Da li Palestinci stvarno postoje?

IslamBosna.ba-Palestina. Moj rahmetli babo, Abdul Musa Ubejdullah, rođen je tamo 1930.-tih. Kada kažem Palestina, to nije politička izjava. To je samo činjenica. Kada je rođen, država Izrael nije ni postojala. Nije bilo Hamasa. Nije bilo PLO-a. Postojali su samo ljudi različitih vjera koji su živjeli na malom komadu zemlje koji se zvao Palestina.

I da budem iskren, ali bez palestinsko-izraelskog sukoba, sumnjam da biste čuli mnogo za Palestince. Moj babo, kao i sedam generacija porodice Ubejdullah, koji su rođeni prije njega u uspavanom poljoprivrednom gradu Battiru, nisu imali velike snove ili smione planove. Oni su živjeli jednostavnim životom uzgajajući voće, povrće i puno stabala maslina. (Palestinci vole masline!) Njihove najveće bitke nisu bile s drugim ljudima već sa elementima.

Većina mojih palestinskih predaka živjela je i umrla u krugu od nekoliko kilometara gdje su i rođeni. To teško da bi bio slučaj sa mojim babom. No, kao što smo svi toga svjesni, sudbina ima drugačije planove.

Želim da podijelim ovu priču, jer mislim da je u ovom trenutnom sukobu u Gazzi izgubljena priča o Palestincima kao narodu. Umjesto toga, oni su stalno okarakterisani kao ‘loši’ dio izraelsko- palestinskog sukoba. Oni su uglavnom označeni kao teroristi ili se na njih gleda kao prihvatljivi gubitak. Pojedini čelnici Izraela navode da Palestinci ne postoje, ili ih nazivaju ‘žoharima’, ‘krokodilima’ ili ‘rakom’.

Kao što možete zamisliti, Palestinci su specifični. Kada kažete nekome da ste Palestinac, to nije samo nacionalnost, to je tema koja pokreće razgovor. Ustvari, sama riječ Palestina razjari pojedince. Ljudi mi kažu u lice da nikada nije postojala Palestina i da ne postoji takva stvar kao Palestinac. Za njih, mislim da su Palestinci jednostavno hologrami.

Kada ih upitam kako se zemlja, na kojoj se sada nalazi Izrael, zvala prije 1948. oni počinju mucati ili mi daju neki zamršen odgovor. Odgovor je jednostavan- Palestina. Nije to velika stvar, stvarno.

Štaviše, debata u UN u  1947. po pitanju stvaranja države Izrael opisana je terminom ‘Palestinsko pitanje’. UN je objasnila u svom službenom sažetku ‘prepoznatno je da je Palestina zajednička zemlja autohtonih Arapa i Jevreja,  sa kojom se oba ova naroda historijski povezuju“, dodavši ‘palestinski građani, kao i Arapi i Jevreji koji, nemaju palestinsko državljanstvo, žive u Palestini“. Teško je imati pravno državljanstvo mjesta koje ne postoji.

Danas, malo se ko slaže da postoji palestinski narod. Naravno, to nije spriječilo Newt Gingricha da tokom svoje neuspjele predsjedničke kampanje 2012. kaže da su Palestinci ‘izmišljen’ narod. Evo, godinama sam mislio da je moj babo bio kuhar, ali očito da je bio izumitelj. Da je Gingrich, koji je jednostavno kao papagaj ponavljao poglede svog tadašnjeg dobročinitelja Sheldon Adelsona, uradio samo osnovno istraživanje otkrio bi da većina historičara navodi da se početak palestinsko arapskog nacionalističkog pokreta dogodio 1824., kada su se Arapi pobunili protiv osmanske vladavine.

Palestinci su, zajedno sa Izraelcima, prošli puno toga, najblaže rečeno, od 1948. kada je Izrael nastao i kada su granice Palestine revidirane rezolucijom UN-a  br. 181. Taj trenutak je odmah promijenio sudbinu bezbroj Palestinaca koji su do tada živjeli skromnim životom.

Kao što je većini poznato, odmah je izbio rat, što je dovelo do toga da stotine hiljada Palestinaca se iseli iz svojih kuća ili pobjegne. Ironično, ovaj rat su vodile okolne arapske zemlje- Egipat, Jordan, itd.- koje su tvrdili da to rade za palestinski narod. Ali kada su palestinske izbjeglice tražile da se presele u ove arapske zemlje nakon rata, onda su se često suočile sa strašnom diskriminacijom.  U pojedinim slučajevima, nisu mogli dobiti vladine beneficije, nisu se mogli zaposliti zbog svoje etničke pripadnosti, ili još gore, otpuštani su s posla jer su posao željeli državljani te zemlje.

Do danas, veliki broj njih je degradiran smještanjem u prenatrpane izbjegličke kampove, koji još uvijek postoje u okupiranim teritorijima kao i Libanu i Jordanu, gdje se nalaze 22 izbjeglička logora i milion registrovanih izbjeglica po podacima agencije UN- a za palestinske izbjeglice (UNWRA). Posjetio sam pojedine od tih izbjegličkih kampova na Zapadnoj obali, kao i izbjeglički kamp Sabra i Šatila u Libanu. Palestinci tamo ne žive u šatorima, kao što se to može vidjeti u novijoj sirijskoj izbjegličkoj krizi. To više liči na prenatrpana geta gdje se snovi svakodnevno odgađaju.

To je život na milione Palestinaca. Oni su preživjeli  zbog ‘dobročinstva stranaca’. Vidite, ne postoji ništa na svijetu što zaista povezuje Arape cijele regije. Marokanci nemaju ništa toliko zajedničkog sa onima u Dubaiju. Egipćani sebe smatraju vođama arapskog svijeta, dok se veliki broj Libanaca, koji su relativno blizu Egiptu što se tiče kilometara, smatra više Evropljanima no Arapima. Ali osjećaji za Palestince, na različitim stupnjevima, su jedno pitanje koje ih ujedinjuje.

Moji preci nisu napustili svoje kuće u Battiru tokom rata 1948. Od tada, oni su bili pod jordanskom vlašću, a zatim pod izraelskom nakon rata iz 1967. Oni su izdržali intifade i često okrutnu vojnu okupaciju. Zemlja moja nane je izvan Betlehema i čak je oduzeta od strane izraelskih doseljenika, koji su je učinili dijelom čisto izraelskog naselja. Ne zato što je ona učinila nešto loše već je jednostavno bila pogrešne vjere.

Tokom 1950.-tih moj babo, zajedno sa mnogim drugim Palestincima, je emigrirao u Ameriku u potrazi za boljim životom. Često sam se pitao šta bi se dogodilo sa mnom da sam rođen na Zapadnoj obali umjesto u New Jerseyju. Da li bih bio u mogućnosti da idem na koledž i pravni fakultet? Da li bih imao posao? Da li bi čak bio i živ?

Kad se prisjetim odrastanja u New Jerseyu, shvatam da je to bilo drugačije vrijeme za Palestince nego danas. Onda smo bili uglavnom nepoznati, gotovo egzotični. Naravno, PLO je dospio na naslovnice sa svojim žalosnim terorističkim napadima, ali većinom negativne slike koje se trenutno povezuju sa Palestincima tad još nisu zaživjele.

Zapravo, bilo mi je devet godina u kasnim 1970.-tim, kada je moja učiteljica pitala za nacionalnost svakog učenika kako bi stavila marker na kartu svijeta. Kada je došla do mene zbunila se – ona nije znala puno o Palestincima, i naravno nije je mogla pronaći na karti jer je nije bilo. Srećom za nju ja sam pola Sicilijanac što je pronašla vrlo lagano, jer većina mojih školskih drugova su bili Italijani.

Kasnije te večeri, ispričao sam to babi i upitao ga: „Gdje je Palestina?“ On je zastao na trenutak kako bi sabrao misli. Potom je dotaknuo srce i glavu i odgovorio: „OVDJE“.

Pitam se koji će biti moj odgovor ukoliko budem imao djecu i oni upitaju: „Gdje je Palestina?“. Hoću li moći uzeti kartu i jednostavno je pokazati, kako što to radi većina ljudi kada ih upitaju za njihovo porijeklo? Ili će moja jedina opcija biti da ponovim odgovor mog rahmetli babe? Ono što je mi je najbolnije nisu ove dvije opcije već što se osjećam nemoćnim da promijenim odgovor koji ću ponuditi.

Autor: Dean Ubejdullah

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba