesdžidu tokom društvenih događaja. Tu, među muslimanima, Rašida je nosila jednodijelni bijeli hidžab koji je većina od nas tako voljela- istu bijelu odjeću koju je sada gurala na dno torbe. Ona je sada hodala samouvjereno niz hodnik javne škole i smiješila se sa školskim drugaricama. Njena uređena kosa je dopunjavala njen lijepi smeđi ten, ali nisam je mogla dugo gledati. Bojala sam se da će me oči izdati, ili da, ukoliko se naši pogledi nakratko sretnu, ću ja nju izdati.
Nikab
Nikada nisam ni pomislila da ću staviti nikab. Moji roditelji su prešli na islam one godine kada sam rođena, tako da sam odrasla kao muslimanka. Ali, u maloj američkoj muslimanskoj zajednici u kojoj sam živjela, niko nije nosio nikab. Bilo je žena koje su u afričkom stilu umotavale glavu, onih koje su nosile jednodijelne hidžabe, a bilo je čak i onih koje se nikako nisu ni pokrivale. Ali nijedna nije pokrivala lice. Ja, poput velikog broja drugih muslimanki, smatrala sam nikab arapskim običajem, dijelom kulture koji simbolizuje zaostalost ‘tzv. muslimanskih zemalja’ koje tlače muslimanke.
I onda kada sam pronašla islamski dokaz da nikab zapravo ima islamske korijene, i da nije samo arhaični odraz arapske kulture, bila sam pravo zaintrigirana…. i počela sam razmišljati da pokrijem svoje lice.
Ono što me je na kraju privuklo da nosim nikab bilo je saznanje, u najmanju ruku, da je to preporučeno u islamu- mustehab. Bila sam prvo malo nervozna i bilo mi je neugodno da ga nosim u javnosti, ali sam se postepeno navikla na nikab i na kraju mi je prirastao za srce.
Iako me je moj početnički mladalački žar štitio od razmišljanja o ovoj monumentalnoj odluci u američkom društvu, što sam više živjela to sam bila primoranija da analiziram praktične prilagodbe koje sam morala preuzeti kako bi nikab ostao dio mog života. Neko vrijeme ova analiza je bila privatna. Pošto je moj suprug bio jedini koji je zarađivao, ja kao domaćica nikada nisam morala da brinem o stvarnosti rada van kuće i da svakodnevno nailazim na protivljenja mojoj islamskoj odjeći.
Međutim, taj utorak- 11. septembar 2011. je sve promijenio.
Promjena
Po prvi put u mom životu kao odrasle osobe moja sigurnost kao muslimanke je bila ugrožena. Krivica napada na WTC je bačena na muslimane, i pojedini ‘teroristi iz komšiluka’ su maltretirali i napadali lokalne muslimane. Ovi teroristi bi napadali žene dok bi hodale ulicom, muškarce dok su sipali gorivo, čak i muškarce dok su klanjali u mesdžidima. Niko nije bio siguran.
Muslimani su ostajali bez posla. Od muslimanki se tražilo da skinu hidžabe. Muslimane su hapsili. Drugi su jednostavno nestajali.
Osjećala sam kao da sve što mi je poznato izmiče ispod mojih nogu, a ja nemam snage da to zaustavim.
Ipak, namirnice su se morale kupovati, računi su se morali plaćati, kao i bankovne uplate i isplate. Ponekad se moralo letjeti avionom da bi posjetili porodicu ili da uđete u neku od vladinih zgrada kako biste završili neke papire. Morala sam da zakažem posjete kod doktora i zubara i da vozim kćerku u/iz škole.
Polako moje privatno razmišljanje o praktičnosti nošenja nikaba u američkom društvu je postajalo sve manje teorija dok sam se svakodnevno suočavala šta to zapravo znači.
Iako to nije bio zaključak koji sam priželjkivala na kraju sam odlučila da je najmudrije da napravim izuzetke s vremena na vrijeme. Ukoliko bi se postiglo veće dobro nošenjem nikaba, onda sam ga nosila. Ukoliko veće dobro (poput moje opće sigurnosti kao muslimanke) bi se postiglo bez nikaba, nosila sam samo hidžab i ogrtače koje je Allah zahtijevao od mene.
Ali srce mi je patilo za sredinom gdje ne bih morala da pravim takve izuzetke. Čeznula sam da živim u zemlji gdje su muslimani slobodni da se odijevaju na način koji sam najviše voljela…. a i na način koji Allah najviše voli.
