Period Objave
Period objave ove sure određuje istorijski događaj koji je spomenut na samom početku, “Bizantinci su pobijeđeni.” U to vrijeme, okupirane teritorije od strane Vizantije u susjedstvu Arabije bile su Jordan, Sirija i Palestina, i na ovim prostorima Rimljani su u potpunosti bili savladani od strane Iranaca, 615. godine. Stoga, može se reći sa sigurnošću da je ova sura objavljena u istoj godini, a to je bila godina u kojoj se desila migracija u Habash (Etiopiju).
Historijska pozadina
Tvrdnja u početnim ajetima ove sure je jedan od najistaknutijih dokaza da je Kur’an od Allaha i da je Muhammed istinski Allahov Poslanik. Pogledajmo sada na historijski relevantne činjenice koje se odnose na ajete.
Osam godina prije nego što je Poslanik a.s, počeo da prima Objavu, vizantijski car Mauricije je svrgnut od strane Flavius Phocas Augustusa, koji je preuzeo prijestolje i postao kralj. Phocus je prvo pogubio pet sinova cara Mauricija pred njim, a zatim je pogubio i cara i postavio njihove glave pored puta u Carigradu. Nekoliko dana nakon toga pogubio je caricu i njene tri kćeri. Ovaj događaj je dao Kisri Parvizu, sasanidskom kralju Perzije ( Irana) dobar moralni izgovor da napadne Vizantiju. Car Mauricije je bio njegov dobročinitelj, uz njegovu pomoć je dobio prijestolje Irana te je to iskoristio kao izgovor. Zbog toga, on je izjavio da će osvetiti ubistvo svog kuma i kuma njegove djece. Tako, Kisra počinje rat protiv Vizantije 603. godine., i za nekoliko godina, nastavljajući da rastjeruje Phocusovu vojsku, stigao je do Edese (danas, Urfa) u Maloj Aziji, s jedne strane, i do Aleppa i Antiohije u Siriji, sa druge. Kada su vizantijski ministri vidjeli da Phocus nije u stanju spasiti zemlju, zatražili su od Afričkog guvernera pomoć, koji je poslao svog sina, Iraklija, u Carigrad sa jakom flotom. Phocus je odmah svrgnut i Iraklije je postao car. On je postupio sa Phocusom kao što je ovaj postupio sa Mauricijem. To se dogodilo 610. godine., godine kada je Poslanik a.s, počeo da prima Objavu.
Moralnog opravdanja na osnovu kojeg je Kisra Parviz započeo rat više nije bilo nakon svrgavanja i smrti Phocusa. Da je cilj njegovog rata zaista bio da osveti ubistvo njegovog saveznika na tako okrutan način od strane Phocusa, onda bi se pomirio sa novim carom, nakon smrti Phocusa. Ali Kisra je nastavio rat i preinačio ga u rat između zoroastranijanizma i kršćanstva. Simpatije hrišćanskih sekti (nestorijanci, jakobinci itd), koji su bili ekskomunicirani od strane rimskih crkvenih vlasti i progonjeni godinama bile su na strani zoroastrijanskih napadača. Jevreji su također udružili svoje ruke s njima, u tako velikom broju da je broj Jevreja koji su pristupili Kisrinoj vojsci dostigao 26.000.
Iraklije nije mogao zaustaviti ovu oluju. Prva vijest koju je dobio sa Istoka nakon stupanja na prijestolje bila je o iranskoj okupaciji Antiohije. Nakon ovog Damask je pao 613. godine., onda 614. godine., Iranci su okupirali Jeruzalem i napravili pustoš u hrišćanskom svijetu. 90.000 kršćana je masakrirano a Sveti grob je oskrnavljen. Krst na kojem je, prema hrišćanskom vjerovanju, Isus umro je oduzet i odnešen u Mada’in. Glavni svećenik Zakarija je zarobljen i sve važne crkve grada su uništene. Kaoliko je Kisra postao uobražen ovom pobjedom može se zaključiti na osnovu pisma koje je napisao Irakliju iz Jeruzalema. U njemu je napisao: “Od Kisre, najvećeg od svih bogova, gospodara cijelog svijeta: Iraklije, njegov najveći, očajno glupi sluga: Kažete da imate povjerenje u Gospodara vašeg, pa zašto onda tvoj Gospodar nije spasio Jeruzalem od mene? ”
U roku od godinu dana nakon ove pobjede iranske armije su pregazile Jordan, Palestinu i čitavo Sinajsko poluostrvo, i stigle do granice Egipta. U tim danima još jedan sukob daleko većih istorijski posljedica se događa u Mekki. Vjernici u jednog Boga, pod vođstvom Poslanika Muhammeda (neka Allah je mir s njim), su se borili za svoje postojanje sa sljedbenicima širka pod komandom čelnika Kurejšija, i sukob je dostigao takvu fazu da je 615.godine., znatan broj Muslimana morao napustiti svoje domove i otići u Etiopiju, koja je bila saveznik Vizantijskog carstva. U tim danima o sasanidskim pobjedama protiv Vizantije se pričalo po gradu, pagani u Mekki bili su oduševljeni i rugali se Muslimanima u smislu: “Pogledajte obožavatelje vatre Irana i pobjedu nad hrišćanskim vjernicima koji imaju Objavu. Isto tako, mi, vjernici u idole Arabije, ćemo istrijebiti vas i vašu vjeru. ”
To su bile okolnosti kada je ova sura Kur’ana objavljena, i u njoj je iznešena tvrdnja: “Bizantinci su pobijeđeni u susjednoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti za nekoliko godina – Allahova je naredba prije i poslije – a tog dana radovat će se vjernici (Kur’an)”. Sura sadrži ne jednu već dvije tvrdnje: Prvo, Rimljani će pobijediti, i drugo, muslimani će također zadobiti pobjedu u isto vrijeme. Naizgled, nije bilo nikakve šanse da dođe do ispunjenja ovako nečeg u narednih nekoliko godina. S jedne strane, mala grupa muslimana, koji su bili premlaćivani i mučeni u Mekki, čak i osam godina nakon ovog predviđanja nije imala šanse da dođe do pobjede i dominacije. S druge strane, Rimljani su gubili sve više i više teritorije svakog dana. Do 619. godine., cijeli Egipat je prešao u sasanidske ruke i perzijska vojska je stigla do Tripolija. U Maloj Aziji su porazili i gurnuli natrag Rimljane na Bosforu, te 617. godine., osvojili su Chalcedon (danas, Kadikoy) upravo nasuprot Carigradu. Imperator je poslao izaslanika Kisri, moleći ga, poručujući da je spreman na mir, ali on je odgovorio: “Ja neću dati zaštitu imperatoru sve dok ga ne dovedu u lancima pred mene i odrekne se poslušnosti njegovom raspetom Bogu i prisvoji Boga vatre”. Na kraju, car je postao toliko utučen zbog poraza da je odlučio da napusti Carigrad i prebaci se u Kartaginu (danas, Tunis). Ukratko, kao što britanski povjesničar Gibbon kaže, čak sedam do osam godina nakon ovog predviđanje Kur’ana, uvjeti su bili takvi da niko nije mogao ni zamisliti da će Vizantija ikada zadobiti prevlast nad Iranom. Da ne govorimo o sticanju dominacije, niko nije mogao da se nada da će carstvo, s obzirom na okolnosti, čak preživjeti.
Vrijedi napomenuti da se u ajetu sure navode riječi (فِى بِضْعِ سِنِينَ) bid`i sinin, a rijec bid` na arapskom se odnosi na broj do deset kako je to Poslanik a.s., pojasnio Ebu Bekru.* Tako, hazreti Ebu Bekr se kladio sa Ubejdom ibn Khalaf, nevjernikom iz Mekke, u stotinu deva da će doći do ostvarenja tvrdnje za deset godina.
Onda je 622. godine., dok je Poslanik a.s., migrirao u Medinu, car Iraklije krenuo za Trabzon iz Carigrada preko Crnog mora i počeo pripreme za napad na Iran. Za ovaj pohod je tražio od Crkve novac i dobio ga je od pape Sergije koji mu je posudio novac, u pokušaju da spasi kršćanstvo od zoroastranijanizma. Iraklije je započeo kontranapad 623.godine., iz Armenije. Sljedeće godine, 624, ušao je u Azerbejdžan i uništio Klorumia, rodno mjesto Zoroastera, i opustošio glavni hram vatre. Hvala Allahu, ove je ista godina kada su Muslimani ostvarili odlučujuću pobjedu na Bedru, po prvi put protiv mušrika. Tako su i predviđanja u suri Rum ispunjena istovremeno u predviđenom roku od deset godina.
Vizantijske snage i dalje su jako potiskivale iransku vojsku i u odlučujućoj bitci kod Ninive (627) zadali su im težak udarac. Zarobili su kraljevsku rezidenciju Dastagerd, a zatim krenuli naprijed i dogurali do nasuprot Ctesiphona, glavnog gradu Irana u tim danima. 628.godine., u internom revoltu, Kisra Parvez je zatvoren i 18 njegovih sinova su ubijeni pred njim, a nekoliko dana kasnije je i sam umro u zatvoru. Ovo je bila godina kada je mirovni sporazum na Hudejbiji zaključen, što je Kur’an je nazvao “vrhovnom pobjedom”, a upravo u ovoj godini Kisrin sin, Qubad II, odrekao se svih okupiranih rimskih teritorija, obnovio Krst i sklopio mir sa Vizantijom. 629.godine., car je i sam otišao u Jeruzalem da postavi “Sveti Krst” na svoje mjesto, a iste godine Poslanik a.s., ušao je u Mekku, prvi put nakon Hidžre kako bi obavio Umru.
Nakon ovog niko nije mogao imati bilo kakve sumnje o istini tvrdnji Kur’ana, a rezultat toga je bio da je većina arapskih mušrika prihvatila islam. Nasljednici Ubejde bin Khalafa izgubili su opkladu i morali su dati stotinu deva hazreti Ebu Bekru. Doveo ih je pred Časnog Poslanika, koji je naredio da se daju u dobrotvorne svrhe, jer je opklada napravljena u vrijeme kada kockanje još nije bila zabranjeno šerijatski, dok je kasnije to zabranjeno. Dakle, dobitak je bilo dozvoljeno prihvatiti, stim da se da u dobrotvorne svrhe i ne smije biti iskorišten u osobnu upotrebu.
Tema sure Er-Rum
Diskurs počinje sa tvrdnjom da su Rimljani su pobijeđeni i ljudi širom svijeta smatraju da će carstvo uskoro propasti, ali činjenica je da će u roku od nekoliko godina, situacija biti drugačija i poraženi će ponovo postati pobjednici.
Ova uvodna tvrdnja sadrži veliku istinu, naime da je čovjek navikao da vidi samo ono što je opipljivo, vidljivo i površno. Ono što se nalazi iza tog očiglednog i površnog čovjek ne zna. Kako u sitnim stvarima života, ova navika da se vidi samo prividno i površno može dovesti čovjeka do nesporazuma i grešaka, kako li će samo biti ogromna greška ako zasnuje svoj život na pogrešnim procjenama, zbog nedostatka znanja. Kako li će ogromna biti njegova greška i kajanje ako rizikuje svoj cijeli život, ovozemaljski i ahiretski oslanjanjem samo na ono što je vidljivo i opipljivo.
S tim u vezi, Znakovi univerzuma koji su predstavljeni kao dokaz za postojanje ahireta upravo su isti oni koji podržavaju doktrinu tevhida. Stoga od 28 ajeta pa nadalje, diskurs se okreće afirmaciji tevhida i pobijanju širka. Tevhid se naglašava kao prirodan način života za čovjeka. Širk se protivi prirodi svemira i prirodi čovjeka. Stoga, kad god čovjek je usvoji ovu devijaciju, haos je rezultat. Opet ovdje, aluzija je napravljena na veliki haos koji je zahvatio svijet zbog rata između dvije velike sile tog vremena, te ukazuje da je ovaj haos rezultat širka, kao i to da su svi narodi koji su ikada bili uključeni u haos i nered u povijesti čovječanstva bili nevjernici.
U zaključku, prezentirana je metafora kako bi ljudi shvatili da baš kao što mrtva zemlja oživi, odjednom, poslije pljuska kiše kojeg šalje Allah pa nabuja vegetacijom i biljnim životom, takav je slučaj i sa mrtvima. Kada Bog šalje obilje Njegove milosti u obliku Objave i poslanstva, ta Objava također daje novi život za čovječanstvu i uzrokuje njegov rast i razvitak i cvjetanje.
IslamBosna.ba
*Prenosi imam Ahmed od Abbasa, neka je Uzvišeni Allah zadovoljan sa njima, u vezi sa riječima Uzvišenog Allaha:
“Elif-lam-mim. Bizantinci su pobije|eni u susjednoj zemlji…” da je rekao: “Pobijeđeni i pobijedili su”, pa je rekao: (425) “Mnogobošci su voljeli da Perzijanci ovladaju Bizantincima jer su oni idolopoklonici, dok su muslimani voljeli da Bizantinci ovladaju Perzijancima jer su oni sljedbenici Knjige. To je spomenuto Ebu Bekru, a Ebu-Bekr je to spomenuo Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Oni će, zaista, pobijediti.” Ebu-Bekr je to spomenuo ovima, pa su rekli: “Utvrdi nam rok, pa ako (dobijemo opkladu) pobijedimo, dobijamo to i to, a ako vi pobijedite, dobijate to i to.” Utvrđen je rok od pet godina, a Bizantinci nisu pobijedili.
To je spomenuo Ebu-Bekr Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa mu rekao je: “Zašto nisi odredio da je taj rok manji od”, mislim da je rekao: “deset”, kaže Seid ibn Džubejr: “Nekoliko عضب je ono što je manje od deset, a Bizantinci su poslije pobijedili. On kaže da je to u skladu sa riječima Uzvišenog Allaha:
“Elif-lam-mim /1/ Bizantinci su pobijeđeni /2/ u najbližoj zemlji, ali oni će, poslije poraza svoga, sigurno pobijediti” /3/, do riječi Uzvišenog Allaha:
“On je Silan i Milostiv.”
Navodi se u predanju Ibn Ebi-Hatima od El Berra’a u jednoj rečenici hadisa, a nakon što je Ebu Bekr dobio opkladu od mnogobožaca za pobjedu Bizantinaca nad Perzijancima: (426) “Pa ne prođoše te godine, a Bizantinci pobijediše Perzijance i povezaše svoje konje u El-Medainu, pa je došao Ebu Bekr Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu: ‘Ovo je nezakonito stečen imetak.’ Rekao mu je Allahov Poslanik: ‘Podaj ga kao milostinju!'”