“Vidiš, evendija, šta mi Srbi uradiše! Zapališe mi gostionicu. Nisu mogli gledati kako Ranko napreduje.”
Gostionica preko puta džamije, inače vlasništvo jednog muslimana, bila je dodijeljena jednom teškom četniku i kriminalcu iz Knina Ranku, kojeg su zvali Knindža. U njoj su se okupljali četnici da bi se opijali i dogovarali o “akcijam”, a to je bilo istjerivanje muslimana iz njihovih kuća. Često bi znali uperiti puške na naša vrata čekajući da se na njima pojavi “evendija”. Ja sam međutim iz kuće izlazio na stražnja vrata, pa onda kroz harem i dalje. Psa, koji nam je došao odnekle i kojeg smo udomiliu našem dvorištu, gađali su nekoliko puta. Dva puta su ga ranjavali, i milili da su ga ubili, ali Božijom voljom, životinja je preživljavala. Rane smo mu mazali zambakovim uljem i previjali. Bio nam je važan jer je svojim lavežom upozoravao na uljeze, i mnoge od njih otjerao iz dvorišta. Vjerovatno im je zbog toga i smetao.
Iz te gostionice vetnici su kretali na svoje noćne misije terorisanja i iživljavanja nad nemoćnim muslimanima, obično starcima i staricama. Pogotovo onda kada bi im se neko od srpskih izbjeglica javio da mu je potreban smještaj, imali su jednog koji je provaljivao u kuće muslimanima, naoružan do zuba, sa bradom i kokardom, i davao ultimatum da se kuća napusti do određenog dana ili ode glava. Tako su nam jednog jutra došli moj komšija Smajo krojač i njegova supruga Fatima smrtno prestrašeni.
“Efendija dragi, moramo i mi ići.”
“Nemojte na ostavljati same!”, moja hanuma i kćerka zaplakaše.
“Ne smijemo više ostati. Sinoć nam je četnik preko balkona provalio u kuću, prislonio automat Smaji na čelo i zaprijetio da moramo otići u roku od dvadeset četiri sata.”
Kasnije ćemo saznati da je četnik koji je bio uselio u kuću Smajinog brata htio da u Smajinu kuću smjesti svoga punca i punicu. Njihove kuće su bile odmah do te gostionice. Tada sam rekao Smaji da bi bilo najbolje da nekako zapalimo gostionicu i otjeramo te protuhe iz našeg komšiluka. Bio sam čvrsto odlučio da to uradim, jer bilo je pitanje samo dana kada će nam neko od njih doći glave. Jedne noći sam natočio benzina u plastičnu bocu, obukao staru jaknu svoga sina, njegove čizme i u gluho doba noći prešao preko ceste. Sakrio sam se iza žive ograde, čekajući prozalak tenkova koji su svaku noć iz prostora preduzeća Jedinstvo prelazili preko Save u Hrvatsku. Iskoristio sam brujanje tenkova da razbijem staklo gostionice. Iz boce sam prosuo benzin, upaljačem zapalio novine, ubacio unutra i trčeći se vratio u harem. Kada sam se okrenuo vidio sam gostionicu u plamenu. U kuću sam ušao sa stražnje strane. Ni supruga ni kćerka nisu znale da sam izlazio. Sa prozora spavaće sobe gledao sam kako gori gostionica. Nakon petnaestak minuta čuo sam da dolaze vatrogasna kola. Šmrkom su razbili vrata i ugasili plamen.
Ujutro mi je došao Knindža Ranko da me pita da li sam išta primjetio.
“Vidiš, evendija, šta mi Srbi uradiše! Zapališe mi gostionicu. Nisu mogli gledati kako Ranko napreduje.”
Tako je Ranko ostatak gajbi i onog što je ostalo od inventara zatvorio u jednu prostoriju otpozadi, a na njenimi vratima instalirao bombu. Jedan Srbin koji je harao po muslimanskim kućama i krao, došao je da “vidi” šta se nalazi u toj prostoriji. Pokušavši da uđe, bomba se aktivirala i ubila ga na mjestu.
Nakon uništenja gostionice bilo nam je lakše. Nisu se tu više okupljali, nisu nas imali više pred očima a uskoro je došlo i do mirovnog sporazuma u Dejtonu i kraju rata.
(Isječak iz knjige)