Svjedočenje vojnika IDF-a- Mahali smo puškom pokazujući dječaku šta da uradi

IslamBosna.ba– Bio sam raspoređen u Beki kada je počela intifada-zamislite jedne sedmice vidite selo puno života, cijelo mjesto puno Izraelaca koji kupuju za Sabbat, a onda odjednom preokret, mjesto se pretvorilo u grad duhova, niko se ne usuđuje da izađe van svoje kuće… Bili smo tako na kontrolnom punktu, glavna cesta iz sela vodi ka Mevo Dota i Hermeš (izraelska naselja) pa smo cestu morali držati otvorenom kako bi doseljenici mogli prolaziti, a svako malo Palestinci bi ostavljali spaljene gume u blizini kontrolnog punkta. Oni bi tu dodavali sve čega su se mogli dokopati- gume, namještaj, baš sve… napravili bi barikadu… nekada i po nekoliko njih na nekoliko stotina metara od punkta, ne prevelike tako da smo ih mogli ukloniti. Logika je bila da mi to ne možemo uraditi jer je to za nas preopasno, nikad nismo mogli znati da li se ispod krije eksplozivna naprava, bilo je nemoguće znati da li se iza brda nalazi snajper koji nas očekuje… Logično je bilo da zgrabimo nekog od slučajnih prolaznika na ulici i kažemo mu da on to mora uraditi. Hvatali smo sve vrste ljudi, sve je zavisilo o tome ko se tu zadesio. Ponekad su to bili stariji ljudi, ponekad su to bili samo ljudi koji su prolazili ulicom…

Jedanput smo uhvatili dijete, ali ne veliko dijete, moguće da je imao 12 godina ili tako nekako, objasnili smo mu šta mora uraditi pokazujući mu to cijevima puške, što je značilo mi smo mu mašući puškom pokazivali šta da uradi. Ovako se dogodilo… bio je taj mali dječak, patrolni džip, i trojica vojnika koja su držala svoje oružje upereno ka njemu, a on je morao da ide i uklanja barikade, ove barikade. I on je radio i plakao.. i uklanjao barikade, a mi smo išli i pokazivali svojim puškama, a oni bi otišao do sljedeće i sve tako…onda je zapovjednik patrolnog džipa odlučio da možda nešto slično postoji dalje niz cestu, što nije imalo nikakvog smisla, jer tako napuštamo selo, tako da nema šanse, i on mi je rekao da možda postoji slična barikada duž ceste i da ga povedemo sa nama.

Unutar džipa nije bilo mjesta za dječaka, pa ono što je uradio jeste da je bacio pozadi, moj prijatelj i ja smo bili u stražnjem dijelu džipa i dječak je bio na našim nogama, našoj opremi i granatama, plakao je cijelo vrijeme ležeći na nama i na našoj opremi i našim stopalima. Mogao sam osjetiti kroz njegove pantalone da se upiškio iz straha…

Nakon što smo se odvezli desetak kilometara od sela, a bilo je jasno da nisu mogli hodati deset kilometara sa namještajem kako bi napravili barikadu, zapovjednik je odlučio da je dovoljno, i mogli smo dječaka pustiti van. Zaustavio je džip,… izvukao je dječaka, bacio ga na kraj ceste, dijete je opet plakalo, sada je bio mokrih pantalona i desetak kilometara hoda udaljen od kuće, a mi smo krenuli put naselja niz cestu.

Svjedočanstvo broj: 23765
Čin: /
Jedinica: Golani brigada
Područje: Zapadna obala
Vrijeme: 2000.

IslamBosna.ba