IslamBosna.ba– Ostvario je uspješnu košarkašku karijeru na državnom univerzitetu u Louisiani, a nakon NBA Drafta 1990. godine počeo je igrati za Denver Nuggets. U Nuggetsima je igrao do 1995. godine kao playmaker. Kasnije je igrao za Sacramento Kingse i za Vancouver Grizzlies. Bio je prvi u ligi u slobodnim bacanjima 1994. i 1996. godine.
Nakon napuštanja NBA lige, profesionalno je igrao košarku u Evropi, gdje se i povukao 2004.-2005. godine. Tokom sezone 2006.-2007. vratio se da bi igrao za Aris Thessaloniki. Onda je igrao za El-Ittihad u Saudijskoj Arabiji.
Tourette sindrom
Chris Wayne Jackson (Abdul-Reuf Mahmud) je kao dijete obolio
od Tourette sindroma. Međutim, to ga nije spriječilo u njegovoj sportskoj karijeri. Tourette sindrom je bolest koja čini da osoba teži savršenstvu u svemu što radi, ponavljajući istu radnju bezbroj puta sve dok ne usavrši. Njegovi treninzi predstavljali su i blagoslov i prokletstvo. Blagoslov jer treninzi su ga učinili jednim od najboljih igrača u slobodnom bacanju u NBA ligi, kao i u bacanju trojki a prokletstvo jer njegov precizni način treninga potječe od Tourretovog sindroma, neurološkog poremećaja koji stvara nekontrolisane tjelesne pokrete (opsesivno-kompulsivni simptomi, poremećaji pokreta po tipu motornih stereotipija i poremećaji dopaminergičkog sistema u centralnom nervnom sistemu). Kod nekih pacijenata, kao kod Abdul-Reufa, dešava se da mozak neracionalno postavlja sebi ciljeve. Tako, kada je vježbao slobodna bacanja, sve je moralo biti ‘savršeno’.
Odbijanje da oda počast himni i zastavi
Abdul-Reuf je možda najviše poznat po kontraverzi koja je izbila kada je odbio da stoji za vrijeme izvođenja nacionalne himne odajući joj počast. Usred NBA sezone ’95. godine, Abdul-Reuf je obavijestio upravu Nuggetsa da ne želi više da stoji za vrijeme izvođenja himne. Rekao je da je to ‘nacionalistički ritualizam’, slijepi čin kojim patriotski nastrojen narod ignoriše svoju sramotnu prošlost i da je to za njega grijeh.
NBA je savjetovala Nuggetsima da budu diskretni po pitanju odluke Abdul-Reufa. Nijedan od njegovih suigrača to nije iznio u javnost. Nakon što bi se himna završila, vratio bi se na klupu, saslušao trenerove instrukcije i igrao. Mirni protest je prošao nezapažen, čak i tokom nekoliko dana dok je istrčavao s timom i protezao se. Sve do utakmice u martu. Abdul-Reuf nikada nije dao bilo kakvu javnu izjavu o svojim pogledima i većina gledalaca nije imala pojma da on nije bio prisutan za vrijeme izvođenja nacionalne himne. Iako se većina igrača tokom izvođenja himne vrti, meškolji i priča, Abdel-Reuf je ostao zapamćen jer je sjeo i podigao ruke da uputi dovu. U jednom intervjuu je, objašnjavajući svoj postupak, Abdul-Reuf izjavio da je ‘zastava simbol zlostavljanja i tiranije.’ I dodao: ‘SAD su podržavale ropstvo’. ‘Ona podržava širenje Izraela na Bliskom Istoku. Ona podržava ugnjetavanje crnaca i ne možete biti za Boga i za zlostavljanje.’ On je, također, izjavio da je stajanje za vrijeme nacionalne himne u suprotnosti s njegovim vjerskim uvjerenjima.
Zbog njegovog odbijanja, NBA liga ga je suspendovala 12. marta 1996. godine, ali suspenzija je trajala samo jednu utakmicu. Abdul-Reuf je bio neumoljiv: „Ako treba, odustat ću od košarke“, rekao je. „Igram za Allaha. Moja snaga dolazi od Allaha. Imam više snage nego što sam ikada imao – a to je unutrašnja snaga.“ Dva dana kasnije, liga je uspostavila kompromis s njim gdje je on pristao da stoji tokom sviranja nacionalne himne, ali da zatvori oči i gleda ispred sebe s podignutim rukama učeći neku od dova ili sura.
Američki san
Bilo je teško za vjerovati da bi tako principijelan, revnosan čovjek donio takvu odluku javnog djelovanja u nestabilnim vremenima, bez pomnog razmatranja posljedica. To je bio njegov način da sahrani ljutnju, bijes i frustracije povodom naklapanja ljudi da je prešao na islam po nagovoru drugih i da je prevaren, kao da je htio eliminirati bilo kakve sumnje da je on svoj čovjek, da je musliman. Na pitanje zbog čega nije htio da oda počast zastavi koja mu je omogućila ‘američki san’, Abdul-Reuf je rekao: „Američki san je kada više ljudi to može postići, kada se smanje razlike između bogatih i siromašnih. Samo zbog toga što to mogu sam postići ne čini ga američkim snom. Američki san treba da je pravedan. Kada manjina kontrolira svo svjetsko bogatstvo, a kad se većina ljudi bori da preživi, onda to nije pravedno. Znam kako je kad nemate zdravstveno osiguranje, kad nemate šta da jedete.“
Naravno, mnogi Amerikanci su prezirali njegovo ponašanje ali on nije bio iznenađen njihovim reakcijama. Ono što je u cijeloj priči šokantno jeste da Abdul-Reuf nije dobio podršku od muslimansko-američke zajednice. Dobio je osude velikih imena u toj zajednici. Osjetio je da su ga oni izdali jer su osudili njegove poteze. Međutim, dobio je podršku običnih Amerikanaca koji su podržavali njegovu slobodu izražavanja i podršku autohtonih muslimana poput njega, koji su konvertirali, kao i onih muslimana koji su rođeni i odrasli u SAD-u. Sve to je dovelo na kraju od njegovog uklanjanja iz NBA lige. Postao je nepoželjan za regrutovanje i prijavljivanje za nove ugovore.
Težak život
Njegov život nije bio nimalo jednostavan, ne samo zbog Tourretovog sindroma već i zbog činjenice da je živio sa samohranom majkom i trojicom braće. Majka je radila u bolnici kao konobarica, i uvijek mu je smetalo nepoštovanje drugih prema njoj, i njen stav pognute glave i mirnog trpljenja uvreda. Često nisu imali šta da jedu jer majka nije htjela da prihvati novac od komšija. Ponekad bi im se obrok sastojao samo od kahve ili čaja.
Dok je igrao na koledžu u Louisiani, došao je jednog dana kući i dok je prao ruke u kupatilu, lavabo je pao i slomio se. Tada se zakleo da će promijeniti život.
Sa 21 godinu već je postao milioner. Kupio je sebi kuću i oženio se sa prijateljicom iz škole.
Na mnogo načina, on nije bilo klasični NBA igrač. Nije imao vremena za NBA životni stil, nije jurio žene, kockao se, imitirao ganstere, niti pio nakon utakmica. Živio je povučeno.
Dok su njegovi suigrači mamurali ili se provodili, Jackson je čitao knjige Malkolm X-a, obilazio geta i sastajao se s muslimanskim aktivistima u Oaklandu, Washingtonu, Philadelphiji i Harlemu. U svojoj hotelskoj sobi, kao i kod kuće, pričao je o lošem stanju crnaca u Americi, o razlozima zbog kojih mnogi izbjegavaju očinstvo, o razlozima što se mnogo crnaca nalazi u zatvorima.
Međutim, dok je njegova duša cvjetala, njegova igra je patila. Činilo se kao da puno razmišlja i da je preopterećen s mnogo stvari. I zaista je bio. Rekao je svojoj supruzi, Kim, da planira da konvertira u islam. Posvjedočio je da nema drugog boga osim Allaha. Unajmio je profesora arapskog jezika i počeo intenzivno učiti. Redovno je išao na namaze u mesdžide i susretao se s islamskim vjerskim vođama. Želio je da njegova žena nosi hidžab. „Tražio sam podršku, nekog da bude uz mene, jer sam se zaista osjećao da se mijenjam na bolje, kao da sam postajao bolji čovjek“, izjavio je jednom. „Puno ljudi mi se smijalo. Oni su samo željeli da driblam tu prokletu loptu. Da ne pitam ništa, da ne otvaram usta, samo da driblam loptu.“ Njegov brak ubrzo je završio razvodom.
Osjećao se kao savremeni rob. Želio je da igra košarku, a onda bi otišao kući i čitao. Ali pred očima javnosti koje gledaju u NBA igrače, osjećao je da njegov život više nije njegov. Govorili su mu gdje da donira novac i na kojim događanjima mora prisustvovati. U rijetkim momentima koje je imao za sebe, čitao je sve što bi našao od Malcolma X. On je postao njegov prijatelj, mentor, neko na koga se mogao osloniti i ko ga je razumio.
Prelazak na islam
Malkolmove riječi su mu odzvanjale u ušima: “Nisi toliko zaslijepljen patriotizmom da se ne možeš suočiti sa stvarnošću. Pogrešno je pogrešno, bez obzira ko vam to kaže… niko ti ne može dati slobodu. Niko ti ne može dati jednakost ili pravdu ili bilo šta drugo. Ako si muško, uzmi to sam …Vrijeme je na strani potlačenih, ono je protiv ugnjetača. Istina je na strani potlačenih danas, ona je protiv ugnjetača. Nije ti potrebno ništa više.“
Na proljeće 1993. godine zvanično je konvertirao u islam i spremio se za putovanje u Mekku. Predložili su mu da promijeni ime. Konsultovao je dvojicu imama u Coloradu, jedan je predlagao Mahmud, a drugi Abdul-Reuf. Budući da nisu mogli da se dogovore oko imena, uzeo je oba. Novo ime je tačno opisalo njegov novi način igre. Prosjek po utakmici bio mu je 19.2, ušao je u All Star, i osvojio nagradu kao najsavršeniji igrač.
Pošto mu je nekad život bio kao brod bez kormila u moru nesigurnosti i sumnje, islam mu je usmjerio život, sada je znao kako da usmjeri finansije, kako da se moli, kako da živi. Imao je cilj. U tom vremenu nastaje veliki procjep između njega i suigrača. Odbijao je da se tušira gol zajedno sa suigračima jer islamski principi zahtijevaju skromnost. Želio je posebnu prostoriju za namaz. Njegov tim je s njim dobijao.
Iako je nedavanje počasti tokom izvođenja himne zapravo ubilo njegovu karijeru, Abdul-Reuf je je imao drugo iskušenje u svom životu – kako nastaviti dalje. Oženio se svojom dugogodišnjom prijateljicom April, koja je također konvertit i kupili su zajedno nekretninu za džamiju. Na taj način pokušao je da pomiri muslimane imigrante i autohtone muslimane u SAD, ne samo da tu obavljaju namaz već da međusobno utječu jedni na druge i da to utječe na njihovo međusobno bolje razumijevanje i pomaganje. Umjesto da napada i da se udalji od ljudi koji su ga bukvalno izdali, Abdul-Reuf je napravio mjesto okupljanja za obje grupe kako bi se pomirili. U gotovo čisto baptističkoj sredini, uspostavili su džemat koji je izabrao i priznao Abdul-Reufa za svog imama.
Međutim, Amerikanci nisu zaboravili njegovo neodavanje počasti zastavi – njegova kuća je zapaljena, rasistički i islamofobni grafiti su ispisivani na zidovima kuće. I pored svega toga, on je i dalje sretan, u braku je već 16 godina, ima 5-ero djece, nastoji poboljšati zanemareno susjedstvo, radi za islam.
Na mnogo načina Abdul-Reuf može predstavljati uzor. Bio je na vrhu popularnosti, vidio je beskrajnu paradu sportista koji su izabrali put manjeg otpora, a umjesto tog puta, on je izabrao put vjere.
IslamBosna.ba