Ja sam nemuslimanka i nosim hidžab

IslamBosna.ba– Dvije nemuslimanke,univerzitetske profesorice, počele su nositi hidžab u znak protesta protiv sekularne povelje Stranke Québécois u Kanadi i njenog prijedloga zabrane vjerskih simbola za nastavnike, vaspitače i druge zaposenike u javnom sektoru. Jedna od njih, Nora Jaffary, uputila je javnosti sljedeću izjavu:

Dan nakon što je Stranka Québécois, 7. novembra, izložila Zakon 60 počela sam nositi hidžab na poslu kako bi obznanila svoje protivljenje predloženoj Povelji vrijednosti. Ja nisam muslimanka, alli radim u javnom sektoru, predajem historiju na Concordia univerzitetu te spadam u kategoriju radnika na čiji bi posao uticala Povelja.

Već neko vrijeme razmišljam o nošenju hidžaba, ne samo da bih izrazila svoje protivljenje Povelji, već kao i znak podrške ljudima na koje se odnosi Zakon 60. Nošenje  hidžaba, ili bilo šta drugog, također mi se doimalo kao potencijalno efikasna strategija prkosa Povelji, ukoliko Zakon 60 ikada i bude usvojen.

Nošenju hidžaba sam pristupila postepeno. Prije nego što je predložena Povelja kupila sam šal koji se mogao staviti na glavu poput hidžaba. Nosila sam ga kada bih išla do posla i kada sam se vraćala, zatim prilikom kupovine, kada bih išla po djecu u školu. Odmah sam osjetila posljedice. Ostale žene koje su pokrivene gledale su me u oči, dok bi gotovo svi drugi gledali u stranu, veliki dio njih. Osjećala sam njihovu nelagodu ili sam to možda samo umislila ili sam samo ja bila ona kojoj je bilo neprijatno.

„Ja zapravo nisam muslimanka“, često sam govorila ljudima. „Radim ovo samo kako bih se suprostavila Povelji“.

Ali to je izgledalo poput varanja. Na dan kada je Povelja objavljena, odlučila sam da je vrijeme da se više obavežem, nosila sam doslijednije hidžab , nosila sam ga propisno.

Moj najmlađi sin, koji ima pet godina, smatra da je hidžab u redu. „Svi mogu nositi ono što žele“, rekao je on. Ali moj osmogodišnji sin je pokazao neugodnost kada je vidio da idem preko učionice prema njemu.

„Djeca će me ismijavati“, kazao je on. Bio je u pravu. „Moja kćerka je izolirana u ovoj školi“, kazala mi je pokrivena majka dok smo stajale na igralištu posmatrajući vaspitače dok se postrojavaju da uđu u razred. „Ona ima jednu prijateljicu čija majka je iz Tunisa. Kada ona izostane iz škole, moja kćerka je sama.“

Prvog dana kada sam sa hidžabom otišla na posao, ljudi su imali različite reakcije. Oni koji me nisu poznavali nisu ništa rekli ili nisu uopće reagovali. U stvari, činilo se kao da je nekako normalno nositi hidžab na Concordiji. Univerzitet  se činio kao manje napeto mjesto za nošenje hidžaba nego što je to bio metro ili ulice u blizini moje kuće. Ljudi koji me poznaju, s druge strane, izbjegavali su da bilo šta kažu o tome, osim ukoliko prva nisam nešto kazala. Jedan kolega je rekao: „Mislio sam da pokušavaš utopliti uši po hladnijem vremenu“.

Odlučila sam da svaki put kada vidim nekoga koga poznajem ispričam svoju priču kako bi razumijeli zbog čega i zašto.

Svaki kolega sa kojim sam razgovarala me je podržao. I od tog prvog dana nosim ga na Concordiji, na radnom mjestu, svakog radnog dana od tada. Pojedini studenti su bili iznenađeni. Nisam sigurna da li misle da je to ono što profesor treba da uradi ili vjeruju da je to neprikladno za nemuslimanku. Sumnjam da su, što je razumljivo, oprezniji od mojih kolega da uđu u političku raspravu sa mnom o pitanju koje nije strogo akademsko.

Rekla sam Adi, jednoj od pokrivenih mama u vrtiću, da nosim hidžab na poslu i ona mi je rekla:  „Zabrinuta sam da će vam to biti teško. Da li je opasno?“

Rekla sam joj da mi to nije teško (iako postoje trenuci kada je neugodno, i smatram da je ponekad teško čuti, naročito preko telefona). Ali imam podršku. Imam zaštitu velikog sindikata. Imam kulturni kapital.

Sada, čini mi se da je teže biti osoba koja nosi hidžab a nema nijednu ovu privilegiju. Čini mi se da je puno hrabrije biti žena koja svakodnevno nosi hidžab, poput Ade, koja se pozdravlja sa svojom djecom šaljući ih u školsko dvorište gdje se druga djeca uče da pronalaze i sude po razlikama. Problematičnije je što hidžab predstavlja razlog za isključivanje ili izoliranje djece.

Svi mi ćemo poduzeti gotovo sve kako bi život naše djece bio ‘sretniji i lagodniji’ i uspješniji. Ostati pokrivena kada se osjeća da su takve stvari stavljene na kocku je zaista hrabrost.”

IslamBosna.ba