Pisma iz opkoljenog Sarajeva: Ne vidim izlaz

Sarajevo, 24. VII 93.

Dragi moji,

Ako bih vam pokušala pričati o ovom gradu, najbolje je da krenem od crtica o tome čega sve nema i kako se bez toga može živjeti.

Najbezbolnija je struja. Najveći dio grada nema ovaj energent u kontinuitetu od novembra 92-ge. Mi smo bili jedni od rijetkih srećnika koji su bili na nekom od prioritetnih vodova, pa smo tako tim luksuzom raspolagali čitav mart i april. Tada je ponovo nestala, tako da smo od aprila struju imali dva puta, i to od ponoći do šest ujutru. U tim „sretnim“ noćima po kućama samo bubnja i zuji – i svi smo na nogama. Uključene su veš-mašine, pegle, pune se aku­mulatori… Sve u svemu – struja nije pretjeran problem. Jer – veš se može prati i na ruke, sobe čistiti metlom, pegla se može ugrijati i na plinu, vijesti se slušaju kod komšija koji imaju pune akumulatore… i, uglavnom, sve je OK. Ali, ako struje nestane u čitavom gradu – gubimo vodu i telefon. Nemamo ih posljednjih 45 dana. Na sreću, po gradu su organizovane javne slavine (naša gradska vlast ih sasvim ozbiljno zove POJILA) i tamo se može natočiti voda. Zimus ovih slavina nije bilo, pa smo čekali po podrumima (do kojih je voda dostizala) po pet-šest sati, da bismo dovukli do kuće po 20–30 l. Slavina je udaljena par kilometara od našeg stana i mogu vam reći da je voda daleko najteža sirovina u prirodi. Za koliko-toliko normalan život potrebno je najmanje 25 l dnevno. Bila sam očajna dok nisam naučila da vozim bicikl, a otada je nabavka vode gotovo zabavna. Na biciklu vozim pet kanistera po pet litara, a kako sam izrazito skratila vrijeme koje mi je potrebno za taj posao, mogu bez napora sve to da obavim i po dva-tri puta dnevno, tako da obično imam i malu rezervu. Ona je, zapravo, neophodna, jer čim počnu borbe, ovo putovanje otpada i tada je jedini izlaz – skupljanje kišnice.

I napokon plin. Daleko najteže pada nestanak tog energenta. Nemati plina znači trčkarati gore-dole po parkovima, sakupljati grančice i papiriće (koji su odavno već sakupljeni), to sve ložiti u pećima od konzervi, u koje se mora puhati bez prestanka dok se iz tave ne izruči mali, crni hljeb, šaka riže ili tanjur-dva čorbice od kakve trave. Momentalno nemamo struju, vodu i plin. Ipak, stvar koja me najviše užasava je najezda glodara. I naš je stan pun miševa. Ne postoji nikakvo sredstvo protiv ovih napasti i – oprostite mi što sebi dozvoljavam toliku drskost i što vas moram zamoliti da nam, ukoliko to nije previše skupo, pokušate poslati neki lijepak ili bilo kakvo sredstvo protiv tih nesnosnih malih gadova, zbog kojih noćima ne spavam (od straha da se ne probudim sa mišom ili pacovom na ruci, trbuhu, ili licu…). Poplavu žohara neću ni da spominjem, već godinu dana spavam sa papučom pod jastukom.

Sve te stvari se vremenom pretvore u običnu svakodnevicu i to je ono što me najviše plaši. Moć adaptacije svakog pojedinca je, izgleda, neograničena, a bejrutski sindrom ulazi na velika vrata. „Normalan život pod granatama i puščanim mecima.” Užasno me plaši i to što se drastično povećava broj ljudi kojima je rat profesija i jedini izvor sredstava. Kada kažem „drastično“ mislim da će iduće godine taj procenat iznositi 90 odsto. Toliki broj ljudi koji ostane na ovom terenu moći će da opstane jedino uz pomoć rata i rabota vezanih za rat. Sve normalne profesije (izuzev ljekara i vatrogasaca) izgubile su smisao. Već više od godinu dana sasvim je besmisleno biti pravnik, frizer, šnajder, ekonomista, arhitekta, zidar, rudar, glumac, slikar ili bilo šta drugo. Ako nemaš jedno od novijih zanimanja (njih neću nabrajati ne bi li ovo pismo ipak stiglo do vas), jednostavno nemaš šansu ni da opstaneš.

U svem tom haosu ima i lijepih stvari, dovedenih do vrhunskog apsurda. Mada smeće sa ulica nije pokupljeno više od dva mjeseca, i mada je stanje u našim stomacima slično stanju u gradu – moje društvo pravi džez sastave po podrumima, u susedstvu se otvorila savršena stripoteka, sunčamo se i prskamo vodom po dvorištima i nikada se nisu čitale bolje knjige u ovolikim količinama. Jednostavno se čovjek poslije Junga, Borhesa, ili Kanta ne može tako intenzivno baviti „mizernim“ ovozemaljskim problemima kao što su voda, struja i plin, a rat je mnogo probitačnije posmatrati iz ugla socijal-patologije nego granate koja mi je prije pola sata lupila u dvorište.

Ne vidim izlaz. Sa ocem vodim šturu korespondenciju u stilu „živi smo i zdravi“ i za sveobuhvatniju nemamo mogućnosti (a i opasno je), ali me živo zanima odakle on crpi tu unutarnju energiju optimizma. Po mojim procjenama, sve ovo može potrajati desetinama godina i bila bih izuzetno sretna kada bi iduće godine u ovo doba situacija bila nepromijenjena, a to zato što smatram da se može promijeniti isključivo nagore.

Nadam se da vas nisam ugnjavila i bila preopširna. Pokušala sam vam približiti djelić ovdašnje atmosfere. U ovom trenutku pomislih kako se ljudi iz ovog grada trude da svojima – tamo negdje – pišu vedra, duhovita i optimistička pisma, a primaoci tih pisama, pošto ih pročitaju, požele da se ubiju. Stoga vam na kraju želim reći da sve ovo ne treba da vas deprimira (pa i ja baš nisam previše depresivna) jer je sve to jednostavno tako, svakodnevica, rutina, „normalno stanje“. Vjerujte mi, ma koliko to neuvjerljivo zvučalo – ovo je lakše živjeti nego o tome pisati, a vjerujem, i čitati.

Prošetajte kroz park za mene i popijte jedno hladno pivo. Čuvajte se i – sve će biti OK.

Puno vas volim.

vaša Inja

Sarajevo, 3. III 1994.

Dragi naši,

Danas nam je Saša donio vaše pismo. Sjedim već drugi, treći sat (ne znam koliko je vremena prošlo) i intenzivno razmišljam o vama, o svom ocu – o vašim odnosima. Možda će vam zvučati čudno, ali ja ne poznajem dovoljno svoga oca. Jedino što znam o njemu – to je da ga ogromno volim i da je divan. Znam i zašto to kažem, i uopšte nisam bezrazložno zaljubljeno dijete. Sve lijepo što imam, dobila sam od njega. To je pogotovo došlo do izražaja u ovim ludim ratnim vremenima kada je sve puno gadosti i jada. Tata mi je neprimjetno, tokom života, ubrizgavao nešto nalik na serum protiv svega toga i na kraju postigao čudo pedagoške genetike. To čudo se zove – nemati dilemu.

Jednostavno sam imuna od boleštine tipa – mrziti, zavidje­ti, osjećati se bijedno… Nemojte me pogrešno razumjeti. Nikako ne mislim da sam savršena. Daleko od toga. Niti tvrdim da je moj otac savršen. Znam samo da sam zadovo­ljna što imam sebe ovakvu i mnogo mu hvala na tome, jer je to isključivo njegova zasluga. Mnogi ljudi koje poznajem raspali su se u ovom ratu, ili će se uskoro raspasti, a to onda pukne jače od svih granata na ovom svijetu. Ipak, imam još mnogo da učim o toj borilačkoj vještini zvanoj – živjeti, pa mu poručite da mi je hitno potreban radi nastavka edukacije. Nemam ništa protiv da se povuče kada završi započeti posao, ali pošto sam ja tupastije dijete, neka slobodno računa na još mnoge decenije napornog rada i neka i ne pokušava da bilo šta isfolira. Mnogo mi teško pada što su pisma između nas dvoje štura i sa mačem cenzure nad glavom, pa mu ništa od toga ne mogu napisati.

Još prije dvadesetak dana primili smo divan paket od Milice, ali nam je tek prije dva-tri dana stigao koverat sa njenim i Omerovim pismom. Sve ide mnogo traljavo, pa zato koristim ovu priliku, za koju mislim da je sigurnija od veza preko Humanitarne pomoći, da pošaljem i pismo za Milicu. Molim vas da joj ga proslijedite i da se ne ljutite što vas uvijek zaposlim ponekim pismom. Tu sam pokušala Milici da objasnim fenomen paketa u ovom gradu. Mislim da je to jedan od kurioziteta ovog rata, i da će vas zanimati.

Od Bebe sam čula za projekat na kome radite i danima bezuspješno pokušavam da vas pronađem. Upravo sam i sada (22 časa je) posle mnogo muka odustala. Naprežem se i stalno pokušavam, jer je svaka promjena pravi dar za naša čula, koja su se, ovih dana, slila u dva velika uha. Ostalo smo manje više zanemarili. Zato stalno, i danju i noću, nešto osluškujemo. Od daljih i bližih detonacija, preko svih mogućih razumljivih radio-stanica do tako do­bro čujnih povika iz komšiluka. Kroz naša najlonska okna imamo stalni direktan prenos gradske hronike: „Stigla je voda u podrum!”; „Edo, idi po humanitarnu“; „Je l’ to stig’o hljeb?”… Zato, vjerujte, u ovom gradu, kojem su oduzeli sve osim ušiju, imate sjajnu, ali i strogu publiku. U dugim mjesecima bez struje živimo od zabave koja preko polup­raznih akumulatora i prepravljenih tranzistora dolazi do naših gladnih ušiju. Onda te uši proždiru sve i svašta. Kao dezert dolaze primitivluci i bljuvotine koje plutaju eterom. Poseban vid zabave je glasno komentarisanje vijesti, koje su njihovi jadni autori zamislili kao neku jako ozbiljnu stvar. To je jedna od kolektivnih zabava gdje svi arlauču od smijeha. Najčešće komentar nije ni potreban, neke stanice nas non-stop uveseljavaju. Postoji samo jedna stvar koja nije ni za najtvrđe uši: to je patetika, koja mi izaziva mučni­nu i za nju bih, na ovim terenima, propisala doživotnu robiju. Ništa ne može tako da ponizi i rani kao patetična budala pred mikrofonom, ili s perom u ruci. Ljudi ovdje imaju savršen reper za nju i primijete je i u najmanjim dozama. Zato se i bojim svojih pisama. Možda neke stvari koje su zaista ovdje prisutne, u meni i oko mene, nekome sa strane mogu zvučati kao smeće.

Presrećna sam što ste tu gdje jeste i što radite to što radite. Možemo da pratimo Prvi program TVBG i mislim da svako ko iole voli svoj mozak treba da, makar privremeno, zbriše iz tog grada. Pogotovo ljudi kao vi nisu zaslužili da žive u takvom haosu. Bila sam jako zabrinuta za vas i još sam uvijek za sve drage ljude tamo. Želim svu sreću onima koji su ostali. Želim i vama da napokon živite normalno i dostojanstveno. Sve ovo jednoga dana mora proći. Do tada nam je svima potrebno mnogo debelih i zdravih živaca. Prvi put vam pišem bez ustezanja. Do sada sam se bojala da vam nekakvim svojim razmišljanjima ne napravim kakav problem. Puno je manijaka svuda. Sve ovo zajedno je pro­tivno prirodi, i to ne ljudskoj, već prirodi u smislu smjene godišnjih doba, izlaska sunca, gravitacije, svega što nas okružuje. Sve mi se čini da to i ne može dugo opstati. Obrušiće se tamo gdje mu je i mjesto i nestati samo u svom apsurdu. Taj dan vrijedi dočekati. Nadam se da će biti za moga vijeka. Do tada mi budite sretni u normalnom svijetu.

Misleći o vama, učini mi se kako su vaše patnje, u stvari, mnogo suptilnije i bolnije od naših, jer vi imate mogućnost izbora. Ne slušajte šuplje priče o hrabrosti Sa­rajlija i ne divite nam se. Moja hrabrost nije moj izbor. Ona je izrasla u meni bez moje volje i ja jedino mogu reći da sam mutant ovog rata. To što se (više) ne bacam na pod kada tresne granata u moju ili susjednu zgradu ili što pretrčavam raskrsnicu na kojoj je prije tri minuta neko poginuo, a snajper i dalje bije – to nije hrabrost. To je moj život i život svih ljudi ovdje. Ja se iskreno nadam da ću jednog dana moći priuštiti sebi taj luksuz da budem najveća kukavica na svijetu. Sada to ne mogu biti, jer jednostavno neću ostati živa ako sebi dozvolim napade pilećeg straha. Strah ne postoji, postoji samo STRAVA.

Ta se strava uvukla u nekada sasvim obične stvari. Mnogo automobila koji trube jureći ulicom oduvijek su bili asocijacija svadbe i nečega veselog. Danas je to zvuk smrti. Poslije svakog pokolja juri gradom do bolnice sablasni orkestar automobilskih sirena. Ta vozila zapomažu umjes­to svojih raskomadanih putnika. Od toga zvuka se prevrće želudac i prevrtaće mi se dok sam živa. Moj mozak je postavio nekakvu cenzuru i na određenom stepenu užasa jednostavno prestaje da prima informacije. Ali zvuk o kojem vam pričam probija i tu blokadu. Smrt na Markalama sam gledala kao nešto što je iz neke druge dimenzije upalo u moj grad. Shvatila sam je tek kada sam čula taj zvuk. Smrt na Markalama je nešto što se normalnim ljudskim mozgom ne može obuhvatiti. Ne čude me paljanski idioti koji tvrde da su to bile lutke. Mnogo je lakše i normalnije vjerovati da su to bile lutke. Ipak, jedna od tih lutaka se zvala Zlatko Ćosić i studirala je sa mnom. Ta pijaca toga dana nije bila iz naše dimenzije. To je čisti SF. I još mnogi prizori i događaji se mogu pripisati tom žanru. Moj tata, takođe, živi u nekoj drugoj dimenziji. Inače, kako bih ostala normalna sa spoz­najom da živi na jedan km od moga prozora, i da mjesecima ne mogu saznati čak ni da li je živ.

Ja, inače, i dalje dangubim i to mi veoma teško pada. U novembru ću steći uslove za upis u imenik advokata i nadam se da će od tada biti i nešto normalnijeg posla. Sada, sve i da mogu samostalno raditi, najviše je posla među krivičnim predmetima, koji su u ovom ratu izuzetno mučni. Ponekad napišem poneki ugovor ili punomoć, uglavnom prijateljima.

S druge strane, naučila sam niz neobičnih poslova koji mi olakšavaju život. Tako sada znam savršeno da razvijam jufke i da pletem čarape. I vama ću isplesti po jedan šareni par. Mnogo vas volim. Vi ste mi najdivnije iznenađenje u životu. Mislila sam da su svi tatini prijatelji već odavno zaboravili da postojim. Onda se pojavite vi.

Vaša Inja

Sarajevo, 5. III 1994.

Draga naša Milice,

Još prije dvije sedmice smo primili Vaš divni paket, ali sam ja tek sada našla vremena da Vam se mnogo, mnogo zahvalim na tome. Posljednjih mjesec dana u gradu je velika gužva. Te dvije riječi – „velika gužva“ – imaju poseb­no značenje, jer je kriterij GUŽVE odavno prešao sve granice normalnog. Bilo je dosta buke, bola i neizvjesnosti. Ipak, najbitnije je da je granatiranje prestalo. Po statistici, u ovom gradu je dnevno ginulo 10 ljudi. Nije teško sračuna­ti koliko je života pošteđeno od 6. II do danas. Sada je sve lakše.

Mnogo ste nas dirnuli svojom pažnjom. Veoma malo znam o Vama. Jedva nešto, posredno, preko oca. Vaše divno pismo sam pročitala mnogim svojim prijateljima. Mnogo nam znači takva podrška. Primite pozdrave mnogih mojih prijatelja, kojima ste potvrdili da njihova vjera u ljude nije uzaludna, ma koliko nam suprotno dokazivali.

Pretpostavljam da Vas zanima pokušaj života u ovom gradu. Bojim se da možete shvatiti samo malo stvari koje se nalaze oko mene i hvala bogu što je tako. I mi, isto tako, imamo blijedu sliku Vašeg užasa. Najbitnije je da navijamo za sve Vas – divne i normalne – koji ste takvi ostali, vjerujem, s teškom mukom.

Želim da Vam pišem o tome koliko ste nas obradovali svojim poklonom. To je za nas nešto posebno. Pokušaću Vam objasniti doživljaj zvani – paket: kartonska kutija na­punjena hranom za nas je odavno poprimila sasvim poseb­no značenje. Noseći je kući , imam osjećaj da dragog prijatelja vodim kod sebe na kafu. I onda, kada uspijem da je dogu­ram do naše kuhinje (obično tu počinje ritual otvaranja paketa), i kada ga otvorim, iz njega prvo izlete mirisi pažnje i ljubavi koji mi istog trena počnu da napajaju mozak i dušu saznanjem da nisam sama, da je neko na mojoj strani, da me voli i da se brine za mene, razumije me, želi da preživim. Onda se i u meni poveća odgovornost za to da se moram izvući, da moram biti zdrava i živa. Sve to da ne iznevjerim svog dragog prijatelja i njegovu ogromnu ljubav zapakova­nu u jednu običnu kartonsku kutiju. Moram još reći kako je čudno to osećanje – primati ljubav u takvoj jednoj smeđoj kartonskoj kutiji vezanoj kanapom. Ona (ta ljubav) prva izleti iz paketa, počne poskakivati po kući, doticati nas svakog ponaosob i raznježavati, čini nas srećnima. Otvara­nju paketa, inače, svečano je prisutna cijela familija. Svi tapšemo, poskakujemo, radujemo se, nekad pomalo plačemo. Obavezno prvo izvadimo sve stvari iz kutije i rovimo po dnu paketa, da slučajno ne propustimo neko pisamce koje se tamo sakrilo. Onda odmotavamo stvari koje su zapakovane u novine i čitamo te novine. Onda sve pustim i zamišljam kako je i gdje neko kupovao hranu, kako je mislio na nas dok je kupovao, kako ju je vukao kući, pravio paket, stajao u redu da ga pošalje. Mislim o tome kako i Vi, baš kao i ja, strepite hoće li taj paket uopšte i stići i kada.

Napokon, kada je paket sasvim raspakovan, pristupa se vijećanju svih članova porodice. Dugo i pomno vijećamo o tome šta i koliko ćemo kome dati. Ovdje je riječ o jednom običaju koji je star koliko i ovi ratni paketi, a o kojem do sada nisam pisala. Naime, iz svakog paketa se izdvajaju sitne stvari (supa, po nekoliko šljiva, luk) i to se dijeli dragim ljudima (koji to isto čine kada oni dobiju pakete ili na neki drugi način dođu do hrane). Naizgled su to sitne stvari, ali za nas svaka ta mala stvar ogromno znači. Tako, od jednog paketa razveseli se i bude srećno bar pet-šest porodica. Kad je vijećanje završeno, odlazimo sa izabranim slasticama kod svojih prijatelja u komšiluku. Tamo predajemo darove i satima pričamo o tome kako je stigao paket, od koga i preko koga, kako smo ga prenijeli do kuće. Oni se dive bogatstvu darova, a ti ih tješiš da će i njihov paket, koji čekaju već mjesecima, sasvim sigurno vrlo brzo stići. I ako ga uistinu i prime, onda oni dolaze k nama, i tako u krug…

Još samo da napomenem da nikada nećete biti svjesni u kojoj se mjeri iskoristi pošiljka koja stigne do nas. Na kraju sudbine svakog paketa, kompletna ambalaža (mislim na ambalažu svakog komada u paketu) ide u peć i na njoj se može skuhati jedan bogat i divan ručak.

Molim Vas da ovo moje pismo ne shvatite pogrešno. Željela sam Vam samo prenijeti dio atmosfere oko sebe i to njen ljepši dio.

Nadam se da i Vi sada živite nešto lakše. Čujem da cijene padaju i da se, kao, život normalizuje. Ipak, želim Vam puno sreće i snage. Ludilo mora doživjeti svoj logičan kraj. Do tada ćemo izdržati, makar iz radoznalosti.

Puno Vas volim i jos jednom jedno veliko HVALA na veselom gostu u kartonskoj kutiji.

Vaša Inja

Sarajevo, 9. VIII 1994.

Dragi moji,

Juče sam srela prijatelja preko koga sam poslala svoje posljednje pismo i zgranula se da taj čovjek još nije izišao iz grada. Nadam se da će sutra, napokon, ova pošta krenuti i da ćete ovom vezom dobiti dva moja pisma. Da sam to znala, našla bih neki drugi način da vam se javim.

Nedavno sam bila kod Bebe i uživale smo na njenom balkonu uz obiman, kvalitetan doručak i dosta kafe (upra­vo joj je bio stigao paket od Emira). Sve vrijeme smo ponavljale rečenicu, „da nas sada Omer vidi“. Prosto je bilo neprijatno koliko nam je lijepo. I odlučile smo da vas uvjerimo kako nemate potrebe da se brinete za nas.

Inače, Beba je dobila stan na Alipašinom polju, na prvoj liniji. Sprat je jedanaesti. Putovanje do nje je prava avantura, igra zvana „Budi Rambo“ u trajanju od oko dva sata. Čim uđes u tramvaj na Marindvoru, moraš da se pro­streš po podu, jer je još uvijek mnogo onih koji se trude da te pogode snajperom pravo u glavu. Ako preživiš i ako se saobraćaj ne zaustavi (jer svaki čas ponekoga pogode, pa tramvaj stane), ovim prevoznim sredstvom možeš stići do zgrade Televizije. Onda ti slijedi pješačenje od oko 45 minuta preko čudnih pejzaža. Velika frekvencija pješačkog saobraćaja je uzrokovala da se u tim dijelovima razvije trgovina do neslućenih razmjera. Na svakom koraku svi prodaju sve i atmosfera neodoljivo podsjeća na poznate gužve Orijenta: ljudi se guraju i cjenkaju, jedu pečene piliće umotane u novine, trgovci kidišu na prolaznike i izvikuju nekakve pjesmice (često sa lascivnim refrenima). Pošto je u Sarajevu i okolini svaki milimetar zemlje obrađen i zasi­jan, sve vrijeme se provlačim između zgrada i kukuruza, dok me nekakve koze stalno prate ili posmatraju (imam paničan strah od rogatih životinja). Najgore od svega je, ipak, što ne poznajem teren i što se osjećam sasvim nesigurnom, jer ne znam odakle me „imaju“ (snajperisti). Onda, kad sam napokon stigla do njenog nebodera, uvijek se nađe neka budala koja me uporno nagovara da uđem u lift.

Jer, „Sasvim je sigurno da će nas, i ako nestane struje, Meho odglaviti. Pa on je, zaboga, tako savjestan i siguran čovjek i zašto (ste) svi vi uopšte toliko sumnjičavi.” Ja se ipak ne dam nasukati, držim se stepenica i kada zakucam na Bebina vrata, imam užasnu potrebu za ljekarom opšte prakse i za dobrim psihijatrom.

Nedavno sam se od njene kuće vraćala traktorom, jer tramvaji nisu radili. Sreća je što sam za tu priliku bila pri­godno obučena – imala sam sivozeleni svileni komplet sa talijanskim cipelama i lakovanom tašnom (što je savršeno uveseljavalo ostale putnike na traktoru). Sve u svemu, posjeta Bebi je uistinu pravo turističko putovanje i pomaže ublažavanju osjećaja klaustrofobije.

Postoji još jedno mjesto na koje odlazim da bih pomog­la sebi. To je veliki park u centru Sarajeva i u stanju sam da tamo provedem i po pet-šest sati. Taj je park ostao jedini sačuvan i zaista je divan. Pronađem poziciju iz koje ne vidim ništa osim zelenila i tako satima vršim fotosintezu. Imam užasnu potrebu da budem sa prirodom. Toliko nam je nenormalnoga ušlo pod kožu da ne znam hoćemo li ikada više uspjeti da budemo oni stari.

Jedan moj prijatelj radi u MUP-u i nagovara me da odem i posjetim tatu. Ja bih to, naravno, iz ovih stopa učinila, ali je tata naglašeno poručivao više puta da to ne radim. Sada čekam nekoga povjerljivog da dođe i da ga opet pitam. Kada bih bila sigurna da mi one poruke šalje samo zato što se boji za mene, ne bih se ni trenutka predo­mišljala, ali se plašim da njemu ne napravim neki problem.

On je i dalje u svom starom filmu. Nedavno smo dobili dvije poruke preko Crvenog krsta. Nešto ću vam iz njih citirati. Poruka od 23. VI 94: “… Ako je još u Sarajevu (misli na našu sekretaricu), mogle biste početi da radite zajedno, a ja sam siguran (da) ću doći da vam pomognem do kraja ljeta.” Poruka od 10. VII 94: “… Sudeći po brzini dostave pošte i poruka, vjerovatno će brižna pisma od vas pristizati još pola godine nakon završetka rata, odnosno do kraja ove godine, jer će rat ovih dana biti završen.”

Izluđuje me taj njegov optimizam, jer ga više ništa ne opravdava. Pomišljam kako možda piše tako jer moja pis­ma postaju sve depresivnija, pa hoće da mi pomogne i da me bodri. Ali, ako nije to razlog, on u tolikoj mjeri bježi od realnosti da mi naprosto nije jasno kako je od jednog razumnog čovjeka, koji je uvijek bio motivisan ispravnim i ostvarivim ciljevima, mogao postati toliki utopist. Takve i slične rečenice on ponavlja na taj način već dvije godine i sam sebi daje za pravo što ništa ne preduzima, jer će, svakako, sve samo od sebe biti uskoro riješeno. Bojim se ovog njegovog stanja jer mislim da nije prirodno.

Nadam se da će ovo pismo stići do Vas uskoro i da se neće zagubiti na putu.

Kada bi se sve nekim čudom smirilo, tako bih voljela da živite u Sarajevu. Jednog dana, kad sve prođe, mislim da ovaj grad ima najviše šansi da ostane onaj stari. I ovdje ima užasa, ali je ipak samo malo ljudi obolilo od opake mržnje. Možda i griješim, ali ja i grad se ne svađamo.

Napišite mi nešto kratko.

Volim vas. Inja

Sarajevo, 30. XI 1994.

Upravo sam pročitala svoje nezavršeno pismo i ne želim ga baciti. Poslaću ga uz ovo novo.

Bože moj, je li moguće da sam i ja dočekala radost i opuštanje! Ovo vam pišem desetak minuta poslije razgo­vora s tatom i Omerom. Još uvijek mi bruji u glavi. Tek sada, kad se razgovor završio, shvatam da je sve istina, da me niko neće probuditi iz divnog sna. Kada pogledam u pravcu tatine kuće, osjetim bol. To je ona vrsta fizičkog bola koju osjetiš kada nosiš nešto užasno teško i onda to spustiš. (Ovaj put, samo, bol nije u krstima, već u glavi). Onda ti treba par minuta da se ispraviš, shvatiš da nema više tereta, bol nestane i javi se olakšanje. Ali, još uvijek je prisutan strah. On je postao hroničan i kao svaka bolest te vrste ­teško je izlječiv. Moram se boriti protiv toga.

Kada si mi, Omere, rekao da ćeš nas spojiti*, prvo sam pomislila: ne smijem pasti u nesvijest, i ne smijem početi plakati jer od toga mogu zanijemiti. Jako sam ponosna što se nije desilo ništa od toga. Ni sada ne mogu da shvatim da mi se tolika sreća sručila na glavu i da je prošla nekažnje­no (to je taj neizlječivi strah). Njegov glas… Bože moj!!! I to normalan, neizmjenjen njegov glas, intonacija, ritam rečenice… sve tako prirodno. Nisam nikada mogla pomisliti da će me to što čujem – običan glas svoga oca preko obične telefonske slušalice – učiniti toliko, toliko srećnom. Uz taj glas bilo je prisutno i sve ostalo: njegov lik, osmijeh…

Hej, Šefe, nemaš pojma kakvo si dobročinstvo učinio!

Ljubim vas. Inja

Inja Pašalić

(„Pisma iz dva Sarajeva“ 1996)

*Preuzeto iz knjige “Ženska strana rata” koju su objavile Žene u crnom