Sjetimo se Sabre i Šatile (Robert Fisk)

IslamBosna.ba– Ono što smo našli unutar palestinskog kampa, u 10h ujutro 17. septembra 1982. godine teško je dobro opisati, a najlakše je opisati hladnom egzekucijom. I prije je u Libanu bilo ovakvih stvari, ali ni približno na ovakom nivou i nikad izvedeni od strane regularne, navodno disciplinirane, armije. U panici i mržnji bitke, desetine hiljada ljudi su ubijane u ovoj zemlji. Ali ovi ljudi, stotine njih je bilo ubijeno nenaoružano. Ovo je bilo masovno ubistvo, incident – kako lako koristimo riječ incident u Libanu – koji je također bio i velika grozota. Išlo je dalje i od onoga što bi Izraelci u drugim okolnostima nazvali terorističkim aktivnostima. Bio je to ratni zločin.

Jenkins i Tveit su također bili shrvani sa onim šta su vidjeli i našli u Šatili, da u prvom momentu nismo mogli ni da registrujemo sopstveni šok.

Bill Foley iz AP-a je došao među nas. Sve što je govorio, tumarajući okolo, jeste bilo “Isuse Kriste” – stalno ponavljajući te riječi. Mogli bismo prihvatiti neke dokaze o ubistvima i to da je nekolicina ljudi ubijena u žaru borbe. Ali tu su bile žene koje su ležale u kućama sa suknjama koje su bile razderane, i sa široko raširenim nogama, djeca s prerezanim grlima, nizovi mladih ljudi koji su ubijeni s leđa, nakon što su poredani uza zid. Tu su bile bebe – pocrnjele bebe jer su bile zaklane prije 24 sata i njihova mala tijela su se već počela raspadati – bačene u smeće između američkih vojnih porcija, izraelske armijske opreme i praznih boca viskija.

Gdje su bile ubice? Ili da se koristimo izraelskim vokabularom- gdje su bili teroristi? Kada smo se odvezli do Šatile, vidjeli smo Izraelce u stanovima na Aveniji Camille Chamoun, ali nas nisu zaustavljali. Ustvari, prvo smo se odvezli u izbjeglički kamp Burdž el-Barajne jer nam je neko rekao da se i tamo desio masakr. Sve što smo vidjeli bio je libanski vojnik koji ganja kradljivca automobila po ulici. Tek kada smo se vraćali nazad i prolazili kraj ulaza u Šatilu, Jenkins je odlučio da zaustavi automobil. Ne sviđa mi se ovo, rekao je. Gdje su svi? I kakav je ovo smrad?

Na južnom ulazu u kamp, nekada su se nalazile betonske kuće. Veliki broj intervjua sam obavio u tim kućama kasnih sedamdesetih. Dok smo hodali blatnjavim ulazom u Šatili, vidjeli smo da su te zgrade srušene do temelja. Osigurači bombi su bili razbacani duž glavne ceste. Vidio sam nekoliko metalnih kutija s izraelskom zastavom, još uvijek pričvršćenih na svoje sićušne padobrane. Oblaci muha su se po njima vijali…

Dolje, u prolazu s naše desne strane, ne više od 50 jardi od ulaza, ležala je gomila leševa. Bilo je više desetina leševa, mladih ljudi čije su ruke i noge bile svezane jedne za druge i koje su se ispreplele u samrtnoj agoniji. Svi su bili pogođeni iz blizine, u obraz, a metak je razderao meso sve do oka i ušao u mozak. Neki su imali vidljivu grimiznu boju ili crne ožiljke lijevo od grla. Jedan je bio kastriran, njegove hlače su bile otvorene i gomila muha je zujala oko njegove pokidane iznutrice.

Oči ovih mladića su bile širom otvorene. Najmlađi su imali samo 12 ili 13 godina. Bili su obučeni u džins i šarene košulje, materijal koje se počeo zatezati preko njihovih tijela jer su se počela nadimati na vrućini. Nisu bili opljačkani. Na jednom pocrnjelom zglobu bio je švajcarski sat koji je pokazivao tačno vrijeme…

Na drugoj strani glavnog puta, uz jedan puteljak, našli smo tijela pet žena i nekoliko djece. Žene su bile srednjih godina i njihovi leševi su ležali na hrpi smeća, ogrnuta plaštom. Jedna od njih je ležala na leđima, njena haljina je bila razderana, a glava male curice je virila iza nje. Djevojčica je imala kratku, kovrdžavu, crnu kosu, njene oči su gledale u nas a namrgođen izraz je bio na njenom licu. I ona je bila mrtva.

