PRSA U PRSA SA OVISNOŠĆU
Sve o čemu sam dosad pisao odnosilo se, uglavnom, na preventivno djelovanje. I to je veoma značajan dio u borbi protiv narkomanije, jer je uvijek bolje spriječiti nego liječiti. Međutim ništa manje bitan nije ni onaj o kojem ću sada govoriti, a to je borba sa samom ovisnošću.
Mišljenja sam da je najznačajniji faktor u ovoj borbi da sami ovisnici, a i oni koji su u njihovom okruženju (roditelji, prijatelji itd.) i koji im pomažu u toj borbi, moraju da znaju (ne samo da vjeruju, već da znaju) da iz te borbe mogu izaći kao pobjednici.
Ovisnost je veoma teška bolest, pa je i put do izlječenja veoma težak i dugotrajan, ali ne i nemoguć. Taj put podrazumijeva fizičku i psihičku borbu ovisnika sa bolešću, ali isto tako i onih koji ga okružuju. Ovdje treba znati da nema skoro nijednog dugogodišnjeg ovisnika koji ne bi volio da se riješi tog zla, ali je situacija uglavnom takva da je već dugo u vlasti droge, fizički i psihički oslabljen i vjerovatno djelimično pomiren sa sudbinom da je ovisnik i da će umrijeti kao takav, što znači da nema snage i volje da se izbori sam sa tim, već mu treba pomoć. Da bi se nekome pomoglo, mora se znati koliko je droga na njega uticala i koliko još uvijek utiče, a to ću pokušati sada da objasnim.
Čovjek ne postaje ovisnik preko noći, već tokom dužeg vremena konzumacije, tako da droga ima vremena da ga postepeno i temeljitije obuzima. Droga je poput računarskog virusa, koji uđe u računar i ostane prikriven da djeluje i uništava failove sve do trenutka dok ne zauzme sve bitne dijelove računara i ne pokaže se u pravom licu. U tom periodu prikrivenog djelovanja, čovjek se zavarava da još uvijek trezveno razmišlja, ali nije svjestan da droga sve više uzima svoj danak i u njegovom mozgu i razmišljanju, nesvjestan da droga manipuliše njime, on polahko potiskuje svoje dobre osobine, zamjenjujući ih malim lažima, sitnijim prevarama i svakojakim smicalicama. Za to vrijeme ona napada fizički i mentalni sklop čovjeka, usput ga savladavajući i vladajući njime, sve do momenta dok se ne pojavi ovisnost sa svojim krizama, kada droga prelazi u direktan napad pokazujući se u pravom svjetlu i otkriva sve svoje adute. Sa pojavom apstinentskih kriza, droga preuzima potpunu kontrolu i čovjek dobija još jedan veliki i jak razlog da dodje do droge, a to je ublažavanje efekata tih kriza, tako da nastavlja da tone sve dublje. Apstinentske krize su strašne, čim se organizmu uskrati droga, ono reaguje bolovima u svakom dijelu tijela (i to mislim bukvalno). Ti bolovi koji su ekstremno jaki, praćeni mučninama, grčevima, povraćanjem, preznojavanjima u kombinaciji sa psihičkim krizama, gdje je u mozgu haos i neracionalnost, ovisniku crpi i zadnji trag volje da prestane sa drogiranjem i on razmišlja samo o tome kako doći do nove doze, jer će unošenjem tog otrova sve momentalno prestati. Ovo napominjem, da bismo znali na koji način droga mijenja čovjeka. Ovisnici, naročito oni dugogodišnji zbog svakodnevnih ovakvih borbi, zapadaju u stanje gdje zapostavljaju sve ostalo: školu, posao, prijatelje, porodicu, okolinu (pa čak i sebe), jer imaju samo jedan cilj, nabaviti drogu i svu svoju snagu i vrijeme troše u ostvarenje tog cilja. A u tom stanju svijesti uglavnom važi parola da CILJ OPRAVDAVA SREDSTVO.
Obzirom da su droge ilegalne i skupe, a u stanju svijesti kada je sve podređeno njima i kada je svakim danom potrebna malo veća količina, ovisnik neminovno mora da pronađe način da obezbijedi sredstva za nabavku droge. Tako počinje sa prodajom ličnih stvari (mobitel, sat, prsten itd.), zatim prelazi na stvari ukućana i po kući (novac, nakit, tehničke stvari itd.), a kada toga nestane onda će nastaviti dalje po porodici, ulici, mahali, gradu. Bavit će se svačim što mu može brzo obezbijediti dovoljna sredstva za drogu, tako da se muškarci uglavnom okrenu kriminalu (od sitnih krađa, otimanja tašnica i mobitela, razbijanja auta, pa do krupnijih djela, čak i dilanja droge), a djevojke najčešće prodaju svoje tijelo (mada nerijetko se i muškarci prodaju drugim muškarcima za novac). Skoro da ne postoji stvar koju ovisnik neće uraditi da bi došao do novca za drogu. Česti su slučajevi da ovisnik fizički nasrne i povrijedi bližnjeg da bi došao do novca, pa tako imamo slučajee kao kada je ovisnik vezao rođenu majku za krevet ili kada joj je odsjekao prst ne bi li joj uzeo lični nakit, ili recimo slučaj brata (heroinskog ovisnika) koji je svoju maloljetnu sestru «navukao» na heroin, da bi je mogao prodavati i tako obezbjeđivati novac, a nisu rijetki ni slučajevi navođenja bračnog druga na prostituciju. Droga toliko obuzme čovjeka, da će u situacijama kada mora da bira između svega ostalog i droge, on izabrati drogu, tako da dolazi do situacija da ovisnici napuste kuću, posao, porodicu i radije bi živjeti po tuđim haustorima i smetljištima nego ostavili taj porok.
