Piše: Sarah Mousa
Američka politika u arapskom svijetu odavno je, u najmanju ruku, vrlo nepopularna. Uprkos tome, mnogi u regiji priznali su utjecaj Sjedinjenih Američkih Država na njihove vlade i posljedično, na njihove vlastite živote, te pažljivo pratili američke izjave.
Znakovi promjene u govoru predsjednika Obame iz 2009. dočekani su s velikim entuzijazmom. Od amfiteatara Univerziteta u Kairu, do tržnica u starom gradu, Obama je postao ličnost sa skoro kultnim statusom.
Širom regije, ljudi su slavili Obamu kao potencijalno revolucionarnu silu u smislu američke politike u arapskom svijetu. Međutim, ubrzo su bili razočarani, jer su shvatili da su predsjednikove riječi prazne, pogotovo po pitanju Palestine, koju mnogi u regiji smatraju jednom od najvažnijih pitanja.
Arapski ustanci transformirali su poglede mnogih o ulozi koju je SAD odigrao u njihovoj regiji.
Selektivna podrška
Dok Obama i bivša državna sekretarka Hillary Clinton jesu dali verbalnu podršku većini pokreta koji su pokrenuli proteste, nije zaboravljena hipokritična selektivna podrška, inicijalna američka rezerviranost u podržavanju ustanaka i prethodna politika koja je učvršćivala diktature.
Deklarirana podrška data ustancima također je jasno potvrdila nepodudaranje američkih izjava i djela. Čak i dok je Obama slavio egipatske demonstrante, suzavac proizveden u Americi, koji je dopreman u Kairo dugo nakog svrgavanja Mubaraka, potvrdio je mnogima da je američka politika protivna interesima Arapa.
Bitnije je to što je mnogima postalo jasno da su oni, a ne američki političari, odgovorni za ishode ustanaka. U slučaju Egipta, Amerika je tražila da Hosni Mubarak podnese ostavku tek kada je postalo sasvim jasno da je to neizbježno. Dok je tu gestu možda cijenio dio egipatske opozicije, nije smatrana bitnom prekretnicom.
Obamina nedavna posjeta okupiranim Palestinskim teritorijama i Zapadnoj Obali bila je prva tokom njegovog mandata.
Ovdje u SAD-u, američki mediji su prenosili vijesti o Obaminoj regionalnoj turneji, uključujući njegove govore u Jerusalemu i Ramali, a brojni američki mediji hvalili su Obamine govore kao široki poziv na mir.
U Palestini je javno mišljenje bilo sasvim drugačije. Mladi aktivisti govore su nazvali “nezanimljivim i ulizivačkim”. Mnogi Palestinci obratili su najviše pažnje na riječi Palestinke Rabeeaje Eid, koja je prekinula predsjednika Obamu:
“Jeste li zaiste ovdje došli zbog mira, ili da date Izraelu još oružja da ubija i uništava palestinski narod? Jeste li vidjeli zid aparthejda kada ste ovdje putovali? Palestinci sjede u uvom amfiteatru. Ovo bi trebala biti država za sve njene građane, a ne samo jevrejska država. Ko je ubio Rachel Corrie? Rachel Corrie ubilo je vaše oružje i novac!”
Obamina reakcija bila je važnija od onoga što je navela Eid. Dok su Eid izvlačili iz amfiteatra i predavala policiji, Obama je kazao da je prekid govora bio “živahna diskusija”, te je dočekan burnim aplauzom izraelske publike. Obama se čak našalio da je navikao na slične incidente kod kuće.
U Palestini, vijesti o incidentu brzo su se širile. Dok Obama možda nije čuo šta je Eid zapravo rekla, činjenica da tokom posjete nije spomenuo nijednu od tema o kojima je ona govorila, te ironija njegovog odgovora dok su Eid odvlačili policajci, učinila ga je smiješnim u očima Palestinaca.
Odbili sastanak s Kerryjem
Sjedinjene Američke Države su sve manje relevantne pokretima u regiji. Tokom posjete Kairu u martu, državni sekretar John Kerry želio se sresti s članovima opozicionih stranaka. Mnogi su ga odbili.
Članica stranke Distour, Gamila Ismali, u pismu Kerryju je obrazložila zašto je odbila njegov poziv, oštro kritizirajući sebičnu američku politiku koja je decenijama podržavala opresivne režime u Egiptu. Ismaili je zatražila od SAD-a da odstupi, te da dozvoli revolucionarima da nastave svoju borbu.
Američku retoriku okrenula je naopačke riječima: ”Ovo je revolucija koja će svijet naučiti nečemu, kao što je to rekao vaš predsjednik Obama. I mi želimo naučiti svijet i biti primjer. I postat ćemo drugačiji od onoga što vi vidite. Zbog izvještaja Vaše Ambasade, mi ne zaslužujemo ništa osim ove [ograničene] demokratije. I ta [ograničena] količina demokratije je ‘dovoljna’.”
Tokom arapskih ustanaka, stvoren je novi talas – onaj koji manje oprašta decenije američkog antagonizma prema interesima arapskog naroda, te koji je manje voljan da dozvoli nastavak samoproglašenog američkog prava na dominaciju regionalnih putanja.
Izvor: Al Jazeera
Sarah Mousa diplomirala je 2010. godine na Woodrow Wilson fakultetu za javnu upravu i međunarodne odnose na Univerzitetu Princeton. Trenutno je stipendista fondacije Fulbright u Egiptu.