IslamBosna.ba-Dok gledamo slike zapaljenih ambasada, spaljenih zastava širom muslimanskog svijeta, nemuslimani (a i pojedini muslimani) mogu doći do zaključka da postoji inherentan nedostatak tolerancije među vjerski nastrojenim muslimanima.
Većina ovoga se može pripisati licemjernom pokušaju izricanja presude muslimanima po standardima koji su u potpunosti islamski.
Općenito govoreći, samo zato što se na Zapadu u velikom obimu toleriše bogohuljenje, to ne znači da su ljudi koji osuđuju bogohuljenje nužno netolerantni. Ponešto od ovoga je čista islamofobija koja dovodi do toga da se na muslimane gleda kao iracionalne, nasilne i patološke fanatike. A takvo mišljenje samo odražava duboko nepoznavanje tolerantne historije i prirode islama.
5. Uspjeh nemuslimana u muslimanskim zemljama
Šta se dogodilo sa muslimanima u bilo kojoj zemlji u kojoj su nemuslimani vladali?
U komunističkoj Rusiji prisilno su odvođeni u sibirske gulage. Gotovo da je nepoznat genocid koji je Sovjetski Savez učinio nad dva miliona muslimana: Čečena, Ingušeta, krimskih Tatara, Tadžikistanaca, Baska i Kazahstanaca. Borci za nezavisnost Čečenije, koje danas SAD i Rusija nazivaju ‘teroristima’, su unuci preživjelih iz sovjetskih koncentracionih logora/gulaga.
Godine 1944. pod lažnim izgovorom navodne masovne saradnje krimskih Tatara sa nacistima tokom nacističke okupacije Krima u periodu 1941.-1944. sovjetska vlada odlučila se na skupno preseljenje krimskih Tatara iz Krima po nalogu Staljina i Lavrentija Berije.
Deportacije su započele 18. maja 1944. po svim naseljenim mjestima Krima. Više od 32.000 vojnika NKVD-a učestvovalo je u ovoj akciji. Prisilno deportirani su dobili samo 30 minuta da pokupe lične stvari, nakon čega su ukrcani u stočne vozove i premješteni izvan Krima. U istom trenutku, većina krimskih Tatara koji su se borili u redovima Crvene armije su bili demobilizirani i poslani na prisilni rad u gulage u Sibiru i na Uralskoj planinskoj regiji.
Od maja do novembra mjeseca 10.105 krimskih Tatara umrlo je od gladi u Uzbekistanu (7 posto od deportiranih u Uzbečku SSR). Gotovo 30.000 umrlo je u egzilu tokom godine i pol dana po podacima NKVD-a. Zbog gladi, žeđi i bolesti, oko 45 posto od ukupnog stanovništva pomrlo je tokom deportacije. Prema informacijama sovjetskih disidenata, mnogi krimski Tatari su bili uključeni u rad na velikim projektima sovjetskih gulaga.
U istočnoj Evropi imamo Srebrenicu.
U Palestini to je više od 60 godina okupacije, masakara, poniženja i pritvaranja. Cijela sela i naselja izbrisana su sa lica zemlje.
U Španiji, to je potpuno istrijebljenje, tako da nijedan čovjek nije ostao da uči ezan. Muslimani su osvojili Iberijsko poluostrvo 711. godine i vladali su u skladu sa šerijatskim zakonom sve do 1492. godine.
Zavisno od lokalnih kapitulacija, lokalnim muslimanima je dozvoljeno da ostanu sa određenim ograničenjima. Nakon pada Granade svi španski muslimani su bili pod kršćanskom vladavinom. Stanovništvo je govorilo arapski jezik a kampanja njihovog preobraćanja u kršćanstvo je bila neuspješna. Postepeno je uvođen zakon koji je uklanjao islam, što je kulminiralo time da su muslimani bili prisiljeni da pređu na kršćanstvo preko zloglasne španske inkvizicije. Muslimani Španije su bili poznati kao Mauri i smatrali su ih ‘novim kršćanima’. Novi zakon koji je uveden 25. maja 1566. propisao je da se ‘moraju odreći arapskog jezika, promijeniti svoju odjeću, ostavljati petkom vrata otvorena kao i tokom drugih praznika, zatim da njihova kupatila/hamami, uključujući kako javna tako i privatna, budu porušena’. Razlog da vrata ostanu otvorena leži u tome da novi vladari Španije budu sigurni da Mauri potajno ne klanjaju džuma-namaz, kao ni bajram-namaze. Kralj Filip II od Španije naredio je rušenje svih javnih kupatila jer predstavljaju ‘ostatke nevjerstva, zloglasni su jer su ih upotrebljavali muslimani za obavljanje svojih obreda čišćenja’. Posjedovanje knjiga ili dokumenata na arapskom jeziku je bio konkretan dokaz za koji su se snosile teške posljedice. Kršćanskim svećenicima je 1. januara 1568. godine naređeno da uzmu svu Maorsku djecu, u dobi od tri do petnaest godina, da ih smjeste u škole u kojima će naučiti kastiliansku i kršćansku doktrinu. Za sve ove zakone i mjere bila je neophodna sila kako bi ih sproveli, a koja se i znatno ranije koristila.
Između 1609. i 1614. godine Mauri su protjerani iz Španije “pod prijetnjom smrti i konfiskacijom, bez suđenja ili izrečene kazne… su protjerani bez novca, zlata, nakita ili mjenica, samo sa onim što su mogli ponijeti“.
Na području današnje Bugarske živjelo je oko 1.5 miliona muslimana na početku Rusko-turskog rata (1877-1878). Nakon poraza Osmanlija, ruska vojska zajedno sa paravojnim formacijama, uključujući i Kozake, je izvršila pokolj i prisilnu deportaciju muslimana uz pomoć Bugara. Oko četvrt miliona je stradalo uslijed pokolja, hladnoće, bolesti i drugih teških uslova.
Sada, šta je sa nemuslimanima u muslimanskim zemljama?
U mogulskoj Indiji, Hindusi su preživjeli, napredovali i na kraju preuzeli zemlju. U Španiji Umejjada oni su živjeli sretno kao u najmodernijoj zemlji Evrope.
U Osmanskom carstvu Jevreji su pronašli utočište i novo zlatno doba.
U Egiptu i Siriji, značajna manjina su još uvijek kršćani iako žive pod muslimanskom vlašću već više od 1.400 godina.
Prvi papa francuskog porijekla Silvester, pripadnik benediktanskog monaškog reda, studirao je u muslimanskoj Španiji. Za razliku od ukorijenjenih mišljenja muslimani su gotovo uvijek bili tolerantni prema nemuslimanskim manjinama u zemljama u kojima su vladali. Da je islam bio netolerantan kao i druge ideologije, nemuslimanske zajednice u muslimanskom svijetu bi nestale kao i Mauri Španije.
Osmanlije su područjem Balkana vladali pet vijekova i za svo to vrijeme njihove uprave historija nije zabilježila niti jedan genocid, zločin većih razmjera ili masovno ubistvo izazvano vjerskom netolerancijom. Kršćanske crkve su imale potpunu slobodu u okviru svojih kanonskih nadlježnosti. Neke su, čak, i obnovile svoju autonomnost pod Osmanskom upravom, kao što je Pećka patrijaršija, kojoj su, u predosmanskom periodu, dominantne ortodoksne crkve oduzele tu autonomnost. Kada bi Osmanska uprava na Balkanu bila “vrijeme zuluma i nepravde”, onda, zasigurno, ne bismo bili u prilici gledati mnoštvo manastira na teritoriji Srbije, Crne Gore, Bosne i ostalih balkanskih zemalja. Njihov opstanak i postojanje najbolji su argumenti osmansko-muslimanske tolerancije na Balkanu.
Muslimani su štitili kršćanske crkve u zemljama koje su osvajali. U pismu Simeunu, nadbiskupu Rifarašira i glavnim nad svim biskupima Perzije, Nestorijski patrijarh Geoff III je napisao:
„Arapi, kojima je Bog dao vlast nad cijelim svijetom, znaju koliko si bogat, jer oni žive među vama. Unatoč tome, oni ne napadaju kršćanski kredo. Naprotiv, oni gaje simpatije prema našoj vjeri, i poštuju naše svećenike i svece našeg Gospoda i velikodušno daruju naše crkve i manastire“ (Arnold Thomas, Poziv u islam’, str. 102.)
Jedan od halifa, Abdulmelik, preuzeo je jednu od kršćanskih crkvi i pretvorio je u džamiju. Kada je Omer b. Abdulaziz proglašen novim halifom, kršćani su mu se požalili na ono što je njegov prethodnik učinio od njihove crkve. Omer je pisao guverneru da dio džamije koji je s pravom njihov da im se vrati te da im ponudi novčanu nadoknadu koja će ih zadovoljiti.( Jusuf el-Karadavi, Nemuslimani u muslimanskom društvu, str. 32.)
Zid plača u Jerusalemu je poznat među historičarima kao jedna od najsvetijih bogomolja u judaizmu. Jedno vrijeme bila je potpuno zatrpana smećem i šutom. Kada je osmanski sultan Sulejman došao u Jerusalem, naredio je svom guverneru da ukloni sve ruševine i smeće, očisti područje, obnovi Zid plača i učini ga dostupnim Jevrejima. ( Abdul-Latif Husejn, Tesamuh el-Harb Ma’l-Muslimin,str. 67)
Nepristrasni zapadni historičari priznaju ove činjenice. LeBon piše:
„Tolerancija Muhammeda prema Jevrejima i kršćanima je zaista velika, osnivači drugih vjera koje su se pojavile prije njega, posebice judaizma i kršćanstva, nisu propisale takvu dobru volju. Njegove halife slijede istu politiku, a njegova tolerancija se može podjednako upoznati od strane skeptika i vjernika ukoliko uđu dublje u historiju Arapa“ (Gustav LeBon, Historija Arapa, str. 128.)
Sir Thomas Arnold, engleski orijentalista, piše:
„Nikada nismo čuli nijedan izvještaj da se nemuslimani pokušavaju prisiliti da prihvate islam, ili da je bilo organizovanog progona s ciljem iskorjenjivanja kršćanske vjere. Da je bilo koji od halifa odabrao bilo koju od ovih politika, oni bi premašili broj kršćana sa takvom lakoćom kao što su to učinili Ferndinand i Izabela protjeravši islam iz Španije, ili kao što je to uradio Luj XIV proglašenjem protestantizma kažnjivim djelom u Francuskoj, ili kao što su Jevreji prognani iz Engleske na 350 godina. U to vrijeme Istočna crkva je bila potpuno izolirana od ostatka kršćanskog svijeta. Oni nisu imali podršku od svijeta jer su smatrani heretičkom kršćanskom crkvom. Njihovo postojanje do danas je najjači dokaz politike tolerancije islamske vlasti prema njima.“
Još jedna zapanjujuća priča o muslimanskoj pravdi i toleranciji odnosi se na osvajanje grada Semerkanda. Kutejbe, vojskovođa muslimanskih snaga, nije ponudio stanovnicima Semerkanda izbor između prihvaćanja islama, sklapanja saveza o zaštiti sa muslimanima ili da prihvate borbu u to vrijeme. Godinama nakon osvajanja, stanovnici Semerkanda su se požalili Omer ibn Abdulazizu, koji je tada bio halifa. Omer nakon što je čuo pritužbu, naredio je generalu da grad vrati narodu i da se iseli, kao i da ponudi stanovnicima tri opcije da izaberu. Zapanjeni ovom Omerovom pravdom, veliki broj stanovnika Semerkanda je prihvatio islam.
4. Očuvanje mudrosti drugih naroda
Uobičajeno da je da osvajanjem druge zemlje, osvajači ne cijene vrijednosti poraženog neprijatelja. Zaista do današnjih dana, orijentalistička netrpeljivost kolonijalnog Zapada prema islamu i muslimanima je dokaz za to.
Islam je često opisan kao vjera koja nije donijela nikakvu korist čovječanstvu, a muslimani su ti koji su zaostali unatoč ogromnoj količini dokaza koji govore suprotno. Međutim, za vrijeme islamskog halifata postojalo je zdravo poštovanje prema kulturama i naslijeđu drugih kultura. Postojala je tolerancija mudrosti drugih, kao i skromno prihvaćanje da postoje stvari koje, osvajači, mogu naučiti od osvojenih naroda koje su učinile da muslimani postanu čuvari svjetskog znanja.
Svi najstariji univerziteti na svijetu su zapravo u muslimanskim zemljama. Cjelokupna filozofija starih Grka, numerički sistem drevne Indije i poljoprivredna čuda drevne Perzije su sačuvana za potomstvo i razrađena umjesto da budu uništena.
„Dok su barbari razbijali i palili po zapadnoj Evropi, Arapi i Perzijanci su koristili biblioteke Aleksandrije i Male Azije, prevodili svitke i nosili ih u Bagdad i dalje. U dalekoj Buhari na Putu svile ka Kini, tinejdžer po imenu Ebu Ali ibn Sina, u svojoj 17 godini je bio obuzet Aristotelovom Metafizikom. Radi se o 997. godini i knjizi koja je (jako važna za razvoj filozofije) bila odavno izgubljena i nepoznata u zapadnoj Evropi“ . (Martin Wainwright, Naš dug islamu.)
3. Osvajanje Jerusalima
Krstaška hronika spominje do sitnih detalja scene koje su se dogodilo prilikom osvajanja Jerusalema.
Prvi krstaški rat pokrenuo je 1095. godine papa Urban II s ciljem preuzimanja svetog grada Jerusalema i Svete zemlje od muslimana, koji su ga preuzeli od Vizantije 638. godine. Već 7. maja 1099. godine krstaši su došli do Jerusalema, kojeg su preuzeli Sedžuci od Fatimida godinu dana ranije. Nakon gotovo tri mjeseca opsade krstaši su 15. jula uspjeli da uđu u grad. Tokom tog popodneva, večeri i sljedećeg jutra krstaši su ubili gotovo svakog stanovnika Jerusalema. Muslimani, Jevreji pa čak i istočni kršćani su poubijani. Iako je veliki broj muslimana pronašao utočište na krovu Mesdžidul Akse, krstaši su poštedjeli tek njih nekoliko.
Fatimidski guverner Jerusalema se povukao u Davidovu kulu. Predao se pod uslovom slobodnog izlaska iz Jerusalema za sebe i svoju pratnju. Oni su jedini preživjeli pokolj.
Prema anonimnom autoru Gesta Francorum, za kojeg većina vjeruju da je jedan od najvrednijih izvora Prvog krstaškog rata ‘klanje je bilo toliko veliko da su naši ljudi gacali u krvlju do koljena…“
Tankred Galilejski, jedan od vođa krstaša, je zauzeo dio grada u kojem se nalazila Mesdžidul Aksa i ponudio je zaštitu musliimanim, ali ih nije mogao zaštititi od drugih krstaša.
Prema Fulheru od Šartra: „Zaista, da ste bili tamo vidjeli biste da su naša koljena bila umrljana krvlju ubijenih. Šta više da kažem? Niko nije ostao živ, nisu pošteđene ni žena ni djeca“.
Muslimani su nasumice ubijani kao i Jevreji, koji su ubijeni u sinagogi u koju su se sklonili kada je spaljena od strane krstaša.
Oni su proslavljali svoj krvavi trijumf pretvaranjem Kupole na stijeni i Mesdžidul Akse u palače i štale. Samo stoljeće kasnije, Salahuddin je konačno stigao do vrata Jerusalema nakon što je ispravio nepravde nanesene u Prvom i Drugom krstaškom ratu. Nakon što je porazio krstašku vojsku na Hittinu, Salahuddin je mogao upasti u grad, kao što su to uradili krstaši prije njega i sravniti sa zemljom Crkvu Svetog Groba.
Zaista to je i bilo ono što su pojedinci iz njegove vojske željeli. Umjesto toga on se dogovorio o predaji grada gdje će svaki stanovnik platiti određni iznos kao otkupninu. Kada je vidio da je veliki broj kršćana siromašan i da nema dovoljno novca da plati otkupninu, ovaj tolerantni muslimanski vojskovođa je platio otkupninu iz svog džepa. Slijedivši njegov primjer veliki broj vojnika je učinio isto.
Zapadnjački historičari prave usporedbu Salahuddinovog i franačkog, krstaškog postupka prilikom zauzimanja grada. Franci su počinili stravičan masakr kada su okupirali grad. Oni bilježe primjere Salahudinove tolerancije objavom potpunog pomilovanja siromašnih Franaka. Isto je uradio i njegov brat Melik Adil koji je otkupio stotine zarobljenika vlastitim imetkom. Začuđujuće je da je kralj Adil otkupio veliki broj krstaša, a Heraklije to odbio. On je bio patrijarh i najveći crkveni velikodostojnik. Sakupio je ogromne količine crkvenog zlata i ponio ga sa sobom. Pred Salahuddina je izvadio deset dinara i platio otkup. Njegova kamena osjećanja mu nisu dozvolila da se smiluje sinovima svoje vjere koji su ga molili da ih otkupi, iako su te riznice plod njihovog znoja. Naredni dio koji govori o ovim kontradiktornostima: “Sultanu je rečeno, dok je patrijarh odnosio bogatstvo i imetak kojeg je bilo u izobilju a kojeg nije utrošio na otkup siromaha i miskina: ‘Zbog čega ne zaplijeniš bogatstvo ovog škrtice i upotrijebiš ga u jačanju muslimana?’ Odgovorio je: ‘Neću uzeti više od deset dinara. Ne želim kršiti ugovor.’”
Stenley Lane-Poole, jedan od zapadnih historičara, kaže: “Došlo je takvo vrijeme da je muslimanski sultan dao veličanstvenu lekciju dobročinstva i čojstva kršćanskom isposniku.” (Lane-Poole 1898, 232)
Salahuddin ne samo da je ukinuo otkup siromašnim kršćanima nego je i mnogima udijelio svoga bogatstva.
Ganulo ga je kada je vidio kako mnogi na leđima nose roditelje ili bolesne rođake. Naredio je da mu dovedu jahaće životinje, te ih je podijelio. Također im je dao i imetka. Kraljica Sibila mu je došla plačući i tražeći da je prebaci kod muža Benablisa. Salahuddin je udovoljio njenoj želji dajući joj vojnu pratnju. Za njom je pošao veliki broj žena i djece, Salahuddin im nije htio stajati na putu. One su shvatile njegovu toleranciju i vratile se plačući: “Dozvolio si nam da napustimo Jerusalem bez otkupa, ali su u njemu ostali naši muževi i braća koji se nisu u stanju otkupiti. Oni nas hrane i štite, a većina su tvoji robovi. Pa, kada bi ih htio osloboditi i tako sačuvati našu čast, nama nema života bez njih.” Dok su to govorile, suze boli i tuge su im lile iz očiju. Potaknut ovim prizorom, Salahuddin je gorko zaplakao. Naredio je da svakoj majci bude oslobođen sin, svakoj supruzi muž i svakoj djevojci otac. Bio je to prizor čiju divotu pero ne može opisati. (El-Isfahani 2004, 66-89) (Ibn Šadad 1994, 134- 136)
Jerusalem je osvojen 29. septembra 1187. i već narednog petka Mesdžidul Aksa je bila spremna za džumu, a minber koji je još Nurudin pripremio, donešen iz Damaska i postavljen za hutbu koja je dolazila. U istoriji je, do današnjih dana, poznat kao mineru Salahiddin – Salahudinov minber.
Salahudinova tolerancija i blagost nisu samo stav arapsko-islamskih historičara. Fillip Hiti opisuje osvajanje Jerusalema: „Prilikom osvajanja grada koji je tijesno povezivan s Hristom, sljedbenik Muhameda ponašao se više kao kršćanin nego što su se Hristovi sljedbenici ponašali 1099. godine kada su – da upotrijebimo riječi njihovih historičara – gacali u krvlju do koljena.“ (Hiti, Tvorci arapske historije 2004, 143-144)
Stanly Lane-Poole kazuje: „Ako bi osvajanje Jerusalema bila jedina činjenica koja se zna o Salahuddinu, bilo bi lako da se dokaže da je on bio najviteškiji osvajač sa najvećim srcem svog, ili bilo kog drugog doba.“ (Lane-Poole 1898, 234).
3. Dvostruko spašavanje španskih Jevreja
Jevreji Evrope su uvijek bili progonjena manjina. Njihova patnja činila se beskrajnom budući da su živjeli u getoima, ismijavani su otvoreno a bili su i žrtve redovnih pogroma. Nigdje nije bilo gore do na Iberijskom poluostrvu gdje su vizigotski kraljevi izabrali da pokažu svoju novo pronađenu katoličku vjeru čineći život Jevreja paklom na zemlji.
Prvo su im oduzeli djecu, a onda kada to nije bilo dovoljno da bi suzbili jevrejsku prisutnost u Španiji, odlučili su da ih protjeraju. Ali prije nego što su mogli dovršiti svoje etničko čišćenje, muslimani su stigli i stali u kraj takvim barbarstvima. Jevreji su bili ne samo slobodni da žive svoj život, već su također dobili i visoke položaje u vladi.
Ovakva situacija je potrajala skoro 800 godina dok se na kraju katolici nisu pregrupirali, što pokazuje da stare navike teško umiru, te su protjerali zajedno i Jevreje i muslimane iz Španije. Muslimani su prihvaćeni kao izbjeglice diljem muslimanskog svijeta, a šta se dogodilo sa Jevrejima?
Oni su također dobrodošli u muslimanske zemlje, a turski sultan Bajazit je poslao brodove da ih dovedu u Istanbul, dok su im dodijeljene čitave četvrti Maroka. Muslimani su tako spasili Jevreje po drugi put.
1. Poslanik,s.a.v.s.
Naravno, najviši primjer tolerancije koja se može imati nalazi se kod Poslanika,s.a.v.s. Kada se on,s.a.v.s., nalazio u Mekki sa nekoliko ashaba, nije čak ni podigao glas na one koji su na njega bacali gomile smeća.
Kada je Poslanik,s.a.v.s., otišao u Taif on nije proklinjao one koji su ga kamenovali. Kada je vidio da mu voljeni amidža i supruga umiru tokom godina protjerivanja i gladi, nije podigao ruke protiv onih koji su progonili njegove članove porodice. Kada je Poslanik, s.a.v.s., ušao u svoj rodni grad kao osvajač, on se nije svetio nad bilo kime, čak ni nad ubicama svog amidže. Naravno, Poslanik, s.a.v.s., je bio protiv ugnjetavanja, ničim izazvane agresije i nepravde. Postojala je ravnoteža u njegovom ponašanju koja ne postoji u govoru onih koji na prvu savjetuju paljenje stvari i onih koji kažu da provokacije treba zanemariti. Poslanik,s.a.v.s, nas je učio toleranciji kao i njenim granicama.
Kao što se zapadni svijet bori sa kancerogenim širenjem islamofobije u svojim zemljama tako se muslimanski svijet bori sa tendencijom refleksnih radnji u svojim zemljama,a bilo bi dobro kad bi uzeli kao primjer Poslanika, s.a.v.s. Muslimani imaju izbor: možemo iskoristi našu beskrajnu ljubav prema Poslaniku, s.a.v.s., kako bismo zapalili svijet u ime osvete ili da se ujedinimo, preusmjerimo i izgradimo zajednicu u njegovu čast. Nije teško pogoditi šta bi on, Poslanik,s.a.v.s., više volio.
Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!
IslamBosna.ba