Pokušao sam da objasnim koliko droga promijeni čovjeka, da bismo shvatili na koji način se treba postaviti prema jednom ovisniku. I mada je svaki slučaj drugačiji, jer smo i mi kao pojedinci drugačiji, ovo su neke zajedničke crte, tako da nije dovoljno samo ući u sukob sa ovisnikom i postaviti mu ultimatume u kojima on mora prestati sa tim ili će izgubiti porodicu i sve ostalo (jer će on ili ona, kao što sam već rekao, vjerovatno odabrati drogu), niti se smije ići sa popustljivošću računajući da će ovisnik zbog svijesti i dobrih moralnih osobina prestati sa drogiranjem (jer će tada ovisnik koristiti takvu situaciju da manipuliše ljudima i lakše dodje do droge). Da bi se borili a ovisnošću, moramo razumjeti sve načine na koje ona napada. Droga je veoma težak protivnik. Djelujući na sve moguće načine, od psihičke ovisnosti, fizičkih bolova, pa do stvaranja lažne slike okoline i svijeta od strane konzumenta, droga lomi svaki vid otpora. Zato je potrebno uložiti puno ljubavi, strpljenja i razumijevanja i iskoristiti momente svijesti kod ovisnika (momente kada je on ili ona svestan situacije u kojoj se nalazi i želi da iz nje da izađe) i tada mu ponuditi svoju iskrenu i svesrdnu pomoć u toj borbi. Ovisnik koji prihvati pomoć u izlječenju, već pokazuje zavidan napredak i treba ga u tome bodriti. Međutim, mora se znati da bez obzira na njegovu želju i napore, najteže tek dolazi. Odmah na početku moraju se uspostaviti određena pravila kojih se moraju svi pridržavati, a to znači da se ovisnik treba izolovati na nekoliko dana. U toj izolaciji treba da bude neko uz njega 24 h, svake sekunde, jer će u tim narednim danima kada je ovisnik pod konstantnim apstinentskim bolovima, danima nesanice, groznice, bez apetita i bilo kakve normalne funkcije organizma, sigurno dolaziti do trenutaka slabosti kada bi on popustio i predao se. I upravo u tim trenucima je potrebno da bude neko uz ovisnika ko će ga ohrabriti, ali i ograničiti. Ovdje ne smije biti kompromisa i popustljivosti, jer je ovisnik pod jakim opterećenjem i uticajem i tada mu se čini da je najlakše da se preda. Dakle, kada se krene sa «skidanjem» sa droga, nema kontakata ni sa kim, nema nikakvih izlazaka na zrak ili bilo kakvih kontakata telefonom ili internetom, jer bi ovisnik to mogao iskoristiti da dođe makar do još jedne doze.
Ovih nekoliko dana su jedni od najtežih i najmučnijih u liječenju ovisnika, kako za njega tako i za one koji mu pomažu u tome. Sigurno da nije lahko gledati nekoga koga voliš da se toliko pati fizički i psihički, ali napomenuo bih da je to neizbježno i da se upravo iz te ljubavi mora istrajati. Ovdje moram da spomenem još jednu veoma bitnu stvar, a to je da onome ko se liječi ne treba davati nikakve lijekove, injekcije ili bilo šta za ublažavanje bolova ili smirenje (osim neke obične infuzije). Ovo je veoma važno i ovom izjavom nemam namjeru da se suprotstavljam medicinskim radnicima i njihovim metodama (siguran sam da oni rade najbolje što mogu), ali iz ličnog i iz mnogih drugih iskustava, znam da takvi medikamenti (obzirom da imaju istu osnovu kao i sama droga) produžavaju vrijeme krize, bez nekog uspješnog djelovanja na ublažavanje posljedica krize, a samo odvikavanje je upitno zbog psihološkog djelovanja tih lijekova. Spomenut ću da sam i ja, kao i mnogi koje znam, prošao kroz takav tretman „skidanja na suho“ i da mi se i sada ježi koža kada se sjetim tih dana, ali upravo to je jedna od pozitivnih stvari koja me je održavala u apstinenciji. Rekao bih još jednu stvar koja bi mogla pomoći da se ustraje u ovome, a to je da od krize (iako je strašna) ovisnik neće umrijeti, a od droge ako nastavi sa konzumiranjem sigurno hoće.