Nikad nije bilo u ime Allaha
„Ukoliko ga nosiš pa onda skineš, onda to nikada nije bilo u ime Allaha na prvom mjestu“, kazala je glasno jedna sestra sjedeći u prostoru namijenjenom za žene.
„Ne želim biti neodlučna“, složila se druga sestra grčeći lice. Njen nikab je bio spušten ispod brade dok se odmarala u čisto ženskom društvu. „Danas nosiš, sutra skineš“, rugala se ona snishodljivo.
„Gotovo da je bolje da ga nikada nije ni nosila!“
„Da, znam“, klimala je sestra glavom. „Žao mi je mog muža. On mora da vidi sva ta ženska lica kada dolazi u mesdžid“.
„Ne znam šta se dešava sa ovim sestrama!“
„Ili ga nosiš, ili ne!“, predložila je sestra trljajući nos.
„Jučer sam vidjela jednu sestru koja je skinula nikab“.
Žene su progunđale i kolutale očima u znak neodobravanja, odmahujući glavom.
„I samo sam zurila u nju i okrenula leđa. Željela sam da zna da me je razočarala“.
Osjećala sam da se gušim u mom nikabu dok sam se vozila kući te noći. Hiljadu misli mi je bilo u glavi, a žestina uvreda mi je zapalila lice.
Dakle, ukoliko ne klanjam noćni namaz svake večeri, mislila sam u ljutnji, želeći da sam imala snage da ove mislim kažem sestrama, onda to nije u ime Allaha? I ukoliko dadnem sadaku danas, a ne sutra, onda je bolje da je nisam nikako ni dala? I trebam li reći drugom muslimanu: ‘Ili radi dobro svaki dan, ili ga nikada nemoj uraditi. To je bolje za tvoju dušu“.
I ko kaže da se pokrivamo da nas muškarci nikada ne bi vidjeli? Bila sam jako ljuta. Čak i učenjaci koji kažu da je nikab obavezan navode izuzetke kada može da se ne nosi.
Pokrila sam se u ime Allaha! Moje srce je plakalo. Radi spasa moje duše- ne da bih muškarcima učinila život lakšim! …. I svakako ne da bih izgledala ‘iskreno’ drugim muslimanima.
Ukradeni hidžab
Biti u društvu muslimana koji definišu islamsku iskrenost kroz vanjštinu je bilo bolno iskustvo za mene. Nikada nisam svoj izbor da nosim nikab vezala ni za koga osim za sebe i svog Gospodara. Gledala sam na to kao priliku da zaradim dodatni sevab. Bila sam svjesna da meleki pišu moja djela, ali nisam računala na mogućnost da će me također i ljudi kontrolisati .
Naravno, znala sam da je moj izbor da nosim nikab- poput bilo kakvog drugog spoljašnjeg islamskog čina- vidljiv drugima. Ali nisam znala da ta vidljivost znači da će me drugi pozivati na odgovornost zbog onog što oni vide. Zamišljala sam da, sve dok ne budem radila neki vidljivi grijeh, će me muslimani, općenito kao i druge muslimane, ostaviti na miru u nastojanjima da zadovoljimo Allaha.
Ali sam pogriješila. To je bila nova faza učenja.
Bila sam ogorčena. Bila sam povrijeđena. Bila sam uvrijeđena.
Osjećala sam se izdanom.
Bilo je kao da moj hidžab više ne pripada meni i mom Gospodaru.
Bilo je to kao da mi je hidžab ukraden.
U tom trenutku sam bolje shvatila Rašidu. Ne, nikada nisam opravdavala njen izbor. Ali sam mogla svakako razumjeti njenu dilemu.
Kako sam se ja osjećala među sestrama koje su osuđivale je bilo kako se Rašida osjećala među svojim drugaricama iz škole.
Ili radite ono što mi radimo, ili nam ne pripadate.
Među našim nemuslimanskim vršnjacima, Rašida je izabrala ovo prvo, a ja drugo.
Ali dok sam razmišljala o istim porukama koje su dolazile od muslimana- u vezi sa nečim što se nužno od mene ni ne traži- zapitala sam se zbog čega moram uopće i birati.
Najvažnije, ipak, zapitala sam se kada ću povratiti snagu da povratim svoj hidžab… tako da bi, još jednom, pripadao samo meni i mom Gospodaru.
Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!
Napisala: Umm Zekijja
IslamBosna.ba