IslamBosna.ba-Muslimani su, još od vremena Muavije, r.a., podstaknuti hadisom Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nastojali osvojiti Konstantinopolj. Sami Osmanlije nekoliko puta su opsjedali grad, ali bezuspješno. Sultan Mehmed el-Fatih je od malih nogu odgajan s idejom da je on taj emir, vojskovođa i vladar koji će osvojiti ovaj „neosvojivi“ grad. Tu ideju u njegovo srce usadio je njegov učitelj Ak Šemsuddin i ovaj dvadesetdvogodišnjak je sanjao da on bude ispunjenje Poslanikovog, s.a.v.s, predskazanja. Mehmed el-Fatih je počeo sa pripremama za osvajanje grada. Prvi potez koji je napravio bilo je izgradnja utvrđenja koje se nalazilo na evropskoj strani moreuza, koje je kontrolisalo Bosfor. Nasuprot ovog utvrđenja, na azijskoj strani nalazilo se utvrđenje koje je podigao sultan Bajazit, tako da su Osmanlije s obje strane kontrolisali ulazak u moreuz i na taj način mogli spriječiti dolazak pomoći usmjerene Konstantinopolju.
Imperator je shvatio da se sultan priprema za osvajanje grada, pa je pokušao nuđenjem džizje spriječiti ga u ovom naumu, ali je Mehmed han to odbio, već je nastavio sa promatranjem i analizom utvrđenja grada. Prilazak gradu je bio skoro nemoguć. Od Mramornog mora pa do Zlatnog roga bio je postavljen snažan lanac koji je sprječavao svaki brod da prodre u moreuz, a i zidine oko grada su bile snažne i čvrste, čak i zid sa morske strane je bio ogroman i nemoguće ga je bilo preći. Treća zaštita grada bila je tvrđava koja se nalazila na ulazu u Zlatni rog i koja se suprotstavljala svakom mogućem ulasku neprijatelja.
Nakon što je sultan odbio prihvatiti džizju za uzvrat da odustane od napada, bizantinski imperator je znao da će napad uslijediti sigurno. Stoga
je poslao poruku svojim zapadnim saveznicima, koji su mu u pomoć poslali trideset ratnih brodova koji su uspjeli ući u moreuz i umaknuti Osmanlijama koji su tada već opkolili grad.
Broj osmanskih vojnika koji su s kopnene strane opsjedali grad bio je oko 250 hiljada, a sa morske strane u opsadi je učestvovalo oko 180 ratnih brodova.
Sultan se obratio svojim vojskovođama: „Ako uspijemo osvojiti Konstantinopolj, na nas će se odnositi hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i mi ćemo ostvariti jednu od Poslanikovih mu’džiza. Zadobit ćemo vrijednosti koje je obećao ovaj hadis, zato prenesite našim sinovima, našim vojnicima, jednom po jednom da velika pobjeda koju ćemo ostvariti povećat će ugled i dostojanstvo islamu i muslimanima, zato je obaveza svakog vojnika da šerijatske propise i principe ima u vidu i da niko od njih ne postupa drugačije osim u skladu s njima. Neka ne čine nasilje prema crkvama i manastirima i neka se ne bore protiv svećenika, slabašnih, nemoćnih i onih koji se ne bore.“
Opsada grada započela je 6. aprila 1453. godine, nakon što je oko dva mjeseca trajalo prevoženje topova od Edirne do Konstantinopolja.
Narednog dana, sultan je postrojio vojsku i rasporedio ih sa tri strane grada, a glavni top, do tada najveći izliveni top, sultan je naredio da bude usmjeren prema vratima grada. U isto vrijeme Bizantinci su žestoko branili grad ne dozvolivši nikome da se približi ni zidinama grada. Osmanska artiljerija je uspijevala da ošteti zidine grada, ali su one brzo obnavljane. Ni pregovori i ponude za predajom grada koje je sultan poslao Justinijanu nisu urodile plodom. Borba se odužila jer opsada grada nije bila potpuna. Osmanski brodovi još nisu mogli prodrijeti prema zidinama na morskoj obali Konstantinopolja.
U pomorskoj bici u blizini Konstantinopolja, osmanske snage bile su poražene i neprijatelj je uspio izmaći floti. U toj bici sam sultan je lično učestvovao. Historijski izvori navode da je jurišajući svojim konjem, Fatih toliko zagazio u more da je konj upao do svojih sapi, bio je blizu neprijateljskim brodovima da ih je kamenom mogao pogoditi. Nakon te bitke, sultan je smijenio vođu flote i imenovao drugog.
Glavni problem koji su Osmanlije imali bio je Zlatni rog. Osmanski brodovi nikako nisu mogli prodrijeti u njega. Tada je sultan primijenio taktiku nezapamćenu u historiji. Za jednu noć je preko kopna, koje je prekrio balvanima i daskama, namazanim lojem, prebacio preko sedamdeset brodova i ukrcati ih u Zlatni rog. Tako je u jutro 22. aprila cijela flota osmanskih brodova osvanula u Zlatnom rogu. Neprijatelja su probudili ezan i tekbiri osmanskih vojnika. U narednim danima sultan je intenzivirao napade na grad sa svih strana, napadi su bili sinhronizovani, slijedili su jedan drugi. Žestoka opsada i konstantni napadi unosili su strah u srca neprijatelja. Panika ih je počela obuzimati i hvatati, grad je bio na ivici, ali i dalje neosvojiv. Zbog toga što se opsada odužila, sultan je naišao i na neka negodovanja u redovima svojih vojnih starješina. Posebno je bio grlat veliki vezir Halil-paša, koji je tražio od sultana da obustavi opsadu. Kasnije se ispostavilo da je Halil-paša zapravo bio u dosluhu s neprijateljom i kovao planove protiv sultana. Ipak, većina prisutnih vojskovođa i pogotovo za sultana bitnih učenjaka, među kojima i Mulla Guranija i Ak Šemsudin, podržali su nastavak borbe.
U nedjelju, 27. maja, sultan je lično izašao u osmatranje grada. Markirao je par lokacija na koje se treba usredsrediti u granatiranju i podsticao je vojnike da što više čine ibadet i mole Allaha za uspjeh. Te noći su oko svojih šatora zapalili velike vatre, glasno donoseći tekbire. Narednog dana muslimanska vojska nastavila je sa žestokim napadima na utvrđenja grada, vršeći pripreme za najznačajniji napad. Islamski učenjaci i daije obilazili su vojnike, bodrili ih, ulivali im borbeni duh i podsticali na džihad.
U utorak, 29., maja, kratko iza ponoći otpočeo je opći napad na grad. Muslimanske snage napale su sa svih strana, i s kopna i s mora. Sam el-Fatih je učestvovao u borbama i koordinirao napade. Nakon nekoliko sati borbe, sultan je umorne vojnike zamijenio odmornim iz pozadine što je zbunilo neprijatelja i ulilo mu još veći strah.
Prva grupa koja je prodrla u grad bila je sastavljena od tridesetak janjičara. Oni su uspjeli na Topkapi mjestu postaviti bajrak i to je značilo da je grad osvojen… zidine neosvojivog su pale pred divnim vojskovođom i divnom i plemenitom vojskom. Prvi je bajrak postavio janjičarski komandant Ulubatli Hasan. Ovaj bajrak je dao snagu osmanskim vojnicima, a u isto vrijeme slomio i posljednje nade neprijatelja da će uspjeti odbraniti grad.
Nakon 52 dana opsade Osmanlije i njihova vojska su prodrli u grad kroz Edirne-kapiju. Sultan je o osvajanju kazao: „dvadesetog dana džumade-l-ula u sabah, sa bereketom Siddikove presude i Farukove pravde svojstvene Osmanlijama, sa Hajdarovim udarcima, napali smo poput zvijezda padalica koje liče na kamenje bačeno na šejtanske vojnike koje ga bijahu pokorile. Još prije nego sunce izađe, Uzvišeni Allah podari nam pobjedu!“
Nakon što su osmanske snage osvojile grad, sultan Mehmed je jahao na svom konju ispred velike povorke koju su sačinjavali njegovi ministri i 
zapovjednici vojske. Od tada je bio poznat kao Mehmed el- Fatih (Osvajač). Dok je ulazio vojnici su uzvikivali: ‘MašaAllah! MašaAllah! Da Allah poživi našeg sultana!’
Sultanova povorka se kretala kroz grad dok nije došla do crkve Aja Sofija, gdje su se okupili stanovnici. Kada su vidjeli da je došao sultan, naklonili su se i pali na zemlju plačući jer nisu znali svoju sudbinu.
Kada je sultan stigao, sjahao je s konja i klanjao dva rekata zahvalivši se Allahu, s.v.t., što ga je počastio s ovim osvajanjem. Tada se sultan obratio stanovnicima grada koji su još uvijek bili na zemlji u suzama:
„Ustanite! Ja sam sultan Mehmed II i želim vam reći, vašoj braći i svim prisutnima da su vaši životi i sloboda zaštićeni.“
Sultan je naredio da crkva bude pretvorena u džamiju posavjetovavši se sa ulemom kako bi vojnici imali gdje klanjati džuma-namaz. On je također odlučio da Konstantinopol bude glavni grad njegove zemlje, a nazvao ga je Islambul, što znači kuća islama. Kasnije riječi su zamijenjene i grad je postao Istanbul.
Sultan je bio vrlo tolerantan i milostiv prema stanovnicima i djelovao je u skladu sa učenjem islama. Naredio je vojnicima da se prema zarobljenicima ponašaju pristojno, a sam je platio otkup za veliki broj ratnih zarobljenika iz svoje blagajne. On je također dozvolio onima koji su napustili grad dok je bio pod opsadom da se vrate svojim kućama.
Posljedice osvajanja
Osvajanje Konstantinopolja je imalo veliki historijski utjecaj, pojedini historičari ovim padom čak označavaju i kraj Srednjeg vijeka, Uz opsadu Istanbula, Osmanlije su uspostavile hegemoniju nad brojim nezavisnim turskim državama (Bejlik) unutar Anadolije (Mala Azija). Rezultat ovih osvajanja bilo je ujedinjenje turskog stanovništva u Anadoliji. S druge strane ne-turske, muslimanske zajednice i plemena bi bila okupljena pod okrilje osmanske vladavine, tako da bi se Osmanski Bejlik eventualno proširio u Carstvo.
Nakon osvajanja, osmanski muslimani su preuzeli dinamičnu ulogu u oblikovanju međunarodne politike. Do tog momenta evropski kršćani su držali muslimane dalje od Male Azije, a Istanbul je funkcionisao kao granica za krstaše. Ali nakon osvajanja, suverenitet muslimana je osiguran i nisu više bili ugroženi od krstaša.
Drugi kritični značaj osvajanja je odnos prema renesansi. Nakon osvajanja, veliki broj vizanijskih umjetnika i filozofa emigrirao je u evropske centre, većinom RIM, noseći sa sobom vrijedne rukopise koji su se ticali naprednog intelektualnog razvoja. Ovi intelektualci odigrali su važnu ulogu u pokretu da se oživi i revidira klasična grčka kultura. Sukob i ponovno ujedinjenje dvije različite škole izazvalo je ideološku revoluciju poznatu kao evropska renesansa, a vizantijski intelektualci iz Istanbula su uzeli udio u ovom pokretu.
Kada su Napoleona upitali: Ko je najveličanstvenija ličnost po vama? Odgovorio je: Sultan Fatih! Ja ne mogu trčati onako kako je ovaj mladić trčao ispred svoje veličine!”
Povezani tekstovi:
Umjetničko-stilske osobenosti Aja Sofije
Aja Sofija- kamen temeljac islamskog Istanbula
Najznačajnije osobine sultana Mehmeda el-Fatiha
Mehmed el-Fatih- obistinjenje Poslanikove najave
Varka koja je osam vijekova odložila osvajanje Konstantinopolja
40 fotografija osmanskog Istanbula iz 1900-tih
IslamBosna.ba