IslamBosna.ba -Možemo li povesti raspravu, kratku, a da nije zasićena otrovnom mržnjom? Možemo li se na trenutak odvojiti od dehumanizacije i demonizacije Palestinaca i govoriti bez strasti o pravdi, ostavljajući po strani rasizam? Presudno je da probamo.
U odsustvu mržnje možemo razumjeti Palestince. Bez nje, čak i pojedini Hamasovi zahtjevi mogu zvučati razumno i opravdano. Takav racionalni diskurs može svaku pristojnu osobu dovesti do jasnih zaključaka. Takav revolucionarni dijalog može čak biti uzrokom mira, ukoliko se neko usudi da dalje prenese takve stvari. Sa čim se suočavamo? Sa ljudima bez prava kojima je 1948., oduzeta zemlja i teritorije, djelimično vlastitom krivnjom. U 1967. su opet ostali bez svojih prava i zemlje. Od tada oni žive pod uvjetima koju je osjetilo malo naroda. Zapadna obala je okupirana a Gaza pod opsadom. Ovaj narod se pokušava oduprijeti, svojom oskudnom snagom i metodama koje su nekada ubojite, kao što je to bilo kod svakog okupiranog naroda kroz historiju, uključujući i Izrael. Mora se priznati da oni imaju pravo da se odupru.
Pričajmo o Gazi. Gaza nije gnijezdo ubica, niti je gnijezdo osa. Ona nije dom neprestanom divljanju i ubistvu. Većina njene djece nisu rođena da ubijaju, niti većina njihovih majki odgaja šehide – ono što oni žele svojoj djeci je tačno ono što većina izraelskih majki želi svojoj djeci. Njene vođe nisu drugačije od izraelskih, ne u domenu njihove korupcije, sklonosti ka ‘luksuznim hotelima’ pa čak ni u njihovom najvećem izdvajanju iz budžeta za odbranu.
Gaza je ranjena enklava, trajna zona katastrofe, od 1948. do 2014., većinu njenog stanovništva čine izbjeglice koje su po treći ili četvrti put izbjegli. Većina osoba koja psuje i uništava Pojas Gaze nikada nije tamo ni bila, sigurno ne kao civili. Već osam godina mi ne dozvoljavaju da odem tamo, tokom prethodnih 20 godina često sam išao u Gazu. Ja volim Pojas Gaze, koliko se može voljeti zahvaćeno područje. Volio sam njene ljude, ukoliko mi se može dopusti da generalizujem. Postojao je duh odlučnosti koji je gotovo nezamisliv, kao divljenja vrijedno podnošenje problema.
U posljednjih nekoliko godina Gaza je postala kavez, zatvor bez krova okružen ogradama. Prije toga ona je također bila prepolovljena. Bez obzira da li su ili nisu odgovorni za takvu situaciju, to su ljudi nesretne sudbine, puno ljudi i puno jada.
Razočarani u Palestinsku upravu, stanovnici su na demokratskim izborima izabrali Hamas. Njihovo pravo je da griješe. Nakon toga kada je PLO odbio da preda uzde vlasti, Hamas je preuzeo kontrolu silom.
Hamams je nacionalno-vjerski pokret. Svako ko podržava dijalog bez mržnje primijetit će da se Hamas promijenio. Svako ko uspije da zanemari sve pridjeve koje su koristili također će prepoznati njihove razumne težnje, poput morske luke i aerodroma. Moramo također saslušati učenjake koji su također oslobođeni mržnje, poput Menachem Kleina, stručnjaka za Bliski istok na Univerzitetu Bar-Llan, čije poimanje Hamasa je iznad konvencionalne mudrosti Izraela. U intervjuu poslovnog dnevnika Calcalist od prošle sedmice, on je kazao da Hamas nije osnovan kao teroristička organizacija već kao društveni pokret kojeg kao takvog treba posmatrati čak i sada. Davno je bilo kad su ‘izdali’ svoj statut i izazvali živu političku debatu, ali u dijalogu mržnje niko to neće čuti.
Iz perspektive dijaloga mržnje, Gaza i Hamas, Palestinci i Arapi, su svi isti. Svi oni žive na istoj obali mora, a dijele isti cilj da bace Jevreje u njega. Manje primitivna diskusija sa manje ispranog mozga dovest će do različitih zaključaka. Na primjer, da je međunarodno nadzirana luka legitiman i opravdan cilj, da će podizanje blokade Pojasa također poslužiti i Izraelu, da ne postoji drugi način da se zaustavi nasilni otpor, da će uvođenje Hamasa u mirovni proces dovesti do iznenađujuće promjene, Pojas Gaze je naseljen ljudskim bićima koji žele da žive kao ljudska bića.
Na hebrejskom Gaza se izgovara kao ‘aza, što je kraće od Azazel, koji je povezan sa paklom. Od mnoštva psovki koje su mi upućivali sa svakog uličnog ćoška, ‘Idi u pakao/Gazu’ je među najnježnijim. Ponekad želim odgovoriti ‘Volio bih da mogu otići u Gazu, kako bih ispunio svoju novinarsku misiju’. A nekad poželim da kažem ‘Volio bih da svi vi možete otići u Gazu. Da samo znate šta je Gaza, i kako je zapravo tamo“.
Gideon Levy, novinar izraelskog Haaretza
IslamBosna.ba