IslamBosna.ba-Bio je mladić iz trgovačke porodice, pronicljiv i bogat. Život mu je bio ispunjen užicima. Njegov dućan bio je veoma raskošan, a kuća mi je bila poput Dženneta, ispod nje su tekli potoci… ispunjena krasnim ljepoticama, poput džennetskih hurija. Imao je pedeset robinja koje su sa svih krajeva svijeta pohrlile Bagdadu i tu se skrasile. Bio je poput uzbirača cvijeća koji je tragao za svakom lijepom ružom koju bi pronašao i svakim cvijetom koji bi na proplancima brda procvjetao.
Ali, pored toga, nije osjećao slast i ljepotu življenja. Sve dok jednog dana za pet stotina dinara nije kupio tu robinju. Spazio je na pijaci robova, neopisive ljepote, dražesnije i ljepše od najljepših ljubavnih misli i maštanja, draže od bilo koje ostvarene želje, čistije od planinskog potoka. U trenutku kada je s njom pošao svojoj kući, osjećao je da je cijeli svijet njegov, mislio je da je nastupila vječnost… svu svoju pažnju, brigu i interesovanje usmjerio je prema njoj. Zapostavio je sve drugo oko sebe. U svoj dućan je išao samo sat-dva dnevno. Nije mogao provoditi vrijeme bez nje. Čežnja, ljubav i osjećanja su ga tjerala njoj, otkuda bi došao, okretao bi se njoj. Čuvao je samo za sebe, ne samo da je čuvao od ljudi i njihovih pogleda, čuvao je od Sunca, ljubomorno braneći da sunčevi zraci padnu na njeno lice… čuvao je od povjetarca, ne želeći da njene obraze miluje ni blagi povjetarac… U srcu je nosio ovu ubitačnu i rasplamtjelu ljubomoru, i neprestano je žurio prema njoj kako bi bar malo utihnuo vatru ljubomore u prsima.
Ljubav prema ovoj ženi postala je izvor njegovog zadovoljstva, tajna njegovog života. Prije nje niti je spoznao ljubav niti je spoznao i osjetio
slast života. Štaviše, kao da prije nje nije proživi niti jedan dan, nije osjetio blagost ljetnje noći, društvo punog mjeseca. Sve su to za njega, prije nje, bile samo riječi bez suštine, bez značenja, poput riječi arapske ljubavne pjesme koje s nerazumijevanjem osluškuje onaj što ne zna ni riječi arapskog. Tek tada je shvatio značenje ljubavi, uvidio je da je to riječ od koje zadrhti srce, grudi se ispune blaženstvom. Do sada je hodio kroz život poput čovjeka koji tumara tamom, sve dok mu ljubav prema ovoj ženi nije osvijetlila put i ukazala mu na sve ljepote života.
Prolazili su dani, a njegova ljubav je rasla. U isto vrijeme sve je više zapostavljao svoj dućan. Dunjaluk se počeo okretati od njega, a njegova trgovina se u plamenu ove ljubavi topila poput snijega. Ali, i pored toga, on nije žalio zbog ove ljubavi niti od nje bježao. Svakog trena volio je sve više, sve se više za nju vezivao. Svi užici života, kod njega nisu vrijedili ni koliko jedan trenutak njene blizine. Cijela zemlja, sa svim svojim ljepotama nisu mu značili koliko jedan ljubavni uzdah. Ostavljao je kupce i prodavce i od nje kupovao trenutke ljubavi i bliskosti.
Kada god bi ga ona posavjetovala da se posveti malo trgovini i svome poslu, on joj je govorio: „Šta će meni bogatstvo, moje najveće bogatstvo si ti.“ Nije mogla otvoriti usta, kada god bi pokušala prigovoriti, usnama joj je nježno zatvorio usta, ne dajući joj da dođe do riječi.
Prolazili su tako dani, a ovaj mladić je postajao sve siromašniji, ostao je bez svoje trgovine, polako je potrošio ušteđevinu, rasprodao roblje, ispraznio kuću, ostao je bez imetka. A ljubav prema voljenoj ga je i dalje držala. U njenoj ljubavi je nalazio hranu u trenucima gladi, piće u trenucima žeđi, toplinu u trenucima hladnoće, u njenim blistavim zubima zamjenu za bisere kojima je trgovao, na usnama čisti prirodni med, na njenom licu ruže i cvjetove kojima je njegova bašta nekada obilovala. Trenuci provedeni s njom malenu kućicu su pretvarali u blistavi dvorac, a pustinju u rascvjetalu baštu.
Nastupilo je vrijeme kada se trebao roditi plod njihove ljubavi, bila je zima, hladna zimska noć… u maloj kolibi. Ženu su obuzeli porođajni bolovi, od siline bola ležala je na zemlji, nije se mogla pridići. Pod sobom je imala samo malu hasuru, isprekidanih palminih grančica, već dotrajalu. Beskorisno i bespomoćno je stajao pred njom, posmatrao boli u kojima se svijala poput suhog lista. Ne mogavši izdržati žestinu boli, ona mu se obrati: „Ja umirem…idi, založi nešto i kupi meda, sezamovog ulja i požuri, molim te, ako malo okasniš, nećeš me zateći živu.“
Istrčao je iz kuće… tumarao je poput bezumnika, kuda otići? Čak ni zvijezda nije bilo na nebu!? Ljudi su utonuli u san, a on nije imao kome se obratiti. Kao da nije bio s ovog svijeta…
Došao je do mosta, velikog bagdadskog mosta…Noć je bila tiha, mirna, nikoga nije bilo, bio je sam, bez igdje ikoga, osim svoje voljene koju je ostavio iza sebe u smrtnim mukama, nemoćan da joj pomogne.
Ova žena bila je njegov dunjaluk, ako ona umre, i sav njegov svjet će umrijeti… ona je bila njegovo svjetlo, ako ona umre, on će ostati da tumara u mraku.
Zamislio je tu hladnu samoću, jezivu, tešku, koja će nastupiti onog trenutka kada izgubi ovu ženu, voljenu za koju je živio. Pogledao je u vodu Tigrisa koji se hladan presijavao u tami zimske noći. Poželio je utonuti u nju, izgubiti se, nestati, želio je da ga hladna voda proguta… u tom trenutku sjetio se voljene, ali se sjetio i svoje nemoći, obratio se Uzvišeno Allahu: „Gospodaru, Tebi ostavljam na čuvanje ovu ženu i plod njene utrobe.“ U jednom trenutku je naumio skočiti u vodu, ali poče razmišljati o smrti pod hladnim talasima, o brzini kojom čovjek u tom trenutku ispušta dušu… Zamislio se: zar Allah nije zabranio samoubistvo? Zar ova duša nije Allahovo vlasništvo? Kako mogu moliti Allaha da mi sačuva voljenu i dijete, a biti mu griješan i neposušan? Pokolebao se… Ali, na trenutak ponovo poče razmišljati o životu narednog dana…šta ako ga prestane voljeti, šta ako je izgubi… donese čvrstu odluku… uzeće sebi život… Zatvorio je oči, pokušavao se pokrenuti, ali nije mogao pomjeriti, nešto ga je držalo, nije imao odlučnosti za takav postupak. I naglo, začulo se nešto iz daljine, glas, koji se blago približavao, osjećao je njegov dolazak, osjećao ga poput zraka jutarnjeg sunca, milovao je njegovu dušu, začuo je glas sabahskog ezana: „Allahu ekber, Allahu ekber… hajja ‘ala-s-salah… hajja ‘ala-l-felah…“ ove riječi su mu vratile snagu i odlučnost, primirio se i vratio kući. U kući je zatekao komšinicu koja je čula pozive i zapomaganja žene na porođaju. Žena je ležala bez svijesti. Kazali su mu da je umrla. U bezumlju bola i tuge, izašao je iz svoje kuće… Lutao je bez cilja, išao selima i gradovima, a kao što je to običaj među muslimanima, stranac se prima, ugošćuje bez pitanja o stanju i razlozima njegovog puta. Lutao je zemljom, godine su prolazile, sve dok se nije skrasio u Horasanu.
U Horasanu je pronašao neke svoje poznanike od ranije koji su mu pomogli i vratio se svome poslu. Nakon što se malo oporavio i obnovio svoje bogatstvo, počeo je razmišljati o svojoj kući. Raspitivao se, slao pisma, ali nije dobijao nikakvog odgovora.
Nakon dvadeset osam godina odsustva, odlučio je vratiti se u Bagdad. Prodao je sve što je imao za dvadeset hiljada zlatnih dinara i pošao prema Bagdadu. Bojao se da ga smrt ne prigrabi i da ne umre daleko od groba svoje voljene. Krenuo je s karavanom koja se uputila prema Bagdadu, planirajući da zarađeni novac utroši na izgradnju mauzoleja za svoju voljenu. Ali, dešava se onako kako Allah hoće, razbojnici su presreli karavanu, pobili i opljačkali putnike.
Polako se izvačio između krvavih tjelesa, vukao se na rukama i nogama. Taj stravični prizor gasio je u njemu čak i osjećaj tuge. Polako se vukao, dok nije došao do rijeke, tako je malo zastao u nekom palmoviku, i obuzelo ga neko stanje sjete i apatije… kao da je plovio snom, u njegovoj duši je umrla svaka želja, osim želje za smrću…Šta mu je ostalo u životu nakon što je izgubio svoju ljubav? Nakon što mu je otet imetak? Želio je umrijeti, ali ne ovdje. Želio je umrijeti u svojoj kući u Bagdadu, tamo gdje će njegove kosti biti pored kostiju njegove drage, da i mrtav bude u njenoj blizini kao što je bio za života. Nastojao je pobijediti sebe i svoj umro, i koračao je, teško, ali je koračao prema Bagdadu. Svaki put kada bi se približio za korak, osjećao je povjetarac Bagdada… u trenutku je pao pored obale, nije se mogao pomjeriti, nestalo je snage.
Ophrvan svojim slabostima i nemoću razmišljao je o onome što je prošao… razmišljanje bi kratko prekinuo stomak koji je zavijao od gladi, ili umor koji je lomio njegove kosti… vidio je da je u snu, pa se trgao, tog trenutka je postao svjestan da je cjelokupan dunjaluk samo san, lažni san. Sve je laž, i imovina, i zdravlje, i sreća, i slava… Ništa od toga nije vječno, sve prođe. Ostaju samo bolna sjećanja koja izgaraju dušu, spaljuju srce. Poželio je da je bio siromah, sam na ovom svijetu, da nikada nije osjetio kako je to kad srce zaigra u ljubavi, kakav je to užitak u bogatstvu i svemu onome što ono pruža. Ponovo je počeo razmišljati o samoubistvu, ali se sjetio Allahove kazne. Sjetio se da je sve ono što je imao povjerio Allahu i malo se primirio, znao je da ono što je povjereno Allahu ne može biti uništeno, bio je siguran da se iza svega što mu se dogodilo krije velika Allahova mudrost.
Iz razmišljanja ga je prenuo neki zvuk, trgnuo se i pogledao veliku lađu kako je plovila Tigrisom. Počeo je mahati rukama s obale, dozivajući putnike. Bila je to lađa nekog emira, koji je dozvolio posadi broda da ovog siromaha poveze sa sobom do Bagdada. Čim se ukrcao na lađu, izmoren glađu i žeđu, zaspao je. Polako se budio, a predvečerje je već nastupalo, u daljini se ukazivala silueta velikog grada…ukazao se Bagdad, prijestolnica hilafeta, centar moći, nauke i kulture. Polako su ušli u grad, iskrcao se pored velikog mosta, istog onog gdje je prije mnogo godina stajao. U tom trenutku sjetio se one noći, sjetio se svakog detalja. Gledao je oko sebe ljude koji su se kretali i umalo nije zatražio od njih jedan dirhem, dirhem kojim bi kupio med, brašno i sezamovo ulje za ženu u porođajnim mukama. Shvatio je da je cijeli život samo jedan trenutak, ali se trgnu, uvide ovaj zastor dug dvadeset osam godina koji ga je dijelio od njegove voljene. Dug je to period, to je nečiji život. Išao je ulicama Bagdada dok nije došao do svoje kolibe. Ali, na njenom mjestu nije bilo više kolibe, bila je velika kuća, pred kojom je stajao vojnik. Gledao je iz daljine… Ovo je kuća zbog koje se vratio, u kojoj je želio umrijeti i biti ukopan, ali eto, i ona ga se odrekla. Bio je poput mrtvaca koji hoda među živima. Tragao je za bar jednim znakom, tragom onog svijeta u kojem je živio. Ali, nije bilo ničega, sve se promijenilo, ništa nije ličilo na sebe.
Pao je u potpuni očaj, izgubio je i posljednju nadu, izgubio je nadu da će umrijeti pored svoje voljene i tu biti sahranjen, da će mu barem kosti biti u njenoj blizini. U trenutku je pogledao prema mjestu gdje se nekada nalazio njegov dućan i vidio da na njemu i dalje ima neka radnja, te se tamo uputio. U dućanu je saznao čudnu priču. Bio je vlasništvo nekog mladića, koji je brat po mlijeku i rizničar vladara pravovjernih Me’muna. Za tog mladića vezala se čudna priča. Njegov otac je bio poznati trgovac, koji je kupio neku robinju i iz ljubavi prema njoj zapostavio sve, pa je tako i osiromašio. Kada su njegovoj majci naišli porođajni bolovi, on je otišao nešto tražiti i nije se nikada više vratio. U to vrijeme Harunu er-Rešidu se rodio sin Me’mun, kome nije mogao naći dojilju. Odbijao je svaku ženu. Neko ga je uputio na majku tog dječaka i mladi princ je, začudo, prihvatio njene grudi, i ona je postala njegova dojilja.
Čovjek je bio potpuno zbunjen, sve se oko njega okretalo. Pred očima mu se redalo hiljade slika, hiljade boja, želja i ciljeva. U toj zbunjenosti, progovorio je: „A šta se desilo sa djetetovom majkom?“ Trenutak dok je čekao odgovor mu se učinio beskonačnim. Bio je poput osuđenika koji iščekuje sudiju da mu izrekne kaznu.
Mladić prekide njegovu neizvjesnost: „Živa je. Nekada je na dvoru halife, a nekada kod svoga sina, ali je još uvijek tužna. Vrijeme joj nije zaliječilo rane niti su joj suze presahle.“
U tom trenu je istrčao iz kuće, jurio je kao vjetrom nošen, trčao je kroz vrijeme, kroz onih dvadeset osam godina koje su prošle iza njega. Zaboravio je sve boli i sve poteškoće koje je proživio. Ovaj starac, koji je bio na vratima smrti, sada je jurio poput mladića. Ugladavši ga kako trči prema njemu, mladić mu se obrati: „Šta želiš?“
Srce mu zastade, dah stade u prsima, nije znao šta izustiti, samo kratko reče: „Ja sam tvoj otac.“
Mladić ga pogleda tužna pogleda i reče mu: „Pođi za mnom.“
Čovjek je išao za njim, išli su iz prostorije u prostoriju dok nisu stigli do prostora predviđenog za žene. Mladić je otišao do majke, a čovjekovo srce je slutilo da je iza zastora njegova voljena. Pozvao je imenom, a u tom trenutku zastor se sklonio, žena se okačila o vrat svoga voljenoga, plakali su i smijali se… a mladić je ih je, nasmijan i ozarena lica posmatrao…
IslamBosna.ba