Bilo kakav razgovor s ateistima na temu božanskog stvaranja će neminovno voditi u istom pravcu: “u dovoljno velikom vremenskom razdoblju bilo šta može nastati slučajno”. Ateističko-darvinistički gledano, sudaranjem atoma ugljika, azota, vodonika i kiseonika, neminovno će nekada nastati i poneka aminokiselina. Ako tom procesu opet date dovoljno vremena, nastati će dovoljno aminokiselina koje će moći graditi proteine. Ako tom procesu date dovoljno vremena, izgradiće se jednom nekad i dovoljno proteina koji će moći izgraditi ćeliju te također i nukleinske kiseline koje će graditi genetski materijal koji će čak kasnije kodirati sintezu tih istih proteina u okviru novonastale pojave zvane život.
Nekom to zvuči čak i logično. Usmjerena ovakvim zaljubljenicima snage slučajnosti, nastala je i “teorija beskonačnih majmuna” koja kaže: ukoliko beskonačno mnogo majmuna beskonačno dugo kucaju na pisaćoj mašini, jednom će im uspjeti i da napišu šekspirova sabrana djela. Onome ko vjeruje da je savršen ljudski organizam mogao nastati slučajnim sudarima beživotnih molekula vjerujem da i ova teorija perfektno pravi smisao.
No kao što su ljudi pokušali i eksperimentalnim putem da simuliraju “slučajni nastanak života”, tako su ljudi pokušali da simuliraju i majmunsko autorstvo šekspirovih djela. Jedna grupa profesora sa Univerziteta u Plymouthu je grupi od 6 majmuna u zoološkom vrtu u Devonu na mjesec dana ostavila na raspolaganje jednu pisaću mašinu. Rezultat je bio otprilike kao i rezultat eksperimenata sa vještačkim “slučajnim ” nastankom života: U tih mjesec dana majmuni su uspjeli ispisati čitavih pet stranica teksta, koji se uglavnom sastojao od slova “S”, da bi na kraju ovog perioda dominantni mužjak mašinu počeo udarati kamenom te je koristiti kao WC.
Čitav eksperiment je kasnije proglašen radije “umjetničkim izražajem” nego “naučnim eksperimentom”. A i teorija beskonačnih majmuna je izgubila svoj značaj. Niko više ne nastoji dokazati da su majmuni u stanju napisati ni jednu stranicu smislenog teksta a kamoli šekspirova sabrana djela. Nasuprot tome, i dalje postoje ljudi koji nastanak skoro 1 GB (gigabajta) informacija (oko 900 000 stranica kucanog teksta) u čovječjem genomu, ili 200 puta toliko u genomu jedne amebe, u kojima svaki zarez može biti sudbonosan, objašnjavaju slučajnim sudarima atoma.
Koliko majmuna i koji vremenski period je potreban za ovu slučajnost? Uopće ne mnogo. U bilo kojem vremenskom okviru čovječanstvo i jedan šejtan su sasvim dovoljni.