Još jedno dijete ležalo je na putu kao odbačena lutka, njena bijela haljinica je bila uprljana blatom i prašinom. Nije joj bilo više od tri godine. Njen potiljak je raznio metak koji je ispaljen u njenu glavu. Jedna od žena držala je sićušnu bebu uz svoje tijelo. Metak koji je prošao kroz njezina prsa ubio je i bebu. Neko je rasporio ženin stomak, siječući je uzduž i poprijeko, možda pokušavajući da ubije njeno nerođeno dijete. Njene oči su bile širom otvorene, njeno tamno lice zaleđeno strahom.

Dok smo stajali tu, začuli smo arapski iz ruševina. „Vraćaju se!” neki čovjek je vrištao. U strahu smo pobjegli prema cesti. Razmišljaući danas, mislim da nas je bijes spriječio da ne odemo odatle, i čekali smo na ulazu kampa da letimice pogledamo ljude koji su odgovorni za sve to. Morali su biti poslati ovdje s izraelskom dozvolom. Morali su biti naoružani od strane Izraelaca. Njihov „rad” je očigledno bio nadgledan – brižljivo praćen – od strane Izraelaca koji su nas još uvijek posmatrali kroz svoje tamne naočale.

Kada ubistva postaju nasilje? Kada zločin postaje masakr? Ili, postavimo to na drugačiji način, koliko ubistava čini jedan masakr? 30? 100? 300? Kada masakr nije masakr? Kada su brojke preniske? Ili da li masakr izvode izraelski prijatelji ili izraelski neprijatelji?

O tome se ovdje radi. Da su sirijske trupe prešle u Izrael, opkolile neki kibuc i dozvolile svojim palestinskim saveznicima da pokolju jevrejsko građanstvo, nijedna zapadnjačka novinska agencija ne bi trošila svoje vrijeme oko toga da li se to treba ili ne treba nazvati masakrom.

Ali, u Bejrutu žrtve su bili Palestinci. Krivac je sigurno kršćanska policija – iz koje jedinice još uvijek se tačno ne zna – ali i Izraelci su također krivi. Ako Izraelci nisu uzeli učešće u ubijanjima, oni su sigurno poslali policiju u kamp. Oni su ih trenirali, dali im uniforme, opskrbili ih američkim vojnim porcijama i izraelskom medicinskom opremom. Onda su oni posmatrali ubice u kampu, oni su im pružili vojnu pomoć – izraelske zračne snage su ispaljivale sve one svjetleće rakete kako bi pomogle ubicama koji su ubijali stanovnike Sabre i Šatile – i oni su uspostavili vojnu saradnju s ubicama u kampu….

Nakon 19 godina – napokon istina?

Sana Sersavi priča pažljivo, glasno, ali polahko, dok se prisjeća haotičnog, opasnog, očajno tragičnog događaja koji ju je shrvao prije 19 godina, 18. septembra 1982. godine (op.prev. tekst je pisan 2001. godine).

Kao jedna od preživjelih koja se sprema da svjedoči protiv izraelskog premijera Ariela Šarona – koji je tada bio izraelski ministar odbrane – ona staje, da bi ispitala sjećanja i svoje pamćenje, prije nego što se ponovo suoči s najužasnijim trenucima svoga života.

 „Libanska policija (falange) nas je izvela iz naših domova i odveli su nas od ulaza u kamp gdje je bila iskopana velika rupa u zemlji. Muškarcima je rečeno da uđu u nju. Onda je jedan policajac upucao Palestinca. Žene i djeca su se penjali preko tijela da dođu do ovog mjesta, ali smo bili istinski šokirani vidjevši kako je taj čovjek ubijen pred nama i začuli su se vrisci i krici žena. Tad smo čuli Izraelce kako na razglas govore: “Dajte nam muškarce, dajte nam muškarce.” Pomislili smo: “Hvala Bogu, oni će nas spasiti.” Ali bila je to lažna nada.

Gospođa Sersavi, koja je bila trudna tri mjeseca, vidjela je svoga supruga Hasana (30), i svog egipatskog zeta  Feradža el-Sejida Ahmeda kako stoje u grupi ljudi.” Rečeno nam je da hodamo putem, prema kuvajtskoj ambasadi, žene i djeca naprijed, muškarci iza. Morali smo biti odvojeni. Pored nas su hodali falangisti i izraelski vojnici. Još uvijek sam mogla vidjeti Hasana i Feradža. Izgledalo je poput parade. Bilo nas je nekoliko stotina. Kada smo došli do stadiona Cite Sportif, Izraelci su smjestili žene u jednu veliku betonsku sobu, a muškarci su odvedeni na drugu stranu stadiona. Bilo je puno muškaraca iz kampa i nisam više mogla vidjeti svoga muža. Izraelci su išli okolo i govorili: “Sjedite, sjedite. Bilo je 11 sati ujutro. Sat kasnije, rečeno nam je da idemo. Ali mi smo stojali vani, među izraelskim vojnicima, čekajući naše muškarce“.

Sana Sersavi čekala je na vrelom, jakom suncu da se pojave Hasan i Feradž.  „Neki muškarci su se pojavili, niko od njih nije bio mlađi od 40 godina, i rekli su nam da budemo strpljive, da se još stotine ljudi nalazi unutra. A onda, oko 4 sata popodne, došao je izraelski oficir. Nosio je tamne naočale i rekao nam na arapskom: “Šta vi svi čekate?”, te dodao da niko nije ostao, svi su otišli.

Tu su bili izraelski kamioni sa ceradama. Nismo mogli vidjeti šta je unutra. Tu su bili i džipovi i tenkovi i buldožeri, i sve je to pravilo veliku buku. Ostali smo tu dok se nije smračilo i činilo se da Izraelci odlaze i da su veoma nervozni. Nikoga više nije bilo ondje. Nikoga. Ja sam bila u braku samo tri godine. Nikada više nisam vidjela svoga muža.

Danas, belgijski sud će početi saslušanje gdje treba odlučiti da li premijer Ariel Šaron treba biti optužen za masakar na palestinskim civilima u izbjegličkim logorima Sabra i Šatila u Bejrutu 1982. godine. (Belgijski zakon dopušta sudovima da sude strancima zbog ratnih zločina počinjenih na stranom tlu). Radeći na ovom slučaju, optužba je otkrila šokantne nove dokaze o izraelskoj umiješanosti u ovaj zločin. Dokazi se odnose na sportski stadion Camille Chamoun – “Cite Sportif”. Samo dvije milje od bejrutskog aerodroma, oštećeni stadion je bio kao stvoren za držanje zatvorenika. Bio je skladište municije za Arafatov PLO i više puta je bombardovan od strane izraelskih aviona za vrijeme opsade Bejruta 1982. godine, tako da je njegova ogromna, uništena vanjština izgledala kao noćna mora.

Palestinci su ranije minirali njegovu unutrašnjost prepunu prolaza, ali veliki, podzemni prostor i svlačionice su ostale netaknute. Ovaj stadion je poznato obilježje za sve nas koji smo živjeli u Bejrutu.

Rano ujutro, 18. septembra 1982. godine, u vrijeme kada Sana Sersavi kaže da je dovedena na stadion- vidio sam na stotine palestinskih i libanskih zatvorenika, vjerovatno više od 1.000, kako sjede u njegovoj tmurnoj, mračnoj unutrašnjosti, sjedeći u prašini, budno motreni od strane izraelskih vojnika i agenata Šin Beta (izraelska tajna služba) , te ljudi za koje smo sumnjali da su libanski kolaboracionisti. Muškarci su sjedili u tišini, očito u strahu. S vremena na vrijeme, primijetio sam, nekolicina ih je odvođena. Ubacili su ih u izraelske vojne kamione ili džipove ili falangistička vozila – zbog daljnjeg „ispitivanja”.

Nekoliko stotina metara dalje, unutar palestinskih izbjegličkih logora Sabra i Šatila, preko 600 žrtava masakra truhnulo je na suncu, a zadah njihovih raspadajućih tijela širio se do zatvorenika, ali i do onih koji su ih zatvorili. Bilo je zagušljivo i toplo. Loren Jenkins iz Washington Posta, Paul Eedle iz Reutersa i ja smo jedini koji smo ušli u ove ćelije, jer su Izraelci pretpostavili – zbog naše zapadnjačke vanjštine – da moramo biti agenti Šin Beta. Veliki broj zatvorenika bio je sagnute glave. Ali izraelski falangisti – još uvijek bijesni zbog ubistva njihovog lidera i predsjednika Bešira Gemayela – su bili povučeni iz kampova, njihov pokolj je završio, makar je sada izraelska armija preuzela kontrolu nad situacijom. Pa čega se ovi ljudi imaju bojati?

Gledajući unazad – i slušajući Sanu Sersawi danas – osjetim jezu zbog naše naivnosti. Moje zabilješke bilježene u to vrijeme, a onda uvrštene u knjigu o izraelskoj invaziji na Liban 1982. godine i njegovom ratu protiv PLO-a, sadržavale su neke zlokobne naznake. Pronašli smo jednog libanskog zaposlenika u Reutersu, Abdullaha Matara, među zatvorenicima i isposlovali njegovo puštanje, a Paul ga je izvodio držeći ruke preko njegovih ramena.

„Vode nas, jednog po jednog, zbog ispitivanja“, jedan od zatvorenika mi je promrljao. „Oni su iz Hadada (kršćanska policija). Oni obično vraćaju ljude nakon ispitivanja, ali ne uvijek. Ponekad ih ne vrate“.

Onda mi je izraelski oficir naredio da odem. „Zašto zatvorenici ne smiju pričati sa mnom“, upitao sam. „Oni mogu da pričaju ako žele“, rekao mi je i dodao: „Ali oni nemaju ništa da kažu“.

Svi Izraelci su znali šta se dešava u kampovima. Smrad leševa je svukuda osjetio. Napolju, falangistički džip s natpisom „Vojna policija” – ako se takva institucija može povezati s ovom bandom ubojica – je prošao pored nas. Pojavilo se nekoliko televizijskih ekipa. Jedna je snimala libanske kršćanske policajce ispred stadiona. Također su snimili ženu kako moli pukovnika izraelske armije kojeg su zvali „Jahja” da pusti njenog muža. ( Taj pukovnik je sada identificiran od strane The Indenpendenta. Danas, on je general izraelske armije.)

Duž glavne ceste, nasuprot stadiona, stajao je red izraelskih Merkava tenkova, njihova posada je sjedila na kupoli, pušila cigarete, gledala kako ljude odvode sa stadiona, kako neke puštaju, a druge odvode ljudi iz Šin Beta ili Libanci u kaki uniformama. Svi ti vojnici su znali šta se dogodilo unutar kampova. Jedan od članova posade tenkova, poručnik Avi Grabovsky koji je kasnije svjedočio pred izraelskom Kahan komisijom o ovome, je bio svjedok ubistava nekoliko civila prethodnog dana i rečeno mu je da se „ne miješa”.

U danu koji je slijedio, čudni izvještaji su doprli do nas. Djevojka je bila izvučena iz auta u Damouru od strane falangista i odvedena je, uprkos njenim molbama jednom izraelskom vojniku koji je stajao u blizini da je spasi. Nakon toga se jedna žena, koja je radila kao čistačica za jednu američku televizijsku ekipu, gorko požalila da su Izraelci uhapsili njenog muža. Poslije hapšenja nikada više nije viđen. Bilo je tu još puno glasina o „nestalim” ljudima.

U svojim zabilješkama tad sam napisao da „čak i nakon Šatile, izraelski „teroristički neprijatelji” bivaju likvidirani u zapadnom Bejrutu.” Ali nisam tad direktno povezivao ove mračne presude s događajima na bejrutskom stadionu. Nisam se čak ni osvrnuo na strašnu upotrebu sportskih stadiona u ratnim vremenima. Pa zar, prije nekoliko godina u Santiagu, sportski stadion nije bio prepun ljudi poslije Pinočeovog vojnog udara, a iz kojeg se mnogi ljudi više nisu vratili kućama?

Među svjedočenjima koje su prikupili advokati u tužbi protiv Šarona jeste i ono od Vede El-Sabek. U petak, 17. septembra 1982. godine, govori ona, dok se još dešavao masakr u Sabri i Šatili (što ona nije znala), bila je u svom domu s familijom u Bir Hassanu, nasuprot kampovima. „Susjedi su došli i rekli da Izraelci žele da opečate naše lične karte, pa smo sišli i vidjeli smo izraelske snage i libanske falangiste na cesti. Muškarci su bili odvojeni od žena“.

Ovo odvajanje – sa svojim užasnim podsjećanjem na odvajanje u Srebrenici za vrijeme rata u Bosni – je česti običaj prilikom ovakvih masovnih hapšenja.

„Rečeno nam je da idemo na Cite Sprotif. Muškarci su ostali.” Među njima su bila njena dva sina, 19-godišnji Muhamed, 16-godišnji Ali i njen brat Muhammed. „Mi smo otišli do Cite Sportifa, kao što su nam Izraelci rekli“, kaže ona. „Nikada više nisam vidjela svoje sinove i brata“.

Preživjeli pričaju slične, bolne, priče. Bahija Zrajn kaže da joj je naređeno od strane izraelskih patrola da ide u Cite Sportifa, i muškarci s njom, su tamo odvedeni, uključujući njenog 22-godišnjeg brata. „Neki falangisti – koje su nadzirali Izraelci – ubacili su ga u auto, svezanih očiju“, tvrdi ona. „Tako je on nestao“, izjavila je ona u svom službenom svjedočenju: „I nikad ga više nisam vidjela“.

Tek nakon nekoliko dana nakon toga, mi, novinari, počeli smo primjećivati nesuglasje u broju mrtvih. Dok je oko 600 tijela pronađeno unutar Sabre i Šatile, 1.800 civila je prijavljeno kao „nestalo”. Pretpostavili smo kako se lahko pretpostavlja u ratu – da su oni ubijeni u tri dana, između 16 i 18. septembra 1982. godine, kada su se falangističke ubice povukle i da su njihova tijela tajno zakopana. Iza službenih izvještaja, mi smo sumnjali. Ideja da su mnogi od ovih mladih ljudi ubijeni izvan kampova, poslije 18. septembra, da su se ubijanja još uvijek dešavala dok smo mi šetali po kampu, nikad nam nije pala na um.

Zašto nismo mislili o tome u to vrijeme? Iduće godine, izraelska Kahan komisija objavila je svoj izvještaj, osuđujući Šarona i završavajući svoju istragu cijelog groznog događaja…sa samo jednom natuknicom da je možda nekoliko stotina ljudi „nestalo” u to isto vrijeme. Ova komisija nije intervjuirala preživjele Palestince, ali je dozvolila da to postane službeni dio historije. Ideja da su Izraelci predavali zatvorenike svojim savezničkim krvožednim policijama nikada nam nije pala na um.

Palestinci Sabre i Šatile sada daju dokaze da se upravo to događalo. Jedan čovjek, Abdelnaser El-Ame’, vjeruje da je njegov brat Ali predan falangistima ujutro 18. septembra. Palestinska kršćanka, Milane Boutros kaže da je u odvedena, u kamionu prepunom žena i djece, do kampova u kršćanskom gradu Bikfaya, domu ubijenog kršćanskog predsjednika Bešira Gemayela, gdje je tugom pogođena kršćanska žena naredila egzekuciju 13-godišnjeg dječaka u kamionu. On je ustreljen. Kamion je morao proći najmanje četiri izraelske kontrolne tačke na svom putu do Bikfaye. I neka me nebo poštedi, sada shvatam da sam se čak susreo sa ženom koja je naredila dječakovo ubistvo.

Čak i prije nego što je pokolj unutar kampova završen, Šahira ebu Rudejna govori da je odvedena u City Sportif gdje je vidjela, u jednom podzemnom sabirnom centru, kako jedan čovjek, pod nadzorom Izraelaca, zakopava tijela u rupu.Njeno svjedočenje bi moglo biti odbačeno, da nije činjenice da se zahvalila izraelskom vojniku – unutar kampa Šatila, nasuprot svih dokaza koje su predočili Izraelci – koji je spasio ubijanje njenih kćerki od strane falangista.

Dugo nakon rata, ruševine Cite Sportifa su porušene od temelja i novi stadion je izgrađen na njegovom mjestu, većinom od strane Britanaca. Čak je i Pavaroti tamo pjevao. Ali svjedočenja o tome šta leži ispod njegovih temelja – i njihove strašne implikacije – mogu dati Arielu Šaronu još više straha da se boji optužbe.

Napisao: Robert Fisk